Što vam prvo padne na pamet kada netko spomene močvaru? Nama Osječanima to je svakako Kopački rit, ozloglašeno mjesto odakle se svakog ljeta organizira velika akcija nedobrovoljnog davanja krvi u vidu milijuna komančerosa koji dolaze odatle i piju nam krv na slamku (ali doslovno). Zagrebačkim alternativcima Močvara je asocijacija na kultni klub na Savi gdje sam tijekom dekade života i rada u metropoli potrošio toliko love na upad na svirke i ostavio na šanku da se ‘ladno mogao sagraditi novi klub. Malo kome bi na um pala umjetnička grupa Močvara.
S razlogom. Svoju posljednju izložbu grupa Močvara održala je u Galeriji Centar mladih osječkog STUC-a još predratne 1990., a i tijekom svojih par godina postojanja i djelovanja nisu nešto previše uzburkali mainstream. Ja nisam nikada ranije čuo za njih no dobro – kad su se raspali bio sam klinac koji je još piškio u pijesku – no kao netko tko je aktivno posjećivao kulturne programe STUC-a u drugoj polovici 80-ih vjerojatno sam se marginalno susretao s njima i njihovim djelima.
Ali, čak i ako smo propustili aktivno djelovanje ove grupe u ono vrijeme, prije nekoliko dana dobili smo priliku podsjetiti se tko su oni bili i što su radili kroz projekt „Močvara 1990-2020“ kojom se obilježava 30 godina od raspada grupe. Projekt se odvijao tijekom dva dana, 6. i 7. studenog, na više lokacija u Osijeku i Belom Manastiru, a dvodnevno događanje obuhvatilo je izložbe, predavanja, video projekcije i performanse članova Močvare u okviru grupe ali i kroz kasnije samostalno djelovanje.
Sve je započelo uvodnim izlaganjem „Melankolija baranjske ‘Močvare’ – presjek o ‘Močvari’ Suzane Marjaniću prizemnoj dvorani Kulturnog centra – istom onom prostoru gdje se večer ranije odigrao plesni performans „RaveON!#. Dvorana je bila ispunjena do posljednjeg mjesta, čak je interes bio i veći od očekivanog jer nije bilo dovoljno stolica za sve pa su neki morali stajati sa strane, no obzirom da je prostorija dosta velika, uspjeli smo zadovoljiti sve epidemiološke mjere.
Suzana je svoje 45-minutno predavanje iskoristila da predstavi djelovanje grupe Močvara i njezinih članova nakon raspada grupe. Močvara je djelovala u Baranji od 1988. do 1991. godine, pokrenuo ju je Zoran Pavelić, a članovi neformalne grupe bili su Kata Mijatović, Marina Kner, Zdenka Kner, Ružica Zajec, Aleksandar Čalović i Kornelija Gere. Grupa je djelovala na relaciji Beli Manastir – Osijek i tijekom tog kratkog razdoblja postala je nositeljem inovativnih umjetničkih kretanja u regiji.
Ljubitelji likovne umjetnosti ali i rock glazbe, grupu je okupljala zajednička težnja za odmakom od konzervativnog i tradicionalnog kao i težnja za povezavanjem sa sličnim alternativnim zbivanjima u drugim gradovima. Surađivali su s tada jakim STUC-om ali i s knjižarom Nova, jednom od prvih privatnih knjižara u Osijeku, koja je također bila važna za alternativnu kulturu u gradu (stećci poput mene sjećaju se da se tada Nova još nalazila u Gundulićevoj ulici, preko puta bivšeg restorana Lovački rog).
Početkom ratnih djelovanja u Hrvatskoj članovi grupe napustili su okupiranu Baranju i time je došlo do prekida djelovanja grupe. Ipak, Močvara je nastavila postojati i poslije Močvare. Zoran Pavelić je 2000. održao performans „Močvara u Močvari“, hommage grupi Močvara kojega je izveo u zagrebačkom klubu Močvara i bio je to jedan od prvih performansa otkako je te godine klub ponovno otvoren na novoj lokaciji, pored Save, gdje se nalazi i danas.
