Dino Dvornik Tribute Band @ trg kod Eurodoma, 06. 08. 2020.

Kulturni centar Osijek nastavio je s organizacijom glazbenih i drugih kulturnih programa u gradu, pa je nakon projekata „Kultura na kotačima“ i „Kultura u parku“ došao red i na „Kulturu u novoj rupi“, seriji koncerata koji bi se trebali održavati na trgu između zgrada Eurodoma i Kulturnog centra. A to što su za početak nove serije svirki pozvali Dino Dvornik Tribute Band potpada pod onu staru narodnu: „Prvi mačići u vodu se bacaju“…

Dobro, da prvo riješimo ovo pitanje naziva: zašto Kultura u novoj rupi? Stariji Essekeri sigurno se sjećaju da je na ovom mjestu nekoć stajala monumentalna zgrada Radničkog doma koji je u 60-im i 70-im bio centar društvenog života tada urbanizirajuće osječke omladine. Međutim, početkom 80-ih netko je donio odluku da se Radnjak minira jer je izgrađen za vrijeme II. Svjetskog rata i djelovao je kao da ga je projektirao Hitlerov omiljeni arhitekt Albert Speer osobno. Osim što je komunjarama bilo neprimjereno da se u širem centru grada nalazi takva jedna građevina, postojali su i planovi da se na tom mjestu izgradi nešto što se trebalo zvati Radničko sveučilište. Uglavnom, Radnjak je odletio u zrak u oblaku dima i prašine. Sjećam se tog dana, bio sam klinac koji je to popodne sa starcima išao na more u odmaralište „Slobode“ u Zadru, a prijepodne smo s terase zgrade gledali rušenje. Po čišćenju terena na mjestu bivšeg Radničkog ostala je ogromna rupa, od milja zvana Rupa.

Nekako u to vrijeme sagrađena je i zgrada Studentskog centra, a kako se STUC pretvorio u centar društvenog života grada u 80-ima, Dražen Dragušica se dosjetio da bi prostor Rupe bio idealan za organiziranje koncerata u sklopu Osječkog ljeta mladih, koje je s Rupom dobilo novi stalan prostor koji će proslaviti i Rupu i OLJM. To je bilo stvarno nešto grandiozno, poput rimskog Koloseuma gdje bend svira dolje u grotlu, a publika je gore, iznad njih. Svojedobno sam pričao sa Sejom Sexonom iz Pušenja o svirkama u Rupi i on mi je rekao da to nije bila mala zajebancija: ne možeš se nigdje sakriti, ne možeš pobjeći ako što pođe po zlu, a ne d’o ti bog da odsviraš loš koncert jer bi te razularena masa odozgo mogla izbombardirati upaljačima, ključevima, kamenjem i ostalim priručnim materijalom. Sejo je rekao da su svi koji su tamo nastupali davali 150 posto sebe, a navodno je i legendarni Johnny Štulić osjećao tremu prije nastupa u Rupi. Odatle je potekao i mit koji se raširio među bendovima bivše države, da ako zadovoljiš zahtjevnu osječku publiku, onda si spreman za svirati bilo gdje.

Odgledao sam tamo hrpu koncerata, a posebno se sjećam prvog nastupa Đavola 1986. koji su došli promovirati svoj svježe objavljeni debi album „Ljubav i moda“. Dečki su se usrali k’o grlice kad su vidjeli atmosferu u Rupi: turneju su bili tek započeli i još nisu bili uhodani sto posto, ali sad nema natrag. Odsvirali su cijeli album koji traje nešto više od pola sata i kamo dalje druže? Krenuli su izvoditi obrade r’n’r standarda s čime su i započeli karijeru, no i to je ubrzo presušilo, pa nisu imali druge nego još jednom odsvirati cijeli album. Bili su dobri i nisu bačeni lavovima, publika im je pokazala palac gore.

