Rijetko kad čovjek (i zli kritičar) ima priliku gledati nešto što se može opisati jednom jedinom rječju – jedinstveno. E pa, mogu ‘ladno reći da sam u subotu u Erdutu prisustvovao nečem jedinstvenom – koncertu kakvog nitko na svijetu ne izvodi na način na koji to čini Zvjezdan Ružić.
Povratak u tzv. novu normalnost i prvi koncert van Osijeka kojeg sam pogledao u posljednja tri mjeseca, još od Nine Romić u Vukovaru. Put me odveo u Erdut, u poznate erdutske vinograde koji su nam posljednjih godina priuštili niz dobrih svirki: Josipa Lisac, Darko Rundek, Jinx, Zemlja gruva…
Korona je malo sjebala stare kulturne manifestacije, ali je otvorila prostor za neke nove, među njima Dane otvorenih podruma Osječko-baranjske županije, niz manifestacija koje se kroz pet tjedana održavaju u pet vinarija diljem OBŽ-a. Jedna od njih je i Erdutska vinarija gdje se, u dva dana, posjetiteljima pružio program sastavljen od Dana otvorenih podruma erdutskih vinara, Male škole vina, Wine&Bike Toura – vožnje biciklima kroz vinogorja te čitanjem poezije u vinogradu Erdutske vinarije, a za sam kraj bio je tu i koncert Zvjezdana Ružića.
Mene je, po običaju, bolio kurac za vinske opijate, no koncert nisam htio propustiti pa sam se s ekipom, drugom B. i drugom V., nacrtao u Erdutu gdje nas je dočekao i drug Š. Novo normalno očitovalo se već na ulazu u vinograde: tamo je bio postavljen stol s čitabom u koju si morao unijeti svoje podatke, potom su ti uperili onaj pištolj u čelo i izmjerili temperaturu (36.2, jebote koji postotak manje i zamolili bi me da se vratim u mrtvačnicu iz koje sam ispuzao), a kada smo došli na vidikovac vidjeli smo da su bale sijena na kojima se sjedi postavljene na epidemioloških 1.5 metara udaljenosti. Maske nisu tražili da imamo, fala kurcu…
Svirka je bila zakazana vampirski rano – u 18:30 sati, to je čak i za matore čangrizavce poput mene too much rano. Svi koncerti koje sam tamo gledao započinjali su po mraku kada se moglo potpuno uživati u prekrasnom ambijentu, pogledu za milijun dolara, uz ugodan vjetrić, ma milina. A ne ovako po najgoroj furuni. Naravno da sam odmah bacio organizatoricu, drugaricu I., u rotor zbog te odluke i guess what – negdje pri kraju koncerta, dok smo svi bili obliveni znojem, priznala mi je da sam bio u pravu i da je koncert trebao početi kasnije. Ponekad treba poslušati mišljenje matorog dripca s tisućama koncerata u nogama…
Ljudi je bilo mnogo manje nego na prethodnim koncertima ovdje, možda sve skupa stotinjak nas je pratilo svirku. A stigosmo taman na početak nastupa jazz pijanista Zvjezdana Ružića, koji je izgleda čekao samo nas kako bi se smjestio među svoju gvožđuriju i krenuo svirati. Zvjezdan je inače brat basista Vedrana Ružića koga sam prije dvije godine gledao u kinu Urania sa svojim bendom, pa ako sam već ošacovao starijeg buraza, što ne bih i mlađeg? Inače, Zvjezdan je s ovim projektom Pianotron gostovao prošle godine na OLJK-u, ali nisam ga gledao jer mi se ispriječio posao na moru, a poslu se u zube ne gleda…
E sad, što je to po čemu je Pianotron projekt jedinstven? Riječ je o neobičnoj kombinaciji instrumenata, koncertnom klaviru i mellotronu, prvom analognom sintisajzeru kojeg su popularizirali Beatlesi (onaj genijalni uvod u „Strawberry Fields Forever“, npr.), a u rock glazbi koristili su ga i Genesis, The Moody Blues, King Crimson, Radiohead… Kvaka je u tome što Zvjezdan oba instrumenta svira istovremeno: Mellotron lijevom, a klavir desnom rukom. Tu kombinaciju već je predstavio na dva albuma sa svojim Zvjezdan Ružić sekstetom, no tamo je mellotron bio samo jedan od mnogih instrumenata i nije toliko dolazio do izražaja, a u projektu Pianotron Zvjezdan nastupa sam samcat.
