Kako nisam imao komadiće sira kao u seriji „Alo alo“, na ovu plesnu predstavu ponio sam slušalice za uši da ih uštekam u mobitel jer nisam htio da me pod stare dane terorizira neko techno smeće, no na kraju ih nisam morao koristiti. U predstavi „Rave(ON)!“ Ognjena Vučinića, naime, nema mnogo techna, pa ni ravea…
Svi mi dinosauri koji smo bili mladi početkom 90-ih sjećamo se razdoblja rave partyja koji su kod nas postali popularni tamo negdje nakon rata. Meni je to od početka bilo ordinarno sranje: odvratna glazba, neviđeni kičeraj sa svim onim šljokicama, lampama na odjeći, k’o fol 3D naočalama, a dno dna su bili oni besprizorni likovi (u Srbiji su ih zvali dizelaši) koji su na takve partyje dolazili u trenirkama lažnih brendova kupljenih na pijaci. Bio sam na nekoliko takvih tuluma, u to vrijeme su se često održavali u bivšem klubu Oxygen (onda je to još bio Ugo Ugo), no mislim da nikada nisam ostao dulje od jedne cuge jer jednostavno nisam pripadao tom nadrogiranom, natabletiziranom polusvijetu.
Sjećem se i jednog partyja koji je bio organiziran na otvorenom na bazenima kupališta Copacabana kada ste imali, pazi ovo, prvo koncert Prljavog kazališta pa poslije rave party. Vjerojatno je to bilo nešto besplatno jer sumnjam da bih dao kunu za takav horor. Bazene su, ako se dobro sjećam, bili ispraznili jer nisu htjeli da im se pola tih tabletomana podavi, što i ne bi bila neka šteta. Ti partyji su bili jako popularni tijekom 90-ih, dijelom su odgovorni i za popularnost onog glazbenog šrota zvanog Cro dance, no kako su završile 90-e, tako se i njihova popularnost i brojnost počela smanjivati. Ima tih govana i danas, ne brinite, samo su se povukli duboko u underground, a u mainstream su se probili narodnjaci i hip hopperi, pa ne mogu reći da smo se nešto usrećili, no dobro. Kao što je rave nekultura bila odraz jedne degeneracije, tako su to danas cajke i reperi.
To je u par riječi moj marginalni odnos s rave kulturom. A prije par dana u Kulturnom centru imali smo priliku vidjeti kakav je odnos s raveom imao pulski plesač, koreograf i član Zagrebačkog plesnog ansambla Ognjen Vučinić koji se osječkoj publici predstavio s prvom solo izvedbom kao plesač. „Rave(ON)!“ je predstava u produkciji Masa Dance Company i Plesne mreže Hrvatska, a u KC je došla u sklopu projekta CTRL+ALT (Ctrl kao kultura, a Alt za alternativnu scenu) koji KC provodi u suradnji s Hrvatskim narodnim kazalištem u Osijeku kao novi kazališni ciklus u kojem se predstavljaju kazališne predstave namijenjene mlađoj publici i mladi autori.
Publika koja prati plesne performanse Ognjena poznaje kao dugogodišnjeg plesnog partnera Aleksandre Mišić s kojom je često nastupao u duetu, no ovo mu je prva solo izvedba koja se, od praizvedbe prošle godine, prometnula u jedan od najvećih plesnih hitova protekle korona sezone. A da se dobar glas (i dobar stas) daleko čuju, svjedoči činjenica da su u Osijeku održane čak dvije izvedbe u maloj dvorani KC-a koja se nalazi u prizemlju južno od dvorane u kojoj se inače održavaju koncerti. Zbog ograničenog broja mjesta bila je potrebna rezervacija putem maila. Ja sam se ukazao na kasnijoj, u 20:30 sati, jer je ona prethodna u 18:00 sati bila rasprodana, a i kod ove je dvorana bila puna. Odnosno, onoliko puna koliko to mjere dopuštaju, ne više od 30 ljudi. (Naravno, ne moram ni pričati da je i ovoga puta kod mjerenja temperature pištolj „poludio“ pa me je opet proglasio mrtvim. Sve više počinjem misliti da to nije bez vraga…).
