Legendarni bubnjar Azre, Vještica, Šo!Mazgoona…, kipar a odnedavno i pisac Boris Leiner bio je gost ovomjesečne Književne osječke tribine (kOSt) na kojoj je predstavio svoju nedavno objavljenu autobiografiju „Sve bio je ritam“. Što se mene tiče, ovaj događaj je označio i povratak u zatvorene prostore nakon dugog i uglavnom toplog ljeta, pa sam se susreo s nekim starim boljkama poput dima, ali i nekim potencijalnim opasnostima (korona, korona…).
Nije to bez vraga. Misliš, promocija knjige, tko se može zaraziti na nekoj promociji knjige, a onda se dogodi Popovača gdje od 150 ljudova njih 90 fasuje, što je vjerojatno svjetski rekord, a potom na sam dan promocije saznaš da je Osijek postavio novi rekord u broju zaraženih, županija također, kao i cijela zemlja. Čak su i organizatori u svom pozivu na FB stranici apelirali na ljude da dođu s maskama. Neki od nas su i došli s njima. U džepu naravno. U publici nisam vidio niti jednu masku, a fizička distanca u Peppermintu je ionako misaona imenica. Posebice ako je riječ o poznatoj ličnosti kao što je Leiner: podrum kluba bio je ispunjen gotovo do posljednjeg mjesta, a među posjetiteljima je bilo i starih kuka poput mene, drugarice AM, drugarice T., druga B., druga V. ili druga D., kao i mlađih generacija koje se nisu ni rodile kad je Azra bila aktivna. A za one koji se ipak nisu usudili doći osobno, postojao je i live stream cijelog događanja.
Leiner je na mini slavonsku turneju (nakon Osijeka, u petak ima promociju u Đakovu, a u subotu u Vinkulji) stigao u pratnji svoje životne partnerice posljednjih nekoliko godina, Jasminke Mitrić. Moderator na promociji bila je Livija Reškovac koju sam gledao u moderatorskoj ulozi prije četiri godine na tribini „Kultura i mediji“, iako sam siguran da sam ju gledao i na nekim drugim događajima, ali možda nisam pisao o tome.
Tribina je počela točno na vrijeme efektnim Leinerovim bubnjanjem palicama po kartonskoj kutiji za cipele uz pripadajući „Achtung! Achtung!“ uvod. Tako je još kao klinac u Čakovcu i počeo, lupajući po improviziranim bubnjevima iz kućne radinosti, što će se po preseljenju u Zagreb pretvoriti u karijeru u glazbi dugu više od četiri desetljeća. Bubnjeve je, kaže, počeo svirati da bi lakše došao do cura, što je odavno poznato kao glavni argument zašto klinci uopće osnivaju bendove.
Odmah na početku vidjeli smo da Leiner ima problema s držanjem mikrofona, sipanjem piva u čašu, a dok sjedi nekontrolirano udara rukama i nogama. Kasnije sam saznao da boluje od Parkinsonove bolesti. To je bio i razlog što je bio dosta škrt u odgovorima: prije promocije imao je intervju za jednu lokalnu TV postaju što ga je prilično iscrpilo, pa su mu odgovori bili kratki, najčešće jedna do dvije rečenice, a praznine je popunjavala Jasminka za koju je rekao da je i inicirala rad na knjizi. Kad ga je na kraju promocije moderatorica pitala koji su mu planovi, odgovorio je: „Da se prestanem tresti, jebala te trešnja!“. Bio je to iskren odgovor, istovremeno duhovit ali i od kojeg ti zastane knedla u grlu.
Ipak, zdravstveni problemi koje ima očito nisu utjecali na njegove kognitivne funkcije. U odgovorima je možda kratak ali lucidan i precizan, a kada prepričava neke od brojnih anegdota iz knjige i dalje se doima kao zaigrani fakin sa zagrebačkih ulica kakav je bio kao mladi glazbenik koji će ubrzo svirati u jednom od najznačajnijih bendova 80-ih. Kada prepričava anegdotu o tome kako je basist Azre Mišo Hrnjak otpio veliki gutljaj urina iz pivske boce pred nastup u koju se Boris netom popišao ili kad evocira abortirani pokušaj da Štulić svira s Parnim valjkom, Leiner kao da se vrati vremeplovom u to doba i poput filmskog autora pred našim očima radi film o tim događajima.
U knjizi se spominje i Osijek, točnije legendarni menadžer Cezar i još legendarnije urušavanje bine na koncertu u Zrinjevcu 1984. Taj, kao i još nekoliko isječaka iz knjige, pročitala je Jasminka, a Leiner je poslije još samo zlobno dodao: „Nikad ne vjeruj menadžeru, čak ni kada je mrtav“. Pročitala je i onaj sad već legendarni montypythonovski performans iz Utrechta s piljenjem automobila koji su spominjali svi portali koji su izvještavali o izlasku knjige, tako da imam dojam kao da sam i sam bio tamo, na licu mjesta.
Livija je moderirala razgovor što je najbolje mogla u danim okolnostima. Vidio sam po količini papira ispred nje da se dobro pripremila za raspravu koja je mogla trajati i do jutra, no zbog kratkoće Borisovih odgovora sve skupa je trajalo jedan školski sat. Bilo je očito da je knjigu naučila napamet, ali i da ju pere trema i strahopoštovanje prema gostu koje se na trenutke pretvaralo gotovo pa u idolatriju: imam dojam da joj je Leiner rekao da mu opere noge u lavoru, da bi cura to bespogovorno izvršila. Goste – pisce, glumce, glazbenike, novinare – na takvim promocijama ne treba tretirati tako da im se diže spomenik. To ni „veliki“ Štulić ne bi zaslužio da ga netko kojim slučajem izvuče iz samonametnutog egzila u Nigdjezemskoj i dovede u Hrvatsku. Ili, kako je to Leiner lucidno primijetio, prvi dan svi bi mu tepali: „Di si Johnny, care“, a već drugi dan bi ga pitali: „Još si tu?“
Nakon promocije se prodavala knjiga po promotivnoj cijeni od 100 kunića s potpisom autora, a bila je organizirana i prodaja prigodnih memorabilija (plakati, majice, Johnnyjevi crteži itd.) i mogu reći da je odaziv bio iznad očekivanja. Jedan je lik uzeo tri knjige s Johnnyjevim crtežima i dva Azrina plakata i ‘ladno iskeširao 550 kuna. Svaka čast majstore. Ja nisam ušao u takve financijske avanture, no drugarica T. je kupila knjigu, pa kad ju pročita rekla je da će ju dati meni da ju proštudiram i možda napišem par riječi o njoj.
I tu ću stati. Bila je ovo kratka ali slatka promocija knjige, pa još dodam tome cugu poslije i mogu reći da je ovo bila ugodno provedena večer. Rado ću opet doći do Peposha kad bude nešto zanimljivo i po mom ćeifu.
Mazgun i vještac Hadžo
zlihadzoponovojase 