Dva koncerta u dva dana u sklopu ovogodišnjeg Osječkog ljeta kulture i oba su bila muy bien.
Nešto sam se ulijenio po pitanju ovogodišnjeg OLJK-a, priznajem: nisam odgledao ni deseti dio onoga što je bilo na programu. Neke stvari su se po običaju preklapale, neke mi nisu bile zanimljive, neke sam ošacovao ali nisam osjetio žudnju pisati o njima, a neke su stavili u nenormalno doba tipa 19 sati kad se poštena i nepoštena raja još kupa na Kopiki, a znate kako to ide: na plaži si negdje do pola osmice, dođeš kući, otuširaš se, baciš nešto u kljun i nema boga oca da prije devetke dođeš na neko kulturno događanje. No, organizatori se očito nisu ravnali prema mojim potrebama pa eto, broj izvještaja s OLJK-a je malen. Ali su zato loši. To je po onoj: Malo nas je, al’ smo govna…
Jedan koncert kojeg ipak nisam htio propustiti održao se u subotu na Trgu Vatroslava Lisinskog, gdje sam popratio otvorenje OLJK-a s Radom Šerbedžijom i njegovim željezničarima, strojovođama i sličnim zapadnokolodvorašima. 40 Fingers su četvorica mladih Talijana iz Trsta, virtuoza na akustičnim gitarama koji su trebali biti poslastica ovosezonske Osječke glazbene srijede, no došla je gospođa korona (sva zla su ženskog roda, to smo već utvrdili, zar ne?) pa smo uživali u nekim drugim „poslasticama“ poput zatvaranja zemlje. No, eto ti njih ipak na OLJK-u i nismo požalili što su bili tu.
Emanuele Grafitti, Andrea Vittori, Matteo Brenci i Enrico Maria Milanesi zajedno su od 2017. godine. Svaki od njih dolazi iz različitih glazbenih priča, svaki je svirao u brojnim talijanskim koveraškim i autorskim bendovima, pa kako su se kretali u sličnim sumnjivim krugovima, upoznali su se i pao je dogovor o zajedničkoj suradnji. Snimili su i album sa svojim autorskim stvarima međutim, kao i u slučaju Yogija Lonicha od prije par tjedana, na osječkom koncertu više su se orijentirali na obrade što mi je malkice pokvarilo ukupni doživljaj.
Svirački, ovo je prva liga, čak Liga prvaka. Real, Barca, Bayern i United, ili danas Liverpool. Svaki ima svoju đitru, svaka zvuči drugačije, jedan obično povede pjesmu pa mu se ostali priključuju, a ako pjesma zahtijeva ritam, svaki će pošteno „išamarati“ svoj instrument. Pjesme izvode u fingerpicking tehnici, a glazbeni interesi su im različiti: od južnoameričke glazbe tipa „Libertango“ Astora Piazzolle, preko klasičnog rocka („Africa“ benda Toto, „Sultans of Swing“ Dire Straitsa ili „Hotel California“ Eaglesa), ljigavog mainstream popa („Tears in Heaven“ Erica Claptona), klasične glazbe („Estate“ Antonija Vivaldija) pa do urnebesno prearanžirane dvije glavne teme iz filmskog serijala „Ratovi zvijezda“. Možda je to zato što sam zao, ali priznajte: zar i vama srce ne zaigra brže kad čujete legendarni „Imperijalni marš“ i odmah se sjetite kulera nad kulerima Dartha Vadera?
