Odličan nastup Tria Solenze povodom službenog zatvaranja izložbe „Priče Židova“ u foyeru Kulturnog centra Osijek. Izložba i koncert ujedno su označili i početak jesenje-zimske sezone kulturnih događanja koji će se održavati u prizemlju zgrade.
E sad, pitat će me netko: Kako to da ti, koji pratiš gotovo sve živo i neživo od kulture u gradu, nisi bio na otvorenju ove izložbe? Iskreno, zato što me boli kurac za Židove u Osijeku, kao što me boli kurac za Hrvate u Osijeku, Srbe, Etiopljane, vanzemaljce… Ovaj koncert bio je jedini razlog što sam se uopće ukazao na izložbi.
A zašto koncert povodom zatvaranja kad je običaj da se to radi prilikom otvaranja? E pa, to je bila varka malog Marka od strane KC-a: na otvorenje će ionako doći hrpa ljudi – publika, mediji, svašta nešta, a na zatvaranje ne bi došao ni pas uličar. Ovako će ti i na zatvaranje doći i publika i mediji i imat ćeš još veći impact, da upotrijebim tu drevnu hrvatsku riječ.
Događaj se odvijao sukladno aktualnim epidemiološkim mjerama: na ulazu je postavljen dezinficijens, morali smo se upisati, a mjerila se i temperatura. Pazi sad: momak na ulazu mjeri temperaturu nekoj ženturači koja je ušla prije mene i sve pet. Priđem ja, toplomjer se odjednom zablesira: on me okine i – 33.8. Jebote, pa ja sam mrtav! Dobro, nije da to nisam već znao, svi mi koji živimo u Osijeku smo mrtvi, samo još nismo primili dopis. 🙂 Opali me on još jednom: 35.3. Uf, idemo u pravom smjeru. Da me mogao još koji put okinuti vjerojatno bi se ispostavilo da sam živ, no kako su i drugi ljudi čekali u redu, morao mi je vjerovati na riječ. Stolice u dvorani bile su razmaknute dva metra, većina ekipe je nosila maske, no ja sam svoju ostavio v žepu pa sam se fizički distancirao u kutu prostorije tako da sam bio kilometar udaljen od najbližeg živog mrtvaca s moje lijeve strane.
Trio Solenze čine Ivan Batoš – klavir, Bruno Philpp – klarinet i Arijana Gigliani Philipp – sopran. U ovom sastavu djeluju od siječnja 2015., iako postoje od 2006. godine. Nesvakidašnji trio, ali sastavljen od majstora svog zanata. Kompozicije su odabrali tako da koncepcijski budu u skladu s nazivom izložbe, pa su ili skladatelji bili Židovi, ili su se bavili židovskim temama ili su ubacili tradicionalne židovske klamzer skladbe. Skladatelji su uglavnom bili novijeg „datuma proizvodnje“, odnosno 19. i 20. stoljeće.
Ono što mi se dopalo, osim kvalitete muziciranja, to su razni žanrovi koje je trio „zamiješao“ i predstavio našim žednim ušima, a posebno mi je drago bilo što su Ivan i Bruno dijelili uloge konferansjea koji su pri najavi svake iduće skladbe rekli par riječi o njoj i stavili ju u kontekst nastupa, što je lijepa navika koju jako malo izvođača primjenjuje.
Koncert je bio podijeljen u tri cjeline. Prva je bila više u klasičnom stilu, uz tri skladbe u izvedbi klavira i klarineta, pa smo za početak čuli „Concertino op. 26“ Carla Marie von Webera, s prepoznatljivo lijepom melodijom karakterističnom za razdoblje romantizma u Njemačkoj (lik je inače skladatelj prve narodne opere u Njemačkoj). Uslijedila je „Sonata za klarinet i klavir“ poznatog američkog dirigenta i skladatelja Leonarda Bernsteina, vrlo filmična i graciozna, koja će dati naslutiti njegov kasniji veliki uspjeh s mjuziklom „West Side Story“. Prvi blok završen je s „3 plesna preludija za klarinet i klavir“ poljskog skladatelja Witolda Lutoslavskog gdje se čuju elementi slavenskog folklora u melodiji i aranžmanu.
Ta je skladba bila uvod u drugi, malo plesniji dio koncerta, gdje im se pridružila Arijana u izvedbi „À Chloris“ francuskog skladatelja Reynalda Hahna, nježan pastiš koji je pokazao da cura ima snažan vokal ali kojega kontrolira i ne siluje kritičarske nezaštićene uši. Prekrasna dionica klarineta pretvorila je ovu skladbu u jedan od vrhunaca večeri za mene. Uslijedila je arija iz opere „Rusalka“ češkog skladatelja Antonina Dvoraka gdje je Arijanin vokal pratio samo Ivan na klaviru pokazavši nam djelić svog majstorstva, baš kao i u solo izvedbi „Hirovitog valcera“ Doje Pejačević, klavirske minijature u ranoromantičarskom stilu.
„Eli Eli (Šetnja Cezarejom)“ izraelskog skladatelja Davida Zehavija i „Sholem Aleichem Rov Feidman!“ mađarskog klarinetista Béle Kovácsa uvele su nas u posljednji segment nastupa koji su činile tradicionalne klezmer skladbe istočnoeuropskih Židova Aškenaza koje su oni popularizirali početkom 20. stoljeća. Riječ je o tradicionalima („Rabbi Chaim’s Dance“, „Tri hasidske melodije“ i „Uri Tzion / Vehaeir Eineinu / Ki Mitzyion“) gdje se tradicionalna židovska glazba spojila s elementima istočnoeuropske glazbe u jednu zabavnu, plesnu i veselu mješavinu idealnu za svatove i druge oblike narodnog veselja. Skladba Béle Kovácsa bila je čisti čardaš, „Tri hasidske melodije“ su vješto stapanje tradicije s elementima klasike i američkog jazza prve polovice 20. stoljeća, dok se u posljednjem tradicionalu može čuti miš maš stilova, prije svega rumunjske i makedonske tradicije.
Za kraj prvog dijela dobili smo skladbu „Immer kleiner“ njemačkog skladatelja Adolfa Schreinera, duhovitu fantaziju za klarinet i klavir koju je obilježla virtuozna Brunina svirka klarineta kojega je tijekom nastupa rastavljao na proste faktore sve dok na samom kraju nije završio svirajući na usniku. Fenomenalno i za slušati i za gledati, performans kakav na ovakvim nastupima ne dobijete često, a iskreno ni ne očekujete ga.
Naravno, uslijedio je i bis, prvo jedan kratak duet Arijane i Ivana a potom, nakon što je Bruno ponovno sastavio svoj instrument, jednu od ciganskih melodija Antonina Dvoraka. Sat i pol vremena svirke za prste polizati.
Bio je ovo koncert kakav rijetko možemo čuti u Osijeku ali i u Hrvatskoj jer se jako rijetko izvodi. A drago mi je i što se prostorija u prizemlju KC-a počela koristiti za kulturne programe, nadam se da će ih biti što više. Jest, ja sam veliko zakeralo po pitanju maski i smatram da ih treba nositi ali tamo gdje se drugačije ne može osigurati fizička distanca (ne u kafićima i na ovakvim koncertima), no ako su maske, mjerenje temperature i upisivanje u popis cijena koju moramo platiti da bismo uopće imali neki oblik kulture, ja sam spreman na to…
Aškenaz Hadžo
https://www.facebook.com/triosolenza/
zlihadzoponovojase 