Čak i patološkom lažovu poput mene ponekad se omakne pa kaže istinu. Tako sam prošli tjedan najavio da ću u narednih desetak dana ovjeriti događanja u čak četiri grada i, vidi vraga, mission accomplished.
Odradio sam tako prošli tjedan Rundeka u Đakovu, promociju knjige na DORF-u u Vinovcima, preko nekoliko svirki u Osijeku, a posljednji u ovom pokeru aseva bio je Vukovar gdje se održava Vukovart festival, u čijem sklopu se ukazao i neuništivi Dubravko Mataković.
Vukovart je najpoznatiji po brojnim muralima koje su diljem grada oslikali umjetnici iz zemlje i inozemstva i koji su definitivno promijenili vizuru grada na bolje. Tako su i ove godine pozvali nekoliko umjetnika/muralista da pokažu što znaju, no u sklopu programa ima još puno lipih stvari: predavanja, promocije, okrugli stolovi, koncerti… Puno toga za vidjeti, a tako malo vremena, no obzirom da smo Mataković i ja stari pajdosi, doći ovjeriti ga nekako se podrazumijevalo.
A da ovo o starim pajdosima nije pretjerivanje, govore dvije činjenice: prvo, obojica smo matori k’o sarkofazi i drugo, utipkajte „Mataković“ u tražilicu na ovom blogu i pronaći ćete mali milijun događanja gdje je Dubravko bio gost, i to samo u posljednh par godina. Jebiga, i on je pod stare dane izgleda postao posvuduš poput mene…
Uglavnom, drug Š. i ja smo krenuli za Vukovar i došli smo do platoa ispred Radničkog doma dovoljno rano da ulovimo mog starog drugara Sinišu kako obavlja posljednje pripreme. U Vukovaru se izgleda ništa ne događa u domeni kulture, aktivizma mladih i sličnih pizdarija a da Simba nije uključen u to. Jedan od lokalaca se ponudio da nam bude vodič kroz neke 3D eksponate pa smo otišli u lagani đir po šetnici duž Vuke, uz dio grada (ne)prikladno nazvan Holivud. Polusatnu šetnju smo zaključili taman kad je Dubravko započinjao svoje izlaganje.
Stolica nije bilo mnogo što će epidemiolozi sigurno pohvaliti, ali su sva mjesta bila zauzeta. Osim par dama, uključujući i drugaricu G. koja je potegnula iz Vinkovaca, uglavnom smo publiku činili mi mudonje, što je u skladu s reputacijom stripa kao aktivnosti za muškarce (iako će se kasnije tijekom predavanja pokazati da se i to mijenja). Publiku su činili i komarci, rojevi njih, koje nije toliko zanimao Dubravko koliko naša krv, pa dok sam gledao ljude oko sebe kako mašu objema rukama i udaraju se po licu i tijelu, stvarno sam pomislio da sam u Osijeku gdje je to ljeti uobičajen oblik „zabave“. Repelenti su kružili među publikom, a čak je i Dubravko u jednom trenutku prekinuo predavanje kako bi se namazao, a iz nekog kamioničića su obavljali zaaprašivanje komaraca sa zemlje pa je to sve skupa izgledalo kao luda kuća. Znači, uobičajen ambijent za mene…
Dubravko je sjedio za stolom na maloj bini, a pomoć u predavanju pravio mu je laptop s kojeg su se na ekran projicirale razne fotke. Tema predavanja bilo je što je strip, a definicija kaže kako je to priča u slikama koja ima svoj način pripovijedanja, scenografiju, priču, kadriranje, oblačiće s tekstom, pokret…
Iako je početak stripa službeno vezan uz dnevne novine, proto strip je postojao još odvajkada, od crteža u pećinama, preko sumerske umjetnosti, egipatske, grčke (Trajanov stup) pa do legendarne tapiserije iz Bayeuxa koja u obliku stripa prikazuje pohod Normana na Englesku i poznatu bitku kod Hastingsa. No, kao prvi strip službeno se vodi „The Yellow Kid“ iz 1896. koji je bio prvi strip s tekstom u balonima.
Iako se strip često nepravedno optuživao za trivijalnost, a poslije 2. Svjetskog rata čak je bio i zabranjen u bivšoj državi jer, kao, promovira zapadne imperijalističke i hegemonističke ideje, stripovi poput „Malog Neme“, „Tarzana“, „Princa Valijanta“ i autora poput Alexa Raymonda, Moebiusa ili našeg Andrije Maurovića bili su čista umjetnost. To je posebice vidljivo kod europskog stripa koji je autorima dopuštao mnogo slobode pa su svojim stripovima davali osobni pečat i nisu robovali pravilima i klišejima poput američkog stripa. Zato nije ni čudo što je strip danas našao mjesto u knjižnicama i na festivalima te na neki način ušao u tzv. mainstream.
Dubravko se dotakao i odnosa stripa i filma koji imaju dosta zajedničkih točaka: nastali su otprilike u isto vrijeme početkom 20. stoljeća, a dijele brojne tehnike: redateljski pristup, način kadriranja, detalji, krupni planovi, rakursi, totali… Strip i film također su često posuđivali likove, obično tako što bi se popularni strip prenio na kino platno („Popaj“, „Spiderman“, „Asterix“…). To je posebno došlo do izražaja razvojem CGI tehnike koji je nažalost omogućio da se ekranizira i superherojsko smeće poput „Osvetnika“.
Razvoj stripa se ogleda i u načinu na koji je bio prezentiran čitateljima: počeo je u dnevnim novinama, potom su se pojavili strip časopisi, a onda i strip albumi koji su na jednom mjestu objedinili stripove koji su prije toga izlazili u nastavcima u strip časopisima. Onda su se pojavili integrali i grafičke novele koje su na jednom mjestu objedinile više strip albuma, a danas je, uslijed razvoja novih tehnoloja, sve popularniji web strip kojega pretežno mladi autori koriste na svojim blogovima, web stranicama ili na društvenim mrežama. I Dubravko je brojnu novu publiku stekao svojim „Overkloking“ stripom koji izlazi neprekidno još od 2004. godine.
Bilo je riječi i o tome kako nastaje strip, o tradicionalnim i digitalnim tehnika crtanja, o prihvaćenosti stripa kod današnje publike, a na samom kraju Dubravko je odgovarao i na pitanja iz publike. Jedno od zanimljivijih bilo je ima li u stripu ženskih autorica, na što je Dubravko odgovorio da ih do 80-ih/90-ih gotovo uopće nije bilo i da je strip bio percipiran kao isključivo muška igra, no posljednjih godina pojavile su se brojne mlade strip autorice. Nekima od njih Dubravko je i mentor jer radi kao predavač na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu. Tja, treba od nečega i živjeti, samo od stripa je to jako teško, pa Dubravko kao strip-crtač (dr. Jackyl) eto ima i svoju mračnu stranu, Dubravka profesora (Mr. Hyde)…
I kad je službeno oglašen kraj, vidio sam da je predavanje sve skupa trajalo nekih 45 minuta. Taman. Dubravko je imao dovoljno vremena stići kući na utakmicu Dinamo-Cluj, a mi normalni koje nogomet ne zanima koliko je crno pod noktom otišli smo na jednu cugu prije nego što smo „Hit the road Jack“. Sve skup, bili smo zadovoljni izletom u Vukovar i nećemo imati ništa protiv da ga ponovimo ukaže li se opet nešto zanimljivo.
Hadžo, stripper u parku
zlihadzoponovojase 