I drugi tjedan koncertnog cirkusa koveraša iz vascele Hrvatske donio je kvalitetan program, ali sve se više pitam ima li sve ovo smisla kad ovakve hodajuće džubokse mogu gledati kad god hoću na You Tubeu? Mislim, koncertno iskustvo ipak treba biti nešto više od po milijunti put slušanja kako netko (ne)maštovito izvodi odavno potrošene rock ili blues standarde…
Program koncerata u novoj rupi nastavio se po sad već redovnom redu vožnje četvrtkom i subotom, pa su nam se tako u četvrtak na bini kod Kulturnog centra ukazali osječki No Jazz Band (https://www.facebook.com/NOJazz/). No džezeri su stari gosti na mom blogu jer pratim ih redovito, jednom godišnje, još tamo negdje od 2014. kad sam ih prvi put gledao u Perivoju Kralja Krešimira na prijepodnevnom koncertu kod fontane i odmah su mi se dopali. Tada su još bili instrumentalni bend kojeg su činili Vedran Zec gitara, Dario Hleb bas, Davor Dedić kljove i Damir Galeković Taban za bubnjevima, a kasnije su u bend uključili i „pevaljku“ Milu Bauković, promijenili repertoar u vokalne jazzy standarde i to je postava u kojoj nastupaju do danas.
A da nisu džaba krečili svjedoči činjenica da je ovo bio možda i najposjećeniji koncert do sada. Bilo je dosta ljudi i na Dino Dvornik tribute bendu, no tamo su dolazili tijekom cijelog koncerta, a ovdje se masa okupila još prije početka svirke i nije to bila ekipa koja je slučajno prolazila pa su zastali da čuju što se događa već baš fanovi koji su odgledali gotovo cijeli koncert. Znači, trud i rad benda su se isplatili. A ekipa se odužila publici svojim možda najboljim koncertom do sada.
Sve je funkcioniralo sjajno: raspoložen bend, Mila u svom elementu, odličan zvuk i dosta ispretumbana set lista u odnosu na ranije svirke. Iako No Jazz jesu koveraši u tehničkom smislu, izveli su i dvije autorske Vedranove stvari u prvom (instrumentalnom) dijelu koncerta gdje su pokazali kako zvuči moderan fusion jazza, rocka i drugih srodnih glazbenih žanrova. A kad se nakon 20-ak minuta Mila popela na binu i zapjevala, bend se pokazao u sjajnom svjetlu; njihovi vrckavi, zaigrani aranžmani, sposobnost da se bez jebem ti kreću kroz sve zamislive žanrove (jazz, soul, r&b, reggae, pop, bossa nova…) i Milin upečatljiv vokal kojim uspješno „skida“ svjetske face a da pri tome to i dalje bude ona, sve je to garant dobre zabave.
Što se repertoara tiče, neke pjesme se ponavljaju iz svirke u svirku i možda je vrijeme da se neki izvođači maknu i ustupe prostor drugima (George Michael, Lionel Richie, Ray Charles…), neke su ordinarno smeće i ne zaslužuju biti ni u čijoj set listi (Meghan Trainor), neke pjesme su uspjeli učiniti gotovo slušljivima („Something Got Me Started“ onih otužnih Simply Red), dok su neke jednostavno preljigave za bilo kakav aranžman („How Deep Is Your Love“). Neke sam pjesme mislim po prvi put čuo u njihovim verzijama i zvučale su cool („Sir Duke“ Čudesnog Steve (Stevie Wonder)), no apsolutni highlightovi nastupa, barem za mene, došli su tamo odakle ih nisam očekivao: Phil-jebeni-Collins i Elton-još-jebeniji-John. Grijesi 80-ih, jebiga, zasjekli su me tamo gdje sam najtanji, ali „Easy Lover“ i „I’m Still Standing“ mi uvijek kad ih čujem izmame osmijeh na lice i vrate me u sretno i bezbrižno doba djetinjstva.