Koncerti u Rupi održavali su se do izbijanja rata, no od 1992. Rupa je ponovo postala, hm, rupa, sve dok prije desetak i kusur godina nije započela gradnja zgrade Eurodoma, bolesno ružnog bastarda od stakla i betona za kojeg mi nikad nije bilo jasno zašto su ju izgradili netom pred izbijanje velike ekonomske krize 2008. No, postoji i jedna dobra stvar u cijeloj toj priči: gradska uprava je investitoru dala zemljište po povoljnim uvjetima, ali uz obvezu da zauzvrat izgradi budući Kulturni centar. I KC je izgrađen, jednim dijelom je i uređen, a od ove je godine i službeno profunkcionirao. Doduše, u malo sjebanim okolnostima korone, ali znaš kako se kaže: život je kučka, a onda oženiš jednu…

Jeste još ovdje, nisam vas otjerao? Dakle, došli smo do KC-a koji programom Kultura u novoj rupi s jedne strane želi rekreirati duh tog vremena kroz hommage legendarnoj Rupi koja se doista nalazila na mjestu novog trga gdje će se odvijati koncerti, a s druge strane ovo bi trebao biti početak redovnog kulturnog i koncertnog programa koji će se tijekom ljeta održavati napolju, a dolaskom zime unutra, u novoobnovljenoj sali u prizemlju zgrade.

Koncerti će se održavati tijekom kolovoza i rujna uz pridržavanje svih propisanih epidemioloških mjera. To vam izgleda otprilike ovako: tijekom svakog koncerta bit će osigurana sjedeća mjesta, kao i ona stajaća za visokim stolovima, a posjetitelji će u prostor koncerta moći ući tek nakon obavezne dezinfekcije ruku, mjerenja tjelesne temperature i ostavljanja osobnih podataka i broja mobitela. Iako nemam ništa protiv tih mjera i svjestan sam da je to jedini način da se u ovim uvjetima išta organizira, s ekipom koju su činili drug M., drug V., drugarica I. i drugarica S. dogovorili smo se da koncert pratimo izvan ograđenog prostora, kod fontane.

O samom koncertu neću vam mnogo pripovijedati jer je bio bezveze. Dino Dvornik Tribute Band je sastav koji uživo izvodi najveće hitove rahmetli kralja funka i žešće džankoze Dine Dvornika. Bend čine sve odlični glazbenici – Mario Huljev vokal, bubnjar Damir Šomen, gitarist Zoran Jaeger – Jeks,  klavijaturist Gojko Tomljanović, basist Alen Svetopetrić i saksofonist Ivica Premelč, no ovo sinoć je svejedno bilo loše.

Na stranu to što su tribute bendovi obično lešinari koji izvode glazbu velikih i poznatih imena jer najčešće nemaju talenta da sami rade pjesme, Dino Dvornik Tribute Band jednostavno su dosadni za popizdit’. Prava koncertna atmosfera nije postignuta jer je nedostajao feedback između njih i publike koja je morala sjediti uz glazbu koja je ipak namijenjena za đuskanje. Bend je pokušao animirati okupljene, no bez uspjeha, pa su odustali i odradili najcrnju tezgu. Ovo nije bila svirka renomea koji ovi glazbenici imaju, više su mi se doimali kao svatovski ili maturalni bend. Zapravo, krajem 80-ih svi su maturalni bendovi u repertoaru imali i nekoliko hitova Dine Dvornika i jebeš mi sve ako to onda nije zvučalo bolje i energičnije. A moguće da smo i mi bili mlađi i pijaniji…

Mnogo je bolja atmosfera bila izvan ograđenog prostora gdje je bilo i puno više ljudi, a i birtija je blizu i treba ovlažiti žedna usta pokojom rundom. Sreo sam i nekoliko faca koje već dugo nisam vidio „u životu“, tako da sam vrlo brzo potpuno izgubio interes za ono što je dolazilo s bine.

Jebiga, ovo sinoć je više podsjećalo na javnu tonsku probu a ne na pravi koncert. Umjesto slavljenja lika i djela Dvornika, dobili smo misu zadušnicu za njega.

Da, prvi mačići u vodu se bacaju, no Kulturni centar je pokrenuo svoj najveći i najambiciozniji projekt živih svirki do sada i još jednom potvrdio Osijek kao grad u kome kultura nije prestala živjeti čak ni u doba kompletnog lockdown-a. Očito je da ćemo se svi još morati naviknuti na ove novo-(ne)normalne svirke, no kako će ih biti ohoho narednih tjedana (osim ako epidemiološka slika ne ode u tri pizde materine), od mene ekipa KC-a dobiva „rupovski“ palac gore. Ave Caesar, morituri te salutant!

Hadžo od koga svi prave slona

https://www.facebook.com/dinodvorniktribute