Iako je Gotovčev film „Kuda idemo ne pitajte“ nominalno bio događaj večeri, freaku poput mene to je bio najmanje zanimljiv dio inače vrlo cool osmišljenog programa.
Kao što Sunce izlazi na istoku a zalazi na zapadu, a nakon utorka dolazi srijeda, tako s priličnom izvjesnošću možete očekivati da će svako izdanje Barutane imati jedan dan posvećen velikom avangardnom umjetniku Tomislavu Gotovcu. Dakle, to što se nekako potrefilo da se ove godine obilježava deseta obljetnica njegove smrti ne igra neku bitnu ulogu – Tom bi imao svoje mjesto u programu i ovako i onako. To je posljedica višegodišnje suradnje organizatora Barutane (udruge M-Art) i Instituta Tomislav Gotovac koji se brine o Tomovoj ostavštini, a i ove godine konferansje je bio Ivan Paić, dugogodišnji voditelj Multimedijskog centra Studentskog centra u Zagrebu i odličan poznavatelj Gotovčevog lika i (ne)djela.
Pred pristojno popunjenom dvoranom još nedovršenog Kulturnog centra gdje smo gledali i projekciju filma o blueseru Adamu Semijalcu, program je započeo prikazivanjem fotografija Gotovčevih performansa održanih u Zagrebu u razdoblju od 1979. do 1991. godine. Radi se o pet nasumce odabranih performansa: „Fućkanje / Sto“ (1979.), „Prošenje“ (1980.), „Čišćenje javnih prostora“ (1981.), njegovog vjerojatno najpoznatijeg performansa „Zagrebe volim te“ (1981.) i „Egalite Fraternite Liberte (Jebali te)“ iz 1991.
Na većini njih gledamo Toma u svom prirodnom elementu, dakle kao od majke rođenom, bez obzira da li vodi ljubav s Ilicom, ili je okružen masom studenata koji fućkaju ili se kupa u fontani kod džamije. Paić je istaknuo poslije projekcije kako je za Gotovca golotinja isto što i istina te kako su njegovi performansi, a bilo ih je više od 50, predstavljali bunt protiv establišmenta ali i bunt protiv uštogljene umjetnosti. Gotovac je od početka odabrao djelovanje s margine i kreiranje tzv. anti-umjetnosti, a vrlo je zanimljivo i to što je kroz svoje performanse često upozoravao na probleme onog doba i onog društva, ali je često precizno nagovještavao krize i probleme s kojima se suočavamo danas.
Potom je riječ uzeo Ivan Faktor, glavni i (ne)odgovorni za sve što se tiče Barutane, a također i Gotovčev intimus i pajdo, koji je Tomovo djelovanje kontekstualizirao u Osijek, grad (onda je to bio grad a ne jebena palanka kao danas) za koji je Tom bio jako vezan i u kome je, poslije Zagreba, imao najviše premijernih performansa. Upravo je u Osijeku, u kinu Europa, održao i svoje jedino predavanje o filmu. Tom se u Osijeku prvi put pojavio kao umjetnik još 1978. projekcijom jednog od svojih eksperimentalnih filmova u tadašnjem Klubu ljubitelja filmova, odnosno klubu/kafiću Lumiere i nakon toga je bio redovan gost u našem gradu sve dok nije prdnuo u čabar.
Svoj prvi performans u Osijeku Tomislav Gotovac izveo je 1982. na platou ispred zgrade STUC-a, zvao se „Govorenje“ a sastojao se od Tomovog prepričavanja sadržaja filma „Rio Bravo“. Sve bi to bilo lijepo i krasno da on to, naravno, nije činio gol, što je bila prva golotinja u javnom prostoru na ulicama ovog grada. I još naravnije, netko ga je prijavio miliciji koja je došla do STUC-a maricom i privela ga, ali srećom nije dugo uživao u milicijskom gostoprimstvu jer su ga izvukli legendarni voditelj kulturnih programa STUC-a Branislav Krivokapić Krivi (također već odavno nije s nama u ovoj dolini suza zvanoj život) i tadašnji direktor STUC-a, inače tvrdi Hercegovac koji nije ni pet posto razumio modernu umjetnost, ali nije dao da mu diraju u program. Eh, stara dobra vremena kad su i (neki) Hercegovci bili normalni…
Faktor je bio i subjekt jednog od poznatih Gotovčevih performansa „Razgovaranje“ gdje su njih dvojica pet sati pričali uz duhovnu okrepu u vidu dvije pljeskavice i gajbe piva. Tom je imao i slavnu projekciju eksperimentalnih filmova na početku Korza, a jedan od njegovih posljednjih performansa u Osijeku bilo je „Obredno pranje“ u suradnji s kultnim Vladimirom Dodigom Trokutom kada je u Barutanu postavljen dječji bazen u kome su njih dvojica jedan drugog kupali. Dobro se sjećam tog performansa i zbunjenih, čak i šokiranih posjetitelja ali dobro – njegovi performansi su bili jedinstveni, šokantni, intrigantni, provokativni i beskompromisni, usmjereni na izazivanje reakcije gledatelja, a to je najlakše postići upravo golotinjom. Golotinja kao istina, kako već rekosmo, ali gdje se ne ogoljeva samo performer već i publika oko njega, sva ona gospoda što se pali samo na visoku kulturu, a ovo im je prostačenje ili hereza. Ispod takvih reakcija ogoljeva se ona druga istina – da su ti tzv. ljubitelji kulture često obični krkani i čobani.
Bilo je ovo jako zanimljivo predavanje i naprosto moram postaviti pitanje: kog vraga onda niste prikazali neke od tih Tomovih performansa ovdje u Osijeku, da naglasite taj specifičan odnos koji su on i grad na Dravi imali? To mi je ostalo još nejasnije nakon što smo odgledali projekciju desetominutnog filma snimljenog davne 1966. godine pod nazivom „Kuda idemo ne pitajte“. Press materijali kažu kako „Gotovčev film problematizira fragilnu ali i nepokolebljivu ulogu i funkciju pojedinca u opoziciji naspram totalitarnih sustava“, no ja sam u tom filmu vidio samo nekog čončiku kako prvih pet minuta hoda dalje od kamere, a drugih pet minuta prema kameri. Ja tu neko dublje značenje nisam vidio ali dobro, u eksperimentalne filmove ionako se razumijem k’o Mara u krivi kurac, pa sam jedva dočekao kraj projekcije da se tiho poput fantoma išuljam iz dvorane i odem do obližnjeg Atelier kafea gdje su tijekom trajanja Barutane davali dvije kune popusta na cugu, pa Cola nije koštala 14 već 12 kuna.
To, plus činjenica da je moj stan doslovno 500 metara od mjesta zločina, razlozi su što sam vrlo zadovoljan ovogodišnjom Barutanom. Koncert Šumskog i dokumentarac o Bebe na Vole pokazali su da glazba dobiva na važnosti u sklopu manifestacije i nadam se da će se taj trend nastaviti i narednih godina. Obzirom da je Barutana nomadski festival koji se svake godine seli u neki drugi prostor ne znam gdje će se održati na godinu, ali ne bih imao ništa protiv da ostane ovdje. Uostalom, Kulturnom centru će trebati ovakvih sadržaja, a jesam li spomenuo akciju u obližnjoj birtiji? Ne pada snijeg da sakrije brijeg, he he he…
Hadžo, ljubitelj baruta
Fotke: Davor Lončarić, Radio Osijek https://radio.hrt.hr/radio-osijek/clanak/kuda-idemo-ne-pitajte/238804/
zlihadzoponovojase 