Ovaj mjesec započela je nova sezona Koncertnog ciklusa Grada – Osječka glazbena srijeda, u prilično zajebanim okolnostima pandemije Covida. Herr Bobić i kompanija su u takvim okolnostima osmislili zanimljiv program, a nadajmo se da će situacija biti takva da će se moći do kraja realizirati…
Prije nekih stotinjak godina, desetljeće više-manje, šetao sam ulicama Berlina kad sam u izlogu jedne betonsko-staklene galerije u centru grada vidio svirku nekog kvarteta pred publikom. Ne budi mi lijeno, uđem ja unutra, više da se sklonim od zime nego što sam baš bio željan klasičnog koncerta, nađem jedinu slobodnu stolicu i zavalim lijeno dupe. Kad je ekipa završila, ljudi su se razmiljeli po galeriji, ispostavilo se da je riječ o otvorenju neke izložbe mazarija i pizdarija, a našlo se tu i nešto za cugu. Klope nije bilo, eto zašto su vam Švabe bogati, štede čak i na kanape sendvičima…
Enivej, zašto sve ovo pišem osim što volim drviti i maltretirati vas bez razloga? Takav osjećaj imam sad otkako su krenuli koncerti u zatvorenom, u prizemlju zgrade Kulturnog centra: veliki betonsko-stakleni objekt smješten pored jednog od najprometnijih raskrižja u gradu i dok sjediš unutra i slušaš svirku gledaš kako vani prolaze studoši koji se vraćaju s predavanja, srednjoškolci koji idu iz škole ili stariji koji se vraćaju s posla ili iz kupovine i dosta njih zastane na trenutak da vide što se to događa, baš kao što sam i ja onomad zastao u Berlinu. Ne znam je li se netko od njih okuražio da uđe, ali eto, bar u ovom pogledu Osijek zadržava nešto od tog mitel-ojropejiše feelinga, nešto što se dobrim dijelom izgubilo otkako su grad naselili primitivci i niži oblici života iz Baranje, ostatka Slavonije i Posavine…
A ono što su slučajni prolaznici mogli vidjeti kroz izlog KC-a bio je drugi nastup u sklopu devetog koncertnog ciklusa Osječke glazbene srijede. Prošlogodišnji ciklus naprasno je prekinut uvođenjem lockdowna i zatvaranjem cijele zemlje i nakon toga se više nije oporavio, a i novi započinje u sličnom tonu, uz konstantnu prijetnju novog zatvaranja, policijskog sata i ostalih „blagodati“ modernih demokratskih društava u doba pandemije. Za početak sezone bio je planiran nastup Papandopulo kvarteta, no on je odgođen zbog naglog širenja epidemije (ali bit će idući tjedan u Arheološkom, u srijedu 04. 11.), prošli tjedan nastupio je pijanist Srđan Filip Čaldarović no to sam propustio jer su mi već dopizdili ti pijanistički recitali, tako da je za mene ovaj nastup Gudačkog kvarteta Porin bilo službeno otvorenje nove, Covid sezone OSG-a.
Kako je to već postao red i običaj u novom nenormalnom, na ulazu su nam mjerili temperatutu, morali smo ostaviti podatke (u mom slučaju tuđe, naravno 🙂 ), a iskoristio sam priliku, kad nas već tjeraju da u zatvorenom prostoru nosimo maske, da praizvedem svoju novu masku s notama. Jedan poznanik mi je komplimentirao na izboru maske dok smo čekali u redu, na što sam mu ja u svom zlobnom stilu odgovorio: „Čekaj tek da vidiš kakvu masku nosim kad idem u kurvanje“… Stolice su bile uredno odvojene dva metra, prostor je bio pristojno popunjen, a zanimljivo je da je većina okupljenih bila mlađa. Hodajući mrtvaci, koji su ranijih godina činili velik dio publike na ovim koncertima, izgleda da su se uplašili opake boleštine pa su odlučili sačekati da pandemija prođe…
Gudački kvartet Porin osnovan je 1998., a danas ga čine Ivan Novinc (violina), Tamara Mihojević (violina), Lucija Brnadić (viola) i Neva Begović (violončelo). Brzo su se profilirali kao jedan od najznačajnijih hrvatskih komornih sastava postigavši brojne uspjehe diljem Hrvatske i u inozemstvu, a od 2006. godine imaju svoju vlastitu rezidenciju u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. U svom širokom repertoaru kombiniraju klasike, ali i djela modernih hrvatskih skladatelja, pa su se s tim programom predstavili i osječkoj publici.
