Dokumentarni film o Adamu Semijalcu, blueseru koji nastupa pod pseudonimom Bebè na Volè, plod je ljubavi i poštovanja kojega redatelj Vladimir Gojun gaji prema ovom samozatajnom i neshvaćenom autoru no, iako je protkan sjajnom glazbom, film je prespor i na trenutke dosadan.
Ima tome već ohoho godina, dok sam još živio i radio u Zagabriji, tijekom jednog od mojih gotovo pa svakonoćnih hodočašća zagrebačkim noćnim klubovima nabasao sam na jednog mladog kantautora imenom Bebè na Volè. Lik je, onako čupav i bradat, podsjećao na križanca hippieja i medvjeda, ali kad je uzeo gitaru u ruke i zasvirao, u čas nas je prebacio na američki jug, u deltu Mississippija. Bila je to jako dobra svirka pred šačicom posjetitelja; poslije smo i popričali malo i lik je bio ljubazan, skroman i činilo mi se zahvalan što su tamo neki totalni stranci odvojili svoje vrijeme da dođu na njegovu svirku. Nešto kasnije ću ga još jednom ošacovati uživo, a potom sam se iz Zagreba vratio u slavonsku pustaru i povremeno sam čuo nešto o njemu, no više ga nisam vidio. Pa, sve do sada i 15. izdanja Barutane, gdje je prikazan dokumentarac upravo o njemu.
Redatelj filma je Vladimir Gojun, inače poznat kao montažer, ali i docent na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu gdje predaje montažu, no upadne i on ponekad u žute minute pa se odluči napraviti vlastiti film. A te žute minute se znaju eto tako malo i odužiti, pa je lik ovaj film (inače svoj četvrti) započeo raditi još 2011. godine, da bi ga dovršio sedam godina kasnije. Ha, šta zna dijete što je sedam godina. U usporedbi s vječnošću jedno pišanje u parku…
Film “Times of Great Depression”, nazvan po istoimenom Adamovom debi albumu, sastoji se od snimaka Adama kako govori u kameru u svojoj radnoj sobi, snimaka s brojnih nastupa tijekom tih sedam godina, snimaka s prosvjeda protiv vlade Jadranke Kosor ali i, što je za osječku publiku bilo svojevrsno iznenađenje, snimaka iz Baranje i Kopačkog rita. Gojun, koji je bio prisutan tijekom projekcije, rekao je da su se za Baranju odlučili jer, jebiga, nemamo deltu Mississippija, ali imamo deltu Dunava pa i to može proći, a tu je snimljena i sjajna scena kada Adam dolazi na jedno raskrižje, otvara kofer, vadi gitaru i počinje svirati. To je izravna referenca na mit o legendarnom Robertu Johnsonu koji je na jednom takvom raskrižju puteva prodao dušu đavolu u zamjenu za vještinu sviranja gitare. Adamu se vrag ipak nije ukazao, pa on pred kraj filma vraća gitaru u kofer i odlazi svojim putem, što je sasvim u skladu s glavnom temom filma: životu i bluesu u Hrvatskoj od kojega je i vrag okrenuo leđa.
Snimke s velikih prosvjeda protiv vlade Jadranke Kosor iz 2011. godine pokazuju Adama kao aktivista i borca za ljudska i građanska prava čija je oštra i beskompromisna pjesma „Fuck the Government“ postala neformalna himna tih prosvjeda. Tu vidimo Adama kao socijalno kritičnu osobu koja ne trpi nikakva ograničenja ili stroge društvene kalupe, norme i konvencije.
Sa snimkama iz Adamove radne sobe imam nekih problema. Razumijem ideju da se Adam dobije u opuštenijem i intimnijem izdanju, unutar svoje zone komfora, te da u formi video dnevnika, neposredno i gotovo ispovjedno, priča o tuzi, usamljenosti, depresiji, nesigurnosti, financijskim problemima i traženju svog mjesta pod suncem, dakle sve klasičnim motivima iz blues mitologije. Dok se obraća kameri na hrvatskom Adam se doima iskrenim, no onda krene pričati na engleskom jeziku, s prenaglašenim južnjačkim dijalektom, što me neugodno podsjetilo na eskapade Daniela Craiga, Britanca, Jamesa Bonda čak, kako se prenemaže u filmu „Knives Out“ Riana Johnsona, i odjednom mi nekako djeluje manje iskreno i autentično.
Te scene iz radne sobe zauzimaju prevelik prostor u filmu, a ideja da jedan čovjek stalno govori u kameru brzo se potroši pa film postaje dosadan i zamoran. Velika većina današnjih dokumentaraca trude se biti zanimljivi, brzi, s mnogo gostiju (tzv. „talking heads“) koji se izmjenjuju i daju jedan drugačiji uvid u lik i djelo protagonista. Ovdje imamo samo kratko pojavljivanje Vješeslava Laboša, producenta Adamovih albuma, i Siniše Tota, majstora za izradu custom-made gitara, što nije dovoljno. Jebiga, rezultat je taj da film traje nekih sat vremena, no imao sam osjećaj da traje znatno duže, toliko je bio usporen i razvučen.
Ali spas mi donose ne Cigani, kako pjeva Đole, već Adamove snimke za vrijeme koncerata, u mračnim zadimljenim klubovima, pred šačicom sljedbenika. Jer blues u Hrvatskoj, to ti je gotovo pa religija, neki kult totalno odvojen od mainstreama, neshvaćen i neprihvaćen, kult čiji je vođa čudna figura ali s dovoljno karizme da mu njegovi vjernici jedu iz ruke. (Ili, ako treba, da ih natjera na kolektivno samoubojstvo, tipično za Ameriku) Adamov talent i posvećenost bluesu najbolje dolaze do izražaja upravo na tim nastupima, i čak imam dojam da je Vladimir mogao snimiti jedan Adamov nastup u cjelini i cijelosti i da bi takav film još i više otkrio o umjetniku.
No, unatoč tim sitnim zamjerkama, ovo je film koji vrijedi pogledati. Zanatski, Vladimir se držao „less is more“ pristupa, minimalistički i bez mnogo intervencija kao redatelj/montažer, stavivši u fokus isključivo Adama. Unatoč teškom „bluesu“ koji se provlači kroz film, uključujući Adamove lamentacije o tome kako, kao mlad, nije mogao ni sanjati da će jednog dana biti potpuno švorc ili kako duboko u sebi osjeća da neće još dugo živjeti (navodeći popis bolesti kojega si ni Jeremija iz „Alana Forda“ ne bi postidjeo), Vladimir je uspio prikazati i tu iskrenost, idealizam, naivnost i gotovo dječačku čvrstoću uvjerenja da treba nastaviti jurišati na vjetrenjače jer ne mogu stalno vjetrenjače pobjeđivati. Adamova upornost i trud da postigne nešto u životu svakako zaslužuju jedan film, pa kad već Martin Scorcese nije prepoznao njegov talent, tu je Vladimir…
Hadžo, vrag iz delte Dunava
zlihadzoponovojase 