Predstava je započela s Ognjenom koji sjedi na stolici u nekom plavom kombinezonu nalik na trenirke onih dizelaša s početka priče, s 3D očalama, u pratnji neke ambijentalne glazbe i pod dimnom zavjesom. Kada se ustao i krenuo plesati glazba se pojačala ali to nije bio onaj bljutavi techno koji je bio soundtrack ovakvih partyja. Imao sam dojam kao da su Ognjen, Aleksandra i suradnici tu glazbu uzeli i ogoljeli je samo na ritam – sirov, plemenski, tribalni. To je ona gola esencija svakog rave tuluma, a ogoljenost ritma reflektira ogoljenost Ognjenovog nastupa; treba čovjek izdržati 50 minuta gotovo neprestanog đipanja sam na sceni.
Negdje oko sredine performansa ritam se utišava i usporava, a Ognjen uz ples počinje pričati neku storiju o filmskoj premijeri na kojoj je bio, što mi baš i nije bilo nešto posebno zanimljivo moram priznati, no pred kraj predstave ritam se ponovno pojačao i tada smo dobili nešto nalik glasnoj, treštećoj i nepodnošljivoj glazbi s rave tuluma onog vremena.
No, važno je napomenuti da glazba tijekom cijele predstave nikada nije bila u prvom planu, već je naglasak bio stavljen na tijelo, na pokret. Na taj način Ognjen nam pokušava približiti iskustvo s rave partyja gdje također nije važno koji DJ trešti iz zvučnika, sve dok je ritam dovoljno dobar za mrdanje udova (a šarenih tableta ima u vagonima). Moram priznati da je u tome uspio, barem što se mene tiče: gledajući ga kako đipa i skače po pozornici a ja sjedim totalno nezainteresiran, kao u nekom drugom svijetu, to je baš iskustvo koja sam i sam imao na tim prvim rave partyjima.
Mislim, rave je i inače bila prilično samostalna rabota, doživljaj koji je svatko imao za sebe, a opet si bio okružen drugim ljudima u sličnoj ekstazi, baš kao da ste bili dio nekog plemena. Ako ste gledali treći dio „Matrixa“ onda se sjećate onog divljeg i razuzdanog tuluma u Zionu, podzemnom gradu ljudi.
Predstava je svakako dojmljiva i snažna. Ognjen na trenutke doista djeluje opsjednuto dok prati frenetični ritam. Tijelo mu se napreže dok izvodi svoje akrobacije, a lice mu se izobličuje u nekakve makabrične, zastrašujuće grimase. Pretpostavljam da sam i ja tako izgledao onomad dok sam gledao moju ekipu, do tada normalne ljude koji su slušali rock, kako prihvaćaju tu novu glazbu.
Tih 50-ak minuta predstave brzo je prošlo, ali da je dulje trajalo vjerojatno bih se ustao i otišao. Ovu predstavu možete promatrati kao autorovo osobno i nostalgično putovanje u 90-e i prisjećanje na rave kulturu toga razdoblja, možete se, poput mene, prisjetiti tih rave partyja koje sam samo okrznuo ali i to mi je bilo više nego dovoljno, a možete jednostavno uživati u usklađenosti glazbe i pokreta i tjelesnoj snazi koju Ognjen pokazuje na bini. Sve te godine plesa rezultirale su zrelim, sigurnim, samouvjerenim i naravno fizički spremnim plesačem jer definitivno nije lako biti sat vremena sasvim sam pred publikom, bez sigurnosne mreže, bez mjesta za pogreške i mogućnosti za ponavljanje.
Ne čudi me što je „Rave(ON)!“ postigla tako velik uspjeh. Preporučujem vam da bacite oko ako vam se ukaže prilika, a ja s nestrpljenjem čekam da vidim što će sljedeće Ognjen smisliti. Solo ili kao dio ansambla.
Rejver Hadžo
zlihadzoponovojase 