Suzana se tijekom predavanja dotakla i brojnih umjetnika koji nisu bili dijelom grupe, ali su se u svom radu inspirirali njima ili referirali na njih. Goran Lišnjić je u svom radu „Lebensform“ iz 1994. postavio spomen ploču ispred nekadašnjeg kina Royal povodom 72. obljetnice legendarne dadaističke matineje (20. 08.1922.); Satan Panonski je svojim osebujnim djelovanjem, koje uključuje rezanje žiletom vlastitog tijela na koncertu u klubu Oks 1990. (bio i vratio se kući krvav, a da ni kap krvi nije bila moja. Moja pokojna stara doživjela je šlog kad je vidjela majicu i hlače u košari za perilicu 🙂 ) kao najradikalniji primjer body arta, a tu je i Ivan Faktor koji je pokrenuo jedan od najdugovječnijih umjetničkih festivala u HR, Performance Art Festival.
Naravno, spomenut je i Tomislav Gotzovac i jedan od najpoznatijih performansa u Osijeku svih vremena, „Govorenje Rio Brava“, kada je usred bijela dana hodao gol ispred zgrade STUC-a. Naravno, došli su organi reda i mira i strpali ga u maricu, čime se performns digao na jednu višu, ali neočekivanu razinu.
Cijela ta priča privela se kraju u lipnju 1991. kada se u Osijeku, u sklopu Osječkog ljeta mladih, trebao održati festival Eurokaz. Cijeli OLJM međutim bio je otkazan zbog jednog drugog „performansa“, onog JNA kad su na raskrižju ispred STUC-a tenkom pregazili legendarnog crvenog fiću. Dolaskom rata kultura u gradu je zašutjela, premda ne u potpunosti, jer je antiratni umjetnički kolektiv Noise Slawonische Kunst, sastavljen od osječkih glazbenika, glumaca i umjetnika, aktivno djelovao tijekom tih olovnih mjeseci kao svjetionik kulture u ratnom mraku koji nas je okruživao.
Po završetku predavanja dogodila se manja seoba naroda od zgrade KC-a do susjedne zgrade Eurodoma gdje se u jednom od prizemnih prostora otvorila izložba „Projekt Močvara 1990-2020“. Bila je to dobra prilika da malo popričam s arheološkim artefaktima koje obično srećem samo na ovakvim evociranjima uspomena iz slavne i davne prošlosti, poput druga Rema ili druga Jaće.
Na izložbi smo imali prilike vidjeti seriju crno bijelih fotografija s otvorenja izložbe grupe Močvara u STUC-u 1990., seriju radova „Nije daleko pustinja“ Zdenke Kner, seriju fotografija Ružice Zajec od 2008. – 2020., kao i video snimku performansa Zorana Pavelića „Močvara u Močvari“. Ja sam se najviše ovlažio kada sam vidio plakat s programom STUC-a za studeni 1990. – samo u tom mjesecu bilo je više sadržaja nego danas u gradu tijekom cijele sezone. Koncerti Đavola, Laibacha i Boe u menzi STUC-a četvrtkom, pa koncerti Franjićevih uzdanica u Oksu (Roadrunners, Spoons, Kaotične duše…) utorkom…
Stojimo tako Jaćo i ja i gledamo taj plakat i ja se prisjećam koncerata koje sam odgledao i onih koje nisam (jebiga, studentski budžet mi nije dopuštao da glumim El Bahatteeja), a on stavi naočale, zagleda se bolje u plakat i kaže: „Vidi, Pop kult projekcije, pa ja sam to organizirao! Potpuno sam zaboravio da sam to radio“. Ajd’, drago mi je da nisam jedini kojega hvata krečana i vapnenizacija mozga…
Bilo je ovo sjajno iskustvo. Naučio sam nešto novo o pokretu Močvara, vidio neke drage mi iskopine iz davnih vremena, ošacovao zanimljivu izložbu… Ne znam, ja stalno tu nešto seruckam kako se u Osijeku malo što događa ali pogledajte moje raporte – tri izvještaja s tri događaja u tri dana. Dobar prosjek čak i za ono vrijeme kraja 80-ih i početka 90-ih. Možda ipak nismo takva, hm, močvara kao što često mislimo…
Hadžo, čudovište iz Močvare
zlihadzoponovojase 