A da užitak bude potpun, pobrinula se ekipa u sastavu drugarica T., drug K. i drug M. Drug M., inače mrzitelj jazza, ostao je s nama do kraja svirke, ja sam taman dokusurio drugu Colu kad je koncert bio gotov i bilo mi je baš lijepo. No jazzeri su napravili finu atmosferu i bilo mi je drago vidjeti ih opet, pa sad neka čekaju idućih godinu dana na novo pojavljivanje na mom blogu. Kao reproduktivci imaju toliko kredita kod mene.
A u subotu su nas posjetili Red House Americana Band (https://www.facebook.com/pages/category/Art/Red-House-Americana-band-2323088954615435/), mislim da su iz Karlovca, trojac sastavljen od iskusnih muzičara koji su već dugo prisutni na sceni (Goran Ilić-Goc vokal i električna gitara, Robert Laić bas i Robert Jambrušić-Džebo za bubnjevima). Ovo americana u nazivu ne označava glazbeni žanr koji je posljednjih godina dobio na popularnosti, već zahvaća šire – američku tradicionalnu glazbu u svojim različitim idiomima (blues, rock, malo countryja).
Iako imaju bogato sviračko iskustvo, izbor pjesama prečesto im je bio ziheraški i sigurica, što posebno dolazi do izražaja u blues dijelu programa. Mislim, stvarno, koliko puta moramo čuti od kojekakvih cover bendova „Every Day I Have the Blues“ B. B. Kinga ili „Crossroads“ Roberta Johnsona, odsvirane uvijek isto? Ili prekrasnu „Need Your Love so Bad“ nedavno preminulog Petera Greena koja, čini mi se, uvijek služi isključivo bildanju gitaristovog ega kako je super skinuo ovaj standard. Previše puta sam čuo ove pjesme u obradama drugih bendova tako da sam tu više-manje zijevao.
Ali, kad izađu iz te neke svoje zone komfora Red Houseovci postaju mnogo zanimljiviji i uzbudljiviji. Kad ti netko otvori koncert s „Memphis in the Meantime“ uber-kultnog kantautora Johna Hiatta za kojega većina glazbenika vjerojatno nije ni čula, odmah te oduva jer em što je to odlična pjesma, netipični močvarni blues za Hiatta, em što tu pjesmu nikada nisam čuo da ju bilo tko ima u set listi. Isto vrijedi i za „Hang Down Your Head“ Toma Waitsa koja je zvučala odlično i bez onog Tominog režanja, a još jedan highlight bila je i „Boy in the Bubble“, ponajbolja pjesma s jednog od najboljih pop albuma 80-ih „Graceland“ Paula Simona. Za prearanžirati ovu stvar u blues rock odijelo stvarno trebaš imati muda kao lubenice, pa dečkima svaka čast: ovo je jedan od onih nažalost rijetkih primjera gdje su se baš potrudili oko pjesme. Šteta što takvih izleta nije bilo više.
I na ovoj ekipi sam ostao nešto više od sat vremena, odnosno dok nisam dokusurio dvije obligatorne Cole, a onda sam krenuo kući. Dobra svirka, na trenutke predobra, na trenutke copy paste stotina drugih sličnih cover bendova; ako volite ovakvu mjuzu i ne smeta vam slušati obrade, vjerujem da ćete se dobro zabaviti. Ja čisto sumnjam da ću pri zdravoj svijesti opet otići pogledati ove momke. Jednom je bilo dovoljno…
I za kraj, odgledali smo pet svirki kod Eurodoma do sada i rezultati su prilično porazni: nekoliko autorskih stvari Rovovskog stopala, par No Jazzera, a sve ostalo obrade obrada. Znam da je kesa tanka i da se nema mnogo love, ali Barutana je za smiješno male pare dovela sjajan bend Šumski, što znači da se može kad se hoće. Ako će i idući tjedni donijeti samo reproduktivce, morat ću si pronaći novu zanimaciju jer za ovo mi koncerti ne trebaju – You Tube naš svagdašnji sasvim je dovoljan.
Hadžo iz crvene kuće
zlihadzoponovojase 