Upravo je taj instrument Zvjezdan koristio kao glazbenu pratnju Josipi Lisac na inauguraciji el prezidentea Milanovića, pa iako je Josipina izvedba najvećim dijelom izazvala vrlo oprečne i podijeljene reakcije publike, Zvjezdanov instrumentarij podjednako je odgovoran za tu „avangardu“ ili „svetogrđe“, ovisno iz kojeg rova gledate na to. U Erdutu nije svirao himnu, već je izveo pjesme sa svog albuma „Delightful F“ na kojem je sve skladbe komponirao i odsvirao na ova dva instrumenta.
Naslovnom pjesmom je i otvorio nastup u Erdutu; nježna, sentimentalna i melankolična kompozicija savršeno dočarava osjećaj nostalgije: nostalgije za djetinjstvom, vremenom kada je sve bilo nekako lakše i jednostavnije. Tom osjećaju nostalgije pridonosi i činjenica da je u uvodu svake pjesme Zvjezdan ispričao nešto o njoj, kako je nastala, što mu je bila inspiracija, neke dogodovštine iz svog života vezane uz nju…
Dok svira klavir čuje se Zvjezdanovo klasično glazbeno obrazovanje, njegova ljubav prema jazzu, ali i ljubav prema tradicionalnim zvukovima hrvatske baštine. Kad je mellotron u prvom planu, slušamo jednog drugačijeg Zvjezdana: inovativnog, eksperimentatorskog, raspoloženog da zakorači izvan granica glazbenih žanrova i hrabro krene gdje još nitko nije pošao, jel’ tako kapetane Picard?
Na mellotron je Zvjezdan montirao pedalu koju svira nogom, tako da imamo i ritam, uz pomoć druga laptopa snimio je i reproducirao najrazličitije zvukove, tako da u pjesmama često zvuči poput one-man orkestra. U „Scissors Dance“ tako imamo dojam da slušamo neke mračne, potmule orgulje, a u „Barkorolu“ je ubacio zvuk motora neke stare drvene barke na pučini. „Milonga“ ima mutirani plesni tango ritam, kao da je zamišljena za plesni tečaj tanga za robote.
Ponekad malo i pretjera u svojoj gotovo dječačkoj zaigranosti i želji za istraživanjem: „Sakamur“ je zamorna nakupina zvukova lišenih melodije gdje je klavir gotovo u potpunosti stavljen sa strane. Negdje pred kraj koncerta premijerno je izveo svoju najnoviju skladbu gdje je također dominirao mellotron, ali sa snažnim funky ritmom koji me gotovo podigao s bale sijena i natjerao na ples.
Ono što još moram istaknuti kao loše su Zvjezdanove prečeste i pretjerane zahvale okupljenoj publici, organizatorima, Josipi (koja mu je preporučila Erdut kao mjesto na kome je, kako kaže, održala jedan od svojih najboljih nastupa) što je sve zvučalo kao da se nalazi na dodjeli Oscara. Plus njegove priče između pjesama i sve to je nepotrebno produžilo trajanje nastupa na vrtoglavih sat i 50 minuta. Obično volim kad koncerti traju duže, ali ovdje su trebale jedne škare koje će cijelu priču svesti u prihvatljivijih sat i pol.
Ali, unatoč određenim nedostacima, ovo je kao što rekoh ipak bio jedinstven nastup, nastup koji je ponudio nešto totalno drugačije od drugih, nešto novo i inovativno u svjetskim okvirima. Hoće li vam se dopasti ova glazba ili ne to ovisi o tome koliko daleko ste spremni ići kao slušatelj, ali ako volite glazbu koju je nemoguće svrstati u neki postojeći žanr ili glazbenu ladicu, to ćete pronaći u projektu Pianotron. A i u Erdut je uvijek lijepo doći, stoga ovom nastupu dajem palac gore.
Robotron Hadžo
zlihadzoponovojase 