Izveli su svega tri kompozicije ali svaka podužeg trajanja i velike kompleksnosti. Za početak smo dobili „Folklorne kasacije“ Miroslava Miletića, kompoziciju s puno elemenata izvornih turopoljskih motiva, u kojoj se čuje Miletićevo traganje za tzv. „novom jednostavnošću“ – povezivanjem novog, više avangardnog zvuka i jednostavnošću melodike i ritmike izvornog folklora s tog područja. To je posebice došlo do izražaja u posljednjem stavku, toliko veselom i rasplesanom da sam čak i ja, priznati mrzitelj folklora, došao u iskušenju da se uhvatim u kolo i cijučem „I ju ju“.
Nakon toga je uslijedio klasični dio programa izvedbom „Gudačkog kvarteta u D-duru, KV 575“ Wolfganga Amadeusa Mozarta. Mozart je skladatelj koji je veoma zaslužan za razvoj gudačkih kvarteta. Ova je skladba jedan od njegovih posljednjih iz serije tzv. pruskih kvarteta, nastalih kada je kompozitor bio u naponu snage, a odlikuju ju razrađenost dionica i melodijsko bogatstvo te onaj prepoznatljivi mozartovski šarm, suptilnost i preciznost koju je kvartet Porin izveo vrlo dojmljivo.
Za sam kraj dobili smo „Zaboravljene muzike“, djelo još jednog suvremenog hrvatskog skladatelja, Dubravka Detonija, jedno od njegovih najpopularnijih i najzanimljivijih komornih djela koje se sastoji od 25 skica u trajanju od oko minute. Za razliku od klasičnog Mozartovog zvuka ili Miletićevog spajanja tradicionalnog i novog, ovo je ono što ja zovem novokomponiranom klasikom – moderna, avangardna skladba, s mnogo efekata i promjena tempa i raspoloženja, jazzerski improvizirajuća, suvremenog zvuka i stila skladanja i oslobođena zadanih formulacija i okvira. Mnogi ne vole tu novu klasiku jer su se zalijepili za kanon k’o pijan plota, no kada čujete glazbenike koji nadahnuto izvode takvu vrstu glazbe, morate uživati u njoj. Za mene je Detoni bio baš šlag na torti.
Kvartet Porin se tijekom cijelog nastupa istaknuo studioznim pristupom ovom stilski raznovrsnom materijalu, preciznom svirkom u kojoj je svaki sudionik imao svoje mjesto i kao član kolektiva, ali i kao solist. Precizna intonacija, čista artikulacija, ljepota tonova i tečnost kojom su se pojedine dionice prelijevale jedna u drugu omogućili su nam da uživamo u svirci. Šteta samo što su se nakon sat vremena programa naklonili i odjebali nas otišavši bez bisa jer mislim da smo bili dobra publika i zaslužili smo bar još malo tih čarobnih tonova.
I znate što mi još smeta: taj bahati stav kad izvođači niti ne pozdrave publiku, ni faljen isus ni smrt fašizmu, a kamoli da nešto kažu o skladbama koje izvode. Kao da ne postojimo. Priznajem da me malo razmazio nedavni nastup Tria Solenzo u istom ovom prostoru koji su nas proveli kroz svaku skladbu smještajući ju u kontekst nastupa i to je bilo odlično.
U svakom slučaju, koncert je bio baš lijep, a poslije sam pričao s Herr Bobićem koji je rekao kako je Osijek čak i u svijetu primjer da se uz pridržavanje svih mjera koncerti manjeg kapaciteta mogu uspješno održavati. Većina država ponovo se zatvara, sve se zabranjuje, odgađa, a evo u jednom gradu na brdovitom Balkanu svaki tjedan koncert jedan. Samo da se tako nastavi i da ovu sezonu OGS-a izduraju do kraja, nepovoljnim okolnostima unatoč…
Zaboravljeni Hadžo
https://www.facebook.com/kvartetporin/
zlihadzoponovojase 