Aklea Neon, koju mnogi smatraju novom velikom nadom ženskog kantautorstva u ovoj smiješnoj zemlji na brdovitom Balkanu, simpa je cura kojoj skidam kapu zbog truda koji ulaže u svoj nastup kao one woman band, no premalo ima autorskih stvari da bi mi mogla držati pažnju cijeli koncert, a obrade najgoreg smeća poput Eda Sheerana ili Dreka uvreda su zdravom razumu zbog kojega ni ovu svirku nisam mogao izdržati do kraja…
Možda najjači tjedan koncertnog cirkusa Kultura u novoj rupi donijela nam je koncert Aklee Neon u četvrtak, a za subotu je najavljen Kandžija sa sve golim ženama. Vidjelo se to u četvrtak po fino popunjenom gledalištu ispred bine, a pohotnom delta mužjaku poput mene najljepši prizor za staračke oči bio je velik broj pripadnica ljepšeg spola u publici. Kako kaže ona stara mudra narodna: Bolje gledat’ ono što ne moš’ jebat’, nego jebat’ ono što ne moš’ gledat’… Mislim da će se s time složiti i drug M. koji mi je pravio društvo, dok za druga Ž. nisam baš siguran obzirom da on, za razliku od nas dvojice, ipak nešto prca… 🙂
Enivej, Aklea Neon je Dorotea Zovko, osječka kantautorica koja se nedavno preselila u Zagabriju i počela graditi uspješnu priču. Nastupila je na Dori što joj baš i nije plus u mojim očima, ali njezin ekstravagantni nastup tamo s nekim žbunjem privukao je pažnju javnosti, a u toj javnosti bila je i stara džankoza Bare koji je Akleu pozvao da mu bude predgrupa na seriji koncerata ovog ljeta.
Zanimljivo kod Aklee je to što je ona one-woman-bend. Na sceni je okružena gomilom tehnike: tijekom nastupa koristi pedal looper, MIDI controller, svira električnu gitaru i udaraljke što joj omogućuje da zvukove stvara na licu mjesta, odmah ih snima i reproducira tako da ti slojevi repetitivne glazbe i ritmova stvaraju dojam da ju prati cijeli bend. I kao da nije dosta što sve to radi sama, još stigne i zaplesati te animirati publiku kao dobar MC. Ma, zmaj od žene!
U prvom dijelu koncerta izvela je uglavnom autorske stvari. Iako svoj glazbeni izričaj opisuje kao afro-soul s ethno beatovima, prva stvar koju je izvela, „Mijenjam se“, imala je više neki sararenarovski singer-songwriterski prizvuk i odmah mi se dopala. Ispostavit će se da je to bio i vrhunac njenog nastupa, barem za mene. Neke afrikanštine baš i nije bilo mnogo, osim u „Makebi“ koja je njen pokušaj koketiranja s afrobeatom ili ekološki osviještenom hitu „Zovi ju mama“ posvećenom spašavanju majčice Zemlje. Dominantniji zvuk je reggae kao u singlu „What I want“ ili dub/reggae obradi starog hita Dawn Penn „No No No“ sa svog side projekta Sista Salute.
Aklea voli sve što vole mladi, no to se pokazalo lošim kada se u drugom dijelu koncerta prebacila na obrade. „Shape of You“ Eda Sheerana jedna je od najgorih pjesama u povijesti pop glazbe, iritantna do bola, proverbijalno dno dna, a cura ju je uspjela učiniti još iritantnijom što stvarno treba znati. Zatim joj se na bini pridružio momak na timpanu i uslijedila je najgora obrada Rundekovog hita „Apokalipso“ koju sam ikada čuo, nešto što ne bi moglo proći ni na kirvaju u Budimirevcima. „Survivor“ Destiny’s Child, inače himna osnaženih cura, u Akleinoj verziji izvedena je toliko kilavo i beskrvno da mi padne na pamet ona stara izreka: „Ne daj bijelcima da petljaju s crnačkom glazbom“…
No, pravo dno dna tek je uslijedilo kad su se na binu popeli special guest stars, pjevačica Arijana Šmit i basist Marijan Gašparović, koji su se pridružili Aklei na masakriranju njene pjesme „Riba iz kade“ u koju su inkorporirali Drekov shit „Hotline Bling“ (namjerno pišem Drek jer to je najbolji opis glazbe ovog kanadskog smećara – radioaktivni, toksični drek). Originalna stvar stoput je bolja od ovog mish-masha zamišljenog valjda da curu približi mlađim degeneracijama koje danas slušaju hip hop i crap sranje. Ne, retardiranoj mlađariji ne treba podilaziti jer oni su stoka, a stoci se ne podilazi, stoku se eventualno uči, kao što je Aklea napravila u odličnoj obradi klasika Erykah Badu „Tyrone“, još jednom od mojih favorita s nastupa.
