River Jazz Festival se i u svom sedmom izdanju otisnuo iz matične Županje i došao u pohod rijeci Dravi. A đe ćeš boljeg mjesta za svirku na Dravi u Osijeku od novoobnovljene vodenice smještene uz samu promenadu. The Morenos su rasturili, a što se tiče Kvarteta Trokut… Recimo da i nekoliko dana nakon što sam ih gledao još se pitam: what the fuck was that?
Do prije nekoliko godina za uživati u čarima River Jazza morali smo potegnuti do Županje. Nije nam bilo teško, pogotovo ako su u igri bili i ćevapi i druge đakonije s prijeke strane Save. No, ove godine od odlaska u Bosnu nema ništa, Elvis Stanić nam nije bio neka motivacija da krenemo na put, ali jedan koncert u sklopu programa odvijao se u gradu na Dravi. To je nastavak tradicije uvedene prije nekoliko godina da se simbolički, kroz glazbu, povežu Sava, Drava i Dunav. I tako, umjesto sat vremena vožnje autom do Županje, imao sam 20-ak minuta vožnje biciklom od Sjenjaka do novoobnovljene osječke vodenice.
Ako niste pazili na času, posjetit ću vas da je riječ o replici tradicionalnih vodenica po kojima je Osijek bio poznat do 2. Svjetskog rata, no nakon toga sve su porušene. Prije nekoliko godina jedna je vodenica obnovljena i to je postala turistička atrakcija grada, ali je uz to potpuno operativna i proizvodi domaći kruh onako kako se to radilo u drevna vremena, dok je Manolić još bio mlad, ako je on ikada bio mlad. Tu i tamo vodenica se koristi za različite kulturne programe, pa sam tako prošle godine tamo odgledao dva jazz koncerta: Eme Bel i Claudea Marca Continija te najpoznatijih osječkih „svingeraša“ Sing Song Swing. Pa, gdje su dvije, ima mjesta i za treću, kako sam ja govorio davnih dana dok sam još bio mlad i potentan pa sam eksperimentirao s menage a trois opcijama (uz jedan bitan uvjet: menage a trois priznajem samo ako smo u igri ja i dvije cure, sve druge opcije su isključene, premda mi se ideja s kozom danas čini vrlo zanimljivom…).
Elem, okupilo se pred Vodenicom dosta (polu)svijeta, creme de la creme osječke jazz scene, nešto rockera sumnjivog renomea, ponešto prijatelja i rodbine, vjerojatno i pokoji ljubitelj jazz glazbe. Vodenica noću izgleda čarobno što se iz mojih fotki baš i ne može zaključiti, ali ima boljih na netu pa srčajte; meni je highlight bio jedan ogroman balvan kojeg je Drava donijela nedavno tijekom obilnih kiša i koji je kao vizualna kulisa izgledao pre jebeno. Dakle, ambijent fenomenalan, teren idealan za igru, a jesu li igrači bili raspoloženi?
Prvi su na teren istrčali The Morenos (https://www.facebook.com/pages/category/Musician-Band/The-Morenos-100516078112715/), osječki jazz/fusion band koji djeluje od 2018. a čine ga glavni Moreno – Moreno Pletikosić (klavijature), Mario Lovaković (električna gitara), Benjamin Lamza (alt saksofon, ujedno i konferansje iliti MC) i Robert Tešanović (bubnjevi). U postavi je inače i perkusionist Dane Peršić, no na vodenici ga nije bilo jer je istu večer svirao s Miom fuckin’ Dimšić. Ja bih mu zbog toga dao neopravdani i keca velikog k’o vrata, ali razumijem čovjeka: od nečega se mora živjeti, a to nažalost nisu Morenosi…
Inače, ovu ekipu sam gledao prije nekoliko mjeseci na obilježavanju Međunarodnog dana jazza kada su svirali na prikolici koju je po gradu vukao tramvaj, no kako sam ja u tom trenutku bio u tramvaju, nije bilo šanse da uživam u svirci. Mislim, probajte vi uživati u nečijoj svirci kada je oko vas hrpa jazzera u različitim stadijima pripitosti, a na raspolaganju imaju cijelu destileriju alkohola – ne ide to baš… Ali, znao sam da će mi se brzo ukazati prilika da ih negdje ponovo ovjerim i evo njih na vodenici ali ne samo to – 17. 9. nastupaju na platou kod Eurodoma pa preporučujem da dovučete svoje lijene guzice tamo jer Morenosi su sjajni.