Među highlightove nastupa treba ubrojiti neviđeno, ili možda bolje reći nečuveno, dobru izvedbu klasika „Bohemian Rhapsody“ grupe Queen koja je jebeno zahtjevna za izvesti, ali ova četvorica su to uspjeli odsvirati bez greške, uključujući i onaj „operni“ dio („I see a little silhouetto of a man…“). U pjesmi „Africa“ u jednom trenutku njih trojica su prestala svirati i počeli su udarati svoje gitare stvarajući tako ekvivalent ritmike crnog kontinenta, a za sam kraj izveli su pop hit The Beatlesa „Hey Jude“, u kojem su zamolili osječku publiku da pjeva s njima i ova se bogami iskazala. Glasan pljesak i ovacije okupljenih bili su prikladan završetak odlične svirke kojoj mogu zamjeriti jedino nepotrebno ljigarenje s prežvakanim Claptonom i Eaglesima te premalo autorskih stvari jer one koje su izveli zvučale su jako dobro, posebno „Rain Dance“ s fino provučenim naklonom easy-listening rocku 80-ih.
No, bit će valjda još prilika za vidjeti ovu četvoricu mušketira; trojicu zapravo jer jedan je tijekom cijelog nastupa nosio piratsku maramu preko glave što znači da je on gusar. Ovo im je bio prvi koncert u Osijeku, nadam se ne i zadnji.
www.40fingersguitarquartet.com ; https://www.facebook.com/40fingersguitarquartet/
Idući dan, u nedjelju, na repertoaru OLJK-a bio je samostalni nastup Konstantina Krasnitskog u dvorištu Kulturnog centra. Konstantin je moj stari poznanik jer je često nastupao u sklopu Osječke glazbene srijede, vrhunski je pijanist, rođen u Minsku u Bjelorusiji, a danas radi kao profać na Umjetničkoj akademiji u Osijeku.
U prekrasnom osvijetljenom ambijentu između zgrada KC-a, Eurodoma, u blizini fontane i u ugodnoj atmosferi vjetrića koji tamo stalno pirka i mrsi nam duge vlasi (moje naročito), Krasnitski je priredio zahtjevan jednosatni program sastavljen od tri sonate koji je morao uključiti jednog Rahmanjinova koji je našem docentu kompanjon cijeloga života još otkako je krajem 90-ih kao mlada nada počeo osvajati nagrade na međunarodnim pijanističkim festivalima posvećenim Rahmanjinovom liku i djelu. „Sonata br. 2 u b-molu“, koju je veliki majstor napisao pa godinama kasnije prepravio, zvučala je sjajno: tri međusobno povezana a različita stavka povezana su dvama kraćim mostovima pa odaju dojam jednog stavka, a Konstantin se kroz tehnički složeno i kompleksno djelo probio kao nož kroz putar.
A prije toga dobili smo „demonsku“ Danteovu sonatu Franza Liszta sa svojim mračnim, prijetećim i apokaliptičnim zvukom, te na početku Sonatu op.4 velikog hrvatskog skladatelja Josipa Štolcera-Slavenskog fino garniranu laganim narodnim motivima iz skladateljevog rodnog kraja Međimurja. A za bis nešto sasvim drugačije: prekokrasna klavirska minijatura „Zvijezda pod nebom“ Herr Davora Bobića, glavnog i neodgovornog za OGS, totalno drugačija od onih teškaša prije nje, a opet se fino uklopila kao lagani predah nakon napornog (za izvesti) programa.
Osim uživanja u dobro odabranom repertoaru, užitak je bio gledati i majstora dok nastupa: njegove pokrete, grimase, gestikulaciju… Čovjek se unio u svirku sto posto, pa i više od toga, s prstima koji lete po tipkama savršeno nijansirajući i balansirajući tempo, dinamiku, snagu udarca. Zaboravite one ukočene pijaniste koji sjede školski ukočeno kao da su progutali metlu: nastup Krasnitskog ima više energije od brojnih rock koncerata koje sam gledao, tako da i ovom nastupu mogu dati visoku ocjenu.
Šteta što nije bilo više glazbenih događanja na ovogodišnjem OLJK-u (ono smeće od Lada naravno nisam išao gledati, ipak ja držim neke standarde), ali obzirom na sve okolnosti, dobro je što se Korona OLJK ili KOLJK uopće i održao…
Hadžo s 11 prstića
Fotke: Marin Franov, OLJK, https://www.facebook.com/oljkosijek/?_rdc=1&_rdr
zlihadzoponovojase 