Marijanov bas donio je jednu novu dimenziju njenom zvuku i moglo se gotovo pa opipati kakva je to razlika kad ti instrument dolazi s matrice, a kad se svira uživo. Nuspojava je ta da je njegovo brujanje u potpunosti prekrilo sve druge zvukove, uključujući i timpan, pa se on jedva čuo, što nije dobro za glazbu nabijenu ritmom i grooveom kakvu Aklea želi izvoditi.
I to je moja preporuka curi, iako joj nikakve preporuke matorog prdonje nisu potrebne: osim što bih volio čuti više autorskih stvari, a manje loših obrada namijenjenih nezahtjevnoj publici kvocijenta inteligencije sobne temperature, njoj treba full bend. Odnosno, bar bas i bubanj, da taj ritmički element priče dođe do punog izražaja, a i gitarist sa strane bi Aklei pomogao da se posveti pjevanju, plesu i interakciji s publikom u čemu se pokazala kao jako dobra. Naravno, tu je i pitanje pragmatičnosti jer ovako, kao one-woman bend, sva lova od gaži ide Aklei i ne mora ju ni sa kim dijeliti, ali obzirom da joj karijera očito dobro ide, možda dođe do stepenice kada će dovoljno zarađivati da si može priuštiti bend iza sebe pa imati i ovce i novce.
A što se tiče interakcije s publikom, OK, lako je biti dobar MC na domaćem terenu, pred ljudima koje gotovo sve poznaješ poimence, a pomoglo je i to što je Aklea negdje na početku koncerta pozvala publiku da ispuni prostor između bine i ograde i pomogne u stvaranju prave koncertne atmosfere, što na prethodnim koncertima na ovom mjestu nije bio slučaj. Nažalost, to je otvorilo prostor i nekim kretenima, pa se tako u jednom trenutku, ničim izazvan, neki idiot s maskom na licu popeo na binu i počeo urlikati (to se ne može ni u kom slučaju nazvati pjevanjem) Madonnin hit „La Isla Bonita“. Nekima je to bilo simpatično, meni nimalo, a drug M. tvrdi da je moron u pitanju pjevač nekadašnje elementarne nepogode koja je za sebe mislila da je bend, osječkih Praxitensa. Ja ga, priznajem, nisam prepoznao zbog maske, ali znam da on ima tendenciju da tako ljudima upropaštava svirke, pa se logično postavlja pitanje zašto je zaštitar za to vrijeme stajao pored stola za evidenciju češkajući jaja.
Aklea Neon nije moja čaša Coca Cole (kako bih ja slobodno preveo engleski izraz „my cup of tea“), ostao sam na nastupu dok nisam dokusurio drugu bocu svog omiljenog otrova, ali mogu vam reći da cura definitivno nije beznadežan slučaj poput nekog od koveraškog smeća kojim je obilovao ovaj program Kulture u novoj rupi. Mlada dama je neobična, čak bih rekao jedinstvena na našoj sceni, voli eksperimentirati i svakako joj treba skinuti kapu na trudu koji ulaže u sve aspekte svog nastupa i vidim zašto uživa popularnost među mladim generacijama kojima je takva glazba bliska. Nemam ništa protiv otići ju još negdje ošacovati ako mi se pruži prilika, a vi kako hoćete…
Ekološki onesviješteni Hadžo
zlihadzoponovojase 