U ponedjeljak je u Galeriji Knifer Odsjeka za vizualne i medijske umjetnosti Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku otvorena gostujuća izložba Galerije Klovićevi dvori iz Zagreba. Pa kako znam da niste bili na otvorenju, a nešto sumnjam i da ćete dići lijeno dupe ovih desetak dana trajanja izložbe, podijelit ću s vama par dojmova. Plus, radove imate i na internetu, pa se nadam da vam par klikova mišem neće biti prevelik mentalni i fizički napor…
Bilo je pasje vrijeme: kiša je lila k’o iz kabla cijeli dan, no nas najhrabrije ni to nije moglo spriječiti da uživamo u kulturi. Mada, u mom slučaju to nema veze s hrabrošću već s činjenicom da se izložba otvara u nedavno otvorenom prostoru Galerije Knifer u sklopu Eurodoma, što mi je na pljucomet od stana. No, bilo je i drugih koji nemaju tu sreću da žive tako blizu, ali dobro, većinom je to bila mlađa ekipa kojima je ova izložba prvenstveno namijenjena.
Na ulazu su nam mjerili temperaturu i tjerali nas da upišemo podatke, dijelili su i jednokratne maske, dakle sve po novom JUS-u. Ja sam imao masku v žepu, no nisam ju koristio jer nije bila obavezna, a i znate kako kaže Hadžizam broj 12: Bolje imati kondom u džepu a ne trebati ga, nego ga nemati a da ti zatreba. Nekoć, dok sam bio mlađan lovac ja, to se odnosilo na kurtone, danas se odnosi na maske; eto koliko sam nisko pao…
Na izložbi su predstavljeni radovi s 8. hrvatskog biennala ilustracije, prispjeli na javni natječaj koji je objavila Galerija Klovićevi dvori na temu Kako vidim budućnost te radovi pristigli na web stranicu projekta osječkih studenata Akademije za umjetnost i kulturu s Diplomskog studija Ilustracija pod mentorstvom prof. Stanislava Marijanovića https://howiseethefuture.com/.
Riječ je o nastavku dugogodišnje suradnje na relaciji Os-Zg jer je 8. bijenale preuzeo temu „Kako vidim budućnost“ upravo od projekta osječkih studenata. 60 radova je u fizičkom obliku izloženo na zidovima galerije, dok su se u drugom galerijskom prostoru (backstageu) svi radovi projicirali na ekranu. Riječ je o međunarodnom projektu na koji je do sada pristiglo preko 120 radova studenata sa 14 akademija iz cijelog svijeta, iz Hrvatske, Francuske, Slovenije, Južne Koreje…
Pozivi za sudjelovanje u projektu upućeni su studentima likovnih, odnosno vizualnih umjetnosti na adrese stotinu akademija diljem svijeta s pitanjem kako mladi vide svoju budućnost i kako vide svijet budućnosti. Cilj projekta je prikupiti najmanje 500 studentskih radova sa svih strana svijeta, a potom će se osnovati digitalni, virtualni muzej pod nazivom „Kako vidim budućnost“, izjavio je tijekom prigodne govorancije prof. Marijanović koji je izložbu otvorio u društvu ugodnom Koraljke Jurčec Kos, muzejske savjetnice Klovićevih dvora.
Marijanović je dodao i nešto o tome kako se ovakvim manifestacijama pokazuje da mladi nisu samo pasivni, nezainteresirani i isključeni iz promišljanja o vlastitoj i budućnosti društva, na što sam se ja samo zlobno nasmijao u sebi. Možda su kulturnjaci neki drugi soj, ali ja doista mislim da nije postojala generacija koja je bila apatičnija, pasivnija, imbecilnija i zaglupljenija od ove današnje. Dora Kralik ima rad na tu temu pod imenom „Brain Sale“ koji je vrlo efektan, ali to nije budućnost: toga imamo već danas. A jel’ se sjeća netko od vas onog idiota Marasa, čuvara državnog pečata s početka 90-ih, koji je još davnih dana trabunjao: „Šta kozak, kilo mozga dvije marke!“. Kopile je odavno oteglo papke, ali njegov duh obezvređivanja mozga u Hrvatskoj je i dalje prisutan, čak i više nego ikada…
A kako ju vidi studentarija na izložbi? Ima tu svakakvih pogleda, od recimo Marka Jelića koji svoj „Grad“ zamišlja kao distopijsku, madmaxovsku pustopoljinu uništenu nekakvim nuklearnim ratom ili smrtonosnim virusom poput Ane-Marije Dmitrović čiji se rad, doduše, zove „Nakon bombe“, ali žena koja krvari iz svih šupljina neodoljivo me podsjeća na seriju koju sam nedavno odgledao, „Sloborn“ gdje je upravo takvo krvarenje simptom virusnog oboljenja, do nekih koji zagovaraju čovjekov povratak prirodi i bijeg od sveprisutne tehnologije (Valentine Choquet). Martina Križelj u radu „Brightville“ prikazuje nam svijet budućnosti kao najgori kićeraj, pri čemu ne moramo čekati budućnost da to doživimo: ako imate para idite u Las Vegas ili Tokyo, tamo je takva budućnost već počela.
Lidija Zoldos sa svojim radom „Future Man“ također opisuje tehnologiju koja već danas postoji i koja ljude pretvara u couch potatoes i to mi se čini kao siguran pogodak u kom smjeru društvo ide; Pat Wong sa svojim radom „Future“ nam prikazuje grad budućnosti poput onoga iz kultnog filma „Metropolis“ Fritza Langa, dok se Emily Martinšek pribojava bigbrotherovske budućnosti u kojoj nigdje nećemo moći pobjeći od nadzora.
Dakle, dosta pesimizma i beznađa, što je možda najbolje u svom radu „There Might Be No Future“ sažela Ivana Hristovska koji je čvrsto uronjen u sadašnjost, ali ne vjerujem da će u budućnosti biti išta bolje. Sušta suprotnost je Yoann Kavege u „The Blackrock Horizon“ koji interpolira Kubrickovu „Odiseju u svemiru“. Alojzij Gričnik ima fenomenalan rad, premda me on više podsjeća na ilustraciju za neku knjigu tipa „Alise u zemlji čuda“ nego na sliku iz budućnosti, ali nek’ mu bude, dočim je Ivan Nikolić ciničan i očito je veliki obožavatelj Alana Forda.
Ima tu još svašta nešta, cijeli raspon tema i motiva, cijeli raspon tehnika, pri čemu prevladavaju digitalne tehnike, ali i kombinacije različitih slikarskih, skulptorskih tehnika… Vrijedi ju ošacovati, pa ako to želite učiniti osobno, izložba je otvorena do 22. listopada, a ako ju poželite pregledati iz udobnosti svog naslonjača, nemate vremenskih ograničenja.
A što se tiče odgovora na pitanje kako zlobni ja vidi budućnost, evo kako: ove današnje degeneracije jesu dno dna, ali gamad koja tek dolazi bit će još gora, stoga otkazujem pretplatu na budućnost.
Budući Hadžo
zlihadzoponovojase 