U svakom zlu nešto dobro: kolovoz u Osijeku bi uobičajeno bio sezona kiselih krastavaca, a vidi što su nam korona kriza i novo nenormalno donijeli: tri koncerta u tri dana. Dodajte tome još nastup Rundeka u Đakovu u ponedjeljak i moje gostovanje na promociji rock enciklopedije u Vinkovcima u četvrtak i eto ti cijeli tjedan ispunjen kvalitetnom kulturom.
U četvrtak sam tako odgledao nastup benda Rovovsko stopalo na platou kod Eurodoma, a u petak sam bacio oko na bend Four 2 Swing koji su imali svirkatu u novoobnovljenom Sokol centru. Riječ je o jednokratno okupljenom bendu kojeg čini trojka iz No Jazz Banda (Vedran Zec gitara, Davor Dedić klavir i Damir Galeković “Taban” bubanj), samo što umjesto Hleba na basu imaju mladog i iznimno talentiranog Marijana Gašparovića na basu. Terasa Sokola bila je puna k’o šipak tako da sam pronašao klupicu u parku odakle sam guštao u odličnoj svirci, malo drugačijoj u odnosu na repertoar No Jazz-a jer je naglasak bio na kombinaciji jazza i bossa nove i fino su se njih četvorica uklopili. Jedini nedostatak u cijeloj priči je malen i klaustrofobičan prostor za svirku, dva sa dva odmah pored ulaza u dvoranu, s jedva dovoljno mjesta za njih četvoricu i instrumente. Šteta što mladi momak nije mogao ponijeti kontrabas jer razvaljuje i na tom instrumentu, no to će morati ostaviti za neki malo veći prostor.
I onda u subotu eto me ponovo na pozornici smještenoj ispred KC-a Osijek gdje je nastupio zanimljiv jazz band koji se zove Gungula. Publike opet nije bilo mnogo, kao ni na Rovovskom stopalu, čak je razočaravajuće malen broj nas koji smo došli ciljano na svirku. Dosta ljudi je stalo u prolazu, poslušalo par pjesama i nastavilo svojim putem, a drug Š. je ostao nekih pola sata a potom je nestao pravdajući se da su ga komarci izgrizli do krvi. Što je istina, neuobičajeno za drugu polovicu kolovoza imali smo visok vodostaj Dunava koji se prije dva tjedna prelio u Kopački rit, a toplo vrijeme i velika vlažnost pogodovali su razvoju komančerosa koji su se sjatili na grad i počeli piti krv svemu što se kreće. No dobro, kao stari Esseker već sam navikao na njihove napade pa mi to nije razlog da propustim kulturne događaje.
Gungula je bend koji dolazi iz Zagreba, postoje neke tri godine, a imaju tri cure u bendu, a postava im se često mijenja ovisno o vrsti svirke. Ovoga puta došli su kao petorka: na kontrabasu Matilda Fatur, na saksofonu Sonja Domitrović, Laura Tandarić za bubnjevima te Ivan Luić i Dario Fadljević na gitarama, a naša lokalna dika Benjamin Lamza uskočio je na tenor/teror saksofonu.
Dvije zanimljive stvari u vezi ovog benda: prva je ta da im ovo nije prvi nastup u Osijeku. Prije dvije godine nastupili su u Campus caffeu u sklopu kampusa, no tada ih nisam gledao jer se ne volim previše družiti sa studošima. Razlog nije strah od zaraze koronom već strah od zaraze idiotizmom jer ove današnje degeneracije studenata, to je dno dna. Ne znam jeste li znali, ali 75% studenata na osječkom sveučilištu nije iz Osijeka, već uglavnom dolaze iz pasivnih krajeva Slavonije ili je riječ o kozojebima iz bosanske Posavine kojih se toliko nakotilo da ja osječko sveučilište smatram filijalom fakulteta u Orašju. Ne, stvarno, kad gledate današnje „dične“ studente elitnih fakulteta poput Filozofskog ili studente Kulturlogije ili Umjetničke akademije kako na svojim tulumima i DC partyjima na sav glas revu pjesme Thompsona, Bulića te srpskih i bosanskih cajki, shvatite da se ne želite družiti s tim polusvijetom i šljamom (čast iznimkama).
Drugo, kontrabasistica Matilda je bivša studentica osječke Umjetničke akademije, što mi je nekoliko ljudi istaknulo kao valjda nekakvu komparativnu prednost. Ne znam je li i Matilda u vrijeme studiranja revala na Thompsona i slične, volio bih misliti da netko tko sluša i svira jazz glazbu ipak ima nešto više kriterije, ali svi smo mi krvavi ispod kože. Evo, na primjer, meni da platite par Coca Coli i ja bih počeo pjevušiti sabrana Bulićeva djela iako niti jednu njegovu pjesmu, čak ni „Borovinu“ nikad nisam čuo…
Enivej, desetak minuta iza 21 h tri samurajke i tri samuraja su se popeli na binu i nastup započeli s nekoliko gypsy swing komada. Odmah se moglo čuti da si je ekipa dala truda oko aranžmana standarda jer su sve pjesme bile lagano ubrzane i energične, no već nakon prvih par pjesama sve je to skliznulo u laganu dosadu tako da sam više vremena proveo čavrljajući s ekipom (drugarica T., drug M. i drug K.) nego obraćajući pozornost na ono što se događa na bini.
Tih prvih 20-ak minuta dobro me je smorilo, međutim onda su se stvari počele mijenjati. Cure su ubacile u swingeraj i dodale nekoliko vokalnih jazz standarda i to je bio pravi potez: Matilda je ujedno i lead vokal (uz Sonjinu malu pomoć), cura ima širok raspon glasa, ali briljira u svojim vokalizama i improviziranom, tzv. scat pjevanju koje pjesmama daje dodatnu dimenziju. Od Irving Berlinove „Blue Skies“, preko Gershwinove „Summertime“, Duke Ellingtonove „It Don’t Mean a Thing“ pa do legendarne „Bare Necessities“ iz Disneyjevog klasika „Knjiga o džungli“, Matildino pjevanje i dinamična svirka cijele družine digli su koncert na višu razinu.
No, bend je najviše šejkao i gruvao dok je izvodio New Orleans jazz ili Dixieland gdje je do izražaja došlo njihovo sviračko majstorstvo, energija benda (s nekoliko sjajnih Benjaminovih solo dionica) i bogato zabavljačko iskustvo s brojnih uličnih svirki u Zagrebu i festivalima poput Špancirfesta. Tada je ovo bio sjajan bend, baš sam guštao i mislim si, šteta što su nastupali na otvorenom, pred raštrkanom i uglavnom nezainteresiranom publikom. Gungula su bend kao stvoren za nastupe na ulici ili u manjim klubovima gdje se njihova energija i ta cool i pozitivna vibra lako prenose na publiku, no ovdje je to izostalo.
Uz zvuke predivne „Dream a Little Dream of Me“ lagano sam krenuo kući. Bila je ovo simpatična gungula od nastupa, na trenutke sjajni, na trenutke zamorni, ali bend mladih i kvalitetnih svirača koji nudi neke nove poglede na već izlizane jazz standarde. Iako se veliki i pusti prostor platoa kod Eurodoma pokazao prevelikim za napraviti atmosferu koju su željeli, trud i entuzijazam koji su cure i dečki pokazali moraju vas osvojiti, pa od mene dobivaju palac gore. I ne bih imao ništa protiv da ih opet negdje ošacujem uživo, a obzirom da ću živjeti vječno a oni su još mladi, ne sumnjam da će mi se želja ispuniti…
Hadžo, sudionik gungule
zlihadzoponovojase 