Ljudi, Zemlju čeka gadna apokalipsa, sigurno će nas udariti neki asteroid ili nešto slično jer The Red Roosters su odsvirali koncert sastavljen od gotovo isključivo autorskih pjesama! Sad sam sve vidio u životu i mogu samo reći: Asteroidu, udari kad hoćeš, spreman sam… 🙂 🙂 🙂
A malo je falilo da uopće ne dođem. Roosterse sam gledao xy puta još od samih njihovih početaka prije 15-ak godina, mislio sam da su odavno digli ruke od rada na autorskim pjesmama jer su na svirkama uglavnom izvodili obrade crowd pleasera iz bogate povijesti rock glazbe, a osim toga Ljudevita i Josipa (i često mijenjajuću ritam sekciju) sam gledao nedavno u sklopu programa Kultura na kotačima kada su svirali na prikolici kamiona u osječkom Donjem gradu. Sam nastup nije bio ništa posebno, sve same obrade, no činjenica da je to vjerojatno bio jedini rock koncert koji se toga dana održao u lockdowniranom svijetu je fascinantna i dovoljna da ih se uvrsti u Guinessovu knjigu rekorda.
Ovoga puta njima dvojici pridružili su se Luka Kolak za bubnjevima i Marijan Gašparović na basu, pa su kao klasična rock četvorka izašli na binu smještenu između Kulturnog centra i Eurodoma (ili, kako je to moj friend drug S. lijepo sročio, Mordora). Gledatelja je bilo relativno malo obzirom na subotu navečer, no Roostersi su imali nelojalnu konkurenciju u vidu nogometne utakmice Portugal-Hrvatska koja se u isto vrijeme prenosila na teveu. No, kako se broj ljudi polako povećavao tijekom nastupa, za pretpostaviti je da su neki razočarani očajnom igrom HR repke odlučili poslati ih u kurac (gdje iskreno i pripadaju) i zaputiti se na svirku. I nisu pogriješili.
Za razliku od svih dosadašnjih nastupa benda koje sam gledao, The Red Roosters su se ovaj put odlučili gotovo isključivo za autorski repertoar. Ima tu neke logike: njihove svirke po klubovima obično su uvjetovane inzistiranjem vlasnika da sviraju ono što publika poznaje i voli, a ovoga puta imali su slobodu da sviraju što žele, bez pritisaka, i iskoristili su to na najbolji mogući način. Karantena ih je spriječila da nastupaju, no očito je dobro djelovala na kreativne Ljudevitove sokove: muza ga je posjetila, očito se zadržala dosta dugo, te je lik uspio zgotoviti neke stare i napisati nove pjesme.
Sad će nepoznati netko upitati: pa kakve su im te autorske pjesme? E pa nepoznati neče, da ti odgovorim: nisu mnogo različite od njihovog uobičajenog prerađivačkog repertoara. Utjecaji im se i dalje kreću od Beatlesa, Stonesa, Kinksa, Small Facesa pa do brit popa, dakle britanštine, ali ima tu i američkih utjecaja, od bluesa, funka, countryja, old school rhythm & blues… Pjesme su im na engleskom i većina posjetitelja vjerojatno ne bi uspjela razaznati koje su im autorske stvari, a koje su obrade.
Drug Đ., s kojim sam (i s drugom M.) odgledao svirku, žalio se poslije da su dečki svirali B strane singlova umjesto hitova, aludirajući na uobičajenu praksu bendova iz onog vremena (60-e i 70-e godine) da na A stranu singla stave udarnu pjesmu, a na B stranu neku stvar koja najčešće nije ušla na album ili neki raritet i to je donekle točno, samo što njihove autorske pjesme nisu ništa lošije od obrada, osim što su daleko manje poznate. Ali, da su i njih redovno izvodili na nastupima vjerujem da bi ljudima već ušle u uši.
Ispravak krivog naroda: Neke pjesme jesu izvodili ranije: „Send Her Back“ i lagano r&b-iziranu „Can’t Keep a Good Man Down“, a od ostalih autorskih stvari tu su „Such a Fascination“ s laganim daškom americane i countryja, žestoki rockabilly „Catch You by Surprise“ koji zvuči kao da ga je Johnny Cash propustio kroz svoje prste surađujući s Ricom Rubinom na „American“ seriji albuma; „Bring It Back“ i „Are You Lonesome“ su laganice koje kao da su Jagger i družina snimili na sessionima za „Sticky Fingers“ album, dok je „Call My Friends“ himnična stvar u kojoj se osjeća utjecaj Oasisa.
Bila je tu i jedna baš fina autorska funkijana kojoj je nešto kasnije sjajno parirala dobra obrada James Brownove „Papa’s Got a Brand New Bag“ koja je Ljudevitu dala priliku da se na trenutak oslobodi gitare i pokaže da je dobar showman i MC, a negdje na samom kraju dobili smo i jednu ganc novu stvar za koju su nam momci rekli da je još nismo čuli, ali nisu ni oni jer joj je ovo očito bila praizvedba.
Šuma šumarum, nešto manje od sat i pol dobre autorske svirke benda za kojeg sam mislio da je autorske pjesme batalio. Ne samo to, Josipa sam sreo prije nekoliko dana na vodenici na koncertu The Morenosa i po tko zna koji put sam mu tupio kako je vrijeme da se više prebace na vlastiti materijal, a nije mi uopće rekao da ću priliku za to imati ovako brzo. I stvarno, da sam propustio ovu svirku vjerojatno bih se grizao do kraja života jer ne znam kako će bend raditi u budućnosti: izdati album bilo bi supika, samo što albume nitko ne kupuje, a birtijaši će vjerojatno i dalje tražiti da na svojim gažama izvode standarde. No, ovim su me nastupom kupili pa nije isključeno da ću ih nastaviti posjećivati.
Što se ne može reći za bend koji je na istom mjestu svirao dva dana ranije, u četvrtak (Echoes). Osječka četvorka koja svira uglavnom hard rock obrade: mislim, ovo je 2020. godina, jebem vam pleme, tko još sluša i tko još svira Deep Purple, osim možda samih Deep Purple koji čak imaju i novi album ali naravno da to nikoga normalnog ne zanima. Kirvajsko-vašarsko-bajkerski bend jako dobrih svirača i „skidača“ („Shine on You Crazy Diamond“ Floyda skinuli su savršeno vjerno da je jedina razlika u odnosu na original bila manja bina, slabija produkcija i nije bilo letećih svinja iznad naših glava) ali to je glazba koju danas mogu slušati samo oni izgubljeni u vremenu i prostoru. U Osijeku to malo koga zanima, ali zato sigurno imaju publiku na motorijadama u Motičini Donjoj ili Samatovcima i sličnim mjestima. Kao što rekoh, od njihovih svirki ubuduće ću bježati kao ministrant od pohotnog biskupa, a ako nas asteroid iz uvoda doista pogodi, ostat će mi utjeha da će u prah i pepeo otići i bendovi tipa Echoes. Stvarno, kad čovjek malo bolje razmisli, apokalipsa ima i neke dobre strane…
Pijetlić Hadžić
zlihadzoponovojase 