Prvo, jako mi se sviđa taj njihov fjužn jazza, latin-jazza, funka, vintage soula i drugih srodnih žanrova. Drugo, odlični su glazbenici, a posebno dominira Moreno, veteran svirki u Osijeku, koji ovaj put nije nastupio na svom zaštitnom znaku Hammondu već na običnom synthu. Moreno inače lijevom rukom svira i bas dionice, no kako ovdje nema bas pedalu, to nije toliko došlo do izražaja. To, i nedostatak perkusija, bili su objektivna smetnja da koncert bude baš odličan, ali i ovako je bio za prste polizati.
Najvažnije kod Morenosa je to što izvode autorske pjesme kojima daju prednost u odnosu na standarde. OK, izveli su nekoliko super pjesama Jimmyja Smitha, poznatog američkog jazz pijanista koji je 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća popularizirao svirku na Hammondu te je svojom improvizatorskom tehnikom utjecao na cijele generacije muzičara, uključujući i Morena. Ali još superije su mi njihove autorske stvari poput „Alligator Boogaloo“, jazzy blues s kojega se cijedi močvarna voda američkog juga ili „Emma“, sjajan komad latino/calypso/bossa nova jazza uz koji se, nećete bilivit, može i zaplesati. Šteta što im je svirka trajala svega 40-ak minuta, ali trebalo je ostaviti vremena za…
Kvartet Trokut (https://www.facebook.com/trokutband/), zagrebački jazz kvartet kojeg čine Filip Pavić (gitara), Bojan Skočilić (bas), Jerko Jurin (bubnjevi) i slovenski član Jaka Arh (tenor saksofon). Sebe definiraju kao minimal jazz bend, a zanimljivo je to što su i oni, kao i Morenosi, relativno friški na našoj sceni jer su svoju prvu svirkatu imali u prosincu 2018. godine. I još jedna sličnost: Trokuti izvode isključivo originalnu glazbu na čemu im čestitam.
Pa dobro, jeb’o te ja, zašto si onda u uvodu rekao da ne znaš što misliti o ovom bendu? Pa, prvo, ovo nije jazz bend u klasičnom smislu riječi. Jaka osim puhanja u saks ima i zadaću igrati se s modulatorima zvuka i brojnim efektima što njihov zvuk smješta negdje između jazza, elektronike i post rocka. Uvodna skladba, „Mobilis“, bila mi je dosadna za popizdit’: deset minuta drkanja sa zvukovima, dosta nalik nekom od recentnijih neprobavljivih albuma Radioheada, imao sam dojam da je to neka tonska proba, uštimavanje…
Druga stvar, „Memory“, već je bila, hm, stvar. Psihodelična gitara nosi priču, tu se prominentno ubacuje i saks, kao da je netko rekao Jaki i Filipu da instrumenti nisu samo za pokazivanje već i za sviranje, s puno improvizacija i zvučnih rukavaca u kojima se čovjek lako izgubi. U nekim dionicama saks je zvučao efektno, avetinjski, kao soundtrack za neki film strave i užasa, na granici free form jazza.
Treća stvar, „Indijanska“, najviše mi se dopala jer ima nešto rustikalno u sebi, nešto pastoralno, patinu nekih prošlih vremena. Imao sam dojam da slušam Floyde s nekog od njihovih prvih albuma dok im je još šefovao Syd Barrett ali u nekom jazz remiksu, pjesma kao stvorena za širenje svijesti nekim halucinogenim preparatima. Naravno, sve pjesme su im tu negdje oko desetak minuta trajanja, pa tko preživi pričat će.
To je moderan, ja bih cinično rekao novokomponirani jazz, baš kao što postoji moderna, novokomponirana klasika, ali nisam baš na ti s takvim zvukom. Nije problem možda u Kvartetu Trokut koji izvode hermetičnu, teško prohodnu glazbu koja zahtijeva duboku koncentraciju, no na Vodenici to nije bilo moguće postići. Sretneš nekog poznatog pa popričaš s njim, bio je tu i jedan luđak koji se skinuo pa s vodenice skočio u Dravu na noćno kupanje, sve ti to oduzima pozornost koju bend ovakvog tipa traži. Zato mislim da ovo nije bio adekvatan prostor za njihovo predstavljanje osječkoj publici, no kako su sami rekli da rade na svom debi albumu, tko zna, možda ćemo se uskoro opet vidjeti pa ću onda potvrditi je li „problem“ što nismo kliknuli na prvu u meni ili u njima.
(Inače, moj friend s kupanja na Kopiki, odvjetnik Zoki, mrzitelj je jazza i posprdno ga naziva intelektualnom masturbacijom. Bogami, to mi je bila jedna od asocijacija dok sam slušao ovaj neobičan bend…)
Hadžo, mlinar bez brašna
zlihadzoponovojase 