41. smotra Saveza amaterskih puhačkih orkestara Slavonije i Baranje po prvi put u svojoj povijesti održala se u Osijeku. To mi je bila prilika da još jednom ovjerim Osječki puhački orkestar, a plan je bio ošacovati i moje bećare swingere iz jazz benda Sing Song Swing međutim po tom pitanju ostao sam suhog kurca…
Nekome je možda čudno što se smotra Saveza amaterskih puhačkih orkestara Slavonije i Baranje održava po prvi put u najvećem slavonskom gradu, ali postoji logično objašnjenje za to: Osijek nije niti mogao biti domaćin smotre iz prostog razloga što do prošle godine nije imao svoj puhački orkestar.
Što je sramota s velikim S: grad je nekad imao 7 puhačkih orkestara, ima Glazbenu školu, Umjetničku akademiju, svašta nešta, a svih ovih godina je gledao kako puhačke orkestre osnivaju Belišće, Donji Miholjac, Valpovo… Kaže mi friendica da su puhači u Glazbenoj „zadnja truba“, potpuno gurnuti u stranu, što me ne bi čudilo da je istina.
A pazi ovo: tijekom smotre orkestara na Trgu V. Lisinskog u Tvrđi vidio sam preko nekoliko starijih Osječana koji su nastupali za puhačke orkestre iz okolnih gradova (Grad Belišće? Grad Valpovo? Daj nemojte me jebat’) jer u njihovo vrijeme u svom gradu to nisu mogli napraviti. Puhačka glazba u Osijeku slabo je razvijena danas, no možda je činjenica da je Osijek organizirao ovu smotru i to u ovim novonormalnim, zapravo nenormalnim uvjetima, signal da se stvari mijenjaju. Tja, živi bili pa vidjeli, premda ja nisam baš neki veliki optimist jer kad vidiš sveopću kretenizaciju i šljamizaciju mladih degeneracija danas, teško je gledati na stvari iza ružičastih naočala.
Enivej, smotra je počela mimohodom 10 orkestara kroz Tvrđu (iz Osijeka, Jakšića, Belišća, Donjeg Miholjca, Valpova, Slavonskog Broda, Đakova, Požege, Našica i Virovitice, sve skupa preko 200 glazbenika žive vage) i to u vampirskom terminu prije pet popodne i skoro sam zakasnio na nju. Jebiga, obilan nedjeljni ručak, a nakon njega siesta, samo što se moj planirani kratki popodnevni spavanjac pretvorio u induciranu komu. No, stigao sam na vrijeme na mimohod i na izvedbu dviju poznatih koračnica: „Kroz gradski park“ i „Slavonac“ u zajedničkoj izvedbi svih orkestara. To je običaj na ovakvim susretima da se na svečanom otvaranju izvode koračnice kao uvod u ostatak programa, a obzirom da je Osječki puhački orkestar bio domaćin smotre, njihov mladi dirigent je ravnao ovim čoporativnim dijelom programa. I lijepo je to zvučalo, baš svečano i poletno.
Potom je uslijedila velika seoba naroda do obližnjeg Doma HV-a gdje se odvijao glavni dio programa. Obzirom da je bilo čak deset orkestara, svaki je dobio po 15 minuta da se samostalno predstave publici koju su, budimo iskreni, uglavnom činili članovi drugih orkestara. No dobro, to je razina kulture u Osijeku, negdje na tragu urođeničkih aboridžanskih plemena Australije. Slušati dva ili tri sata orkestre nije mi bila opcija, pa sam skovao lukav plan: odgledat ću Osječane koji su, kao domaćini, nastupali prvi, potom otići u vožnju biciklom, baciti nešto u kljun i vratiti se u Dom HV-a na nastup Sing Song Swingera.
Osječki puhački orkestar sam gledao prije nekoliko mjeseci u Sakuntala parku na jednom od svojih prvih javnih nastupa i bili su mi simpatični, a sada su otišli korak dalje. Prvo su uz pomoć kolega iz drugih orkestara izveli državnu himnu, da bi potom u samostalni nastup krenuli pojačani za nekoliko Osječana koji sviraju s drugim orkestrima ali su im kolegijalno odlučili pomoći. Tako da ih nije bilo osam, već 14-15 i to se odmah čulo u punoći zvuka, a posebno mi se dopalo to što su imali i pravi bubanj. Znam da nije realno očekivati da će uvijek imati bubnjara pri ruci, ali to čini veliku razliku u dinamici, ritmici i energiji.
Malo su se i poigrali s repertoarom jer od četiri skladbe koje su izveli, samo sam za „Moj Osijek“ Branka Mihaljevića siguran da su ju izveli na prethodnoj svirci. Na samom početku su me ugodno iznenadili poznatom temom Eurovizije, „Preludij za Te Deum“ francuskog baroknog skladatelja Marc-Antoinea Charpentiera. Jedna od najpoznatijih i najčešće izvođenih skladbi ere baroka uvijek mi izazove trnce kad ju čujem, pa tako i u ovoj izvedbi osječkih majstora puhačkih instrumenata.
Uslijedila je prekrasna skladba „Oblivion“ argentinskog majstora Astora Piazzole, nebeski lijep, usporeni tango koji me oduševi u kojoj god verziji da ju čujem, pa tako i u ovoj, a isto se može reći i za Shostakovichevu „Jazz Suitu“, krasan valcer, a taj put oko svijeta završen je povratkom u naš grad i „Mojim Osijekom“. Jako lijepa svirka, šteta što je trajala tako kratko, ali dobio sam novi razlog da ih odem još koji put ošacovati kad čujem da negdje sviraju. Sve dok budu tako eksperimentirali sa zvukovima, žanrovima i glazbenim epohama kako bi bili zanimljivi, isplatit će ih se pogledati.
https://www.facebook.com/Osje%C4%8Dki-puha%C4%8Dki-orkestar-283220872491636/
Kako sam i planirao, nakon nastupa Osječana otišao sam i vratio se pred početak nastupa jazz benda Sing Song Swing. Kurac pred početak; svingerašima se nije žurilo i pripremali su se za nastup kao da se pripremaju za vlastito vješanje. 20 jebenih minuta sam sjedio s drugaricom T. i drugom K. čekajući da program počne, no kako ovi ni kablove još nisu bili pospajali, odlučio sam vrijeme čekanja prekratiti u obližnjoj birtiji uz jednu Colu pa se kasnije vratim. No, putem sretoh jednog frienda, on me ubacio u rundu i znate kako to ide s nama okorjelim pijandurama – jedna cuga, druga cuga, nogom u dupe i marš van, zatvaramo. Tako da SSS ovaj put nisam odgledao, ali tko im je kriv kad nisu počeli na vrijeme, no obzirom da sam se ogrebao za dvije cuge, nije mi nešto preveć žao. Njih ću ionako već negdje uloviti i pogledati, znate kako je s tim swingerima, to su posvuduše… 🙂
U svakom slučaju, lijep provod za inače dosadno nedjeljno poslijepodne. Potpisujem da mi sve nedjelje budu ovakve…
Hadžo koji uvijek puši
zlihadzoponovojase 
Hvala najljepša na podršci!
Sviđa mi seSviđa mi se