Ovaj četvrtak bio sam dio prave gerilske akcije, plesne predstave koja nigdje nije najavljena niti je igdje odjavljena, pa je to bila neka mala ekskluziva. A i riječ je o jednoj od boljih plesnih predstava koje sam u posljednje vrijeme odgledao…
Ne, stvarno, najave za ovu plesnu predstavu nigdje nije bilo. Ja sam dobio mail, onako sve nešto konspirativno i hush hush, kao da pokret otpora sprema neku akciju protiv mrskog okupatora. Razlog ove tajanstvenosti nije naveden, osim što je rečeno da je predstava prvenstveno namijenjena studentima plesa. Dakle, predstava za studente plesa i jednog senilnog zlog kritičara. E, je vam neka publika… 🙂 Skupilo nas se nekih dvadesetak duša, možda i manje, u punoj ratnoj spremi s maskama na licu. Dakle, Papak i ostali papci iz stožera bili bi zadovoljni.
Nešto iza 19 sati pred publiku je izašla Roberta Milevoj, pulska umjetnica koja živi i radi u Zagrebu. Na hrvatskoj plesnoj sceni aktivna je još od kraja 90-ih kao plesačica i koreografkinja, a pažnju javnosti koje zanima đipanje po pozornici stekla je dvama autoreferencijalnim predstavama, „Roberta, Roberta“ (2010.) i „Opet Roberta“ (2013.), iz čijih je naziva očito da je jedna od njezinih preokupacija propitkivanje odnosa Roberte kao prave osobe i Roberte kao izvođačkog entiteta. „ROB3RTA“, kao treći u nizu njezinih solo radova, upućuje da i ova predstava ide tim putem, ali da je možda malo, hm, uvrnutija.
Roberta je izašla na spartanski uređenu pozornicu (što će reći da na njoj nije bilo ničega) odjevena u nekakav plavi radnički kombinezon što me odmah asociralo na stare industrijske kombinate iz bivšeg sustava. Osim vizualne sličnosti, ima tu još nešto: ovo je vrlo dinamična, energična i fizički zahtjevna predstava u kojoj se Roberta tijekom 45 minuta nimalo ne štedi. Na kraju smo dobili oznojenu plesačicu koja se pošteno oznojila da bi odradila svoj zadatak, a tako je bilo i s radnicima nekoć. Nekoć se radilo, brate, nekoć se i znojilo, a ne k’o danas griju se fotelje u uredima. Kao da nas Roberta želi upozoriti da je i ples rad, i to težak rad. (Inače, kako kaže Hadžizam br. 47: Koja je razlika između radnika i djelatnika? Radnik radi, a djelatnik drka kurac… 🙂 ).
Ima toga još: u nekim repetitivnim segmentima Roberta kao da glumi robota, a roboti što? Oduzimaju posao radnicima, naravno. Opet, u drugim dijelovima predstave gledamo plesačicu koja pleše kao da je lutka na koncu, kao da neka nevidljiva sila upravlja njome dok pleše. Zar nije tako i u današnjem orvelijanskom svijetu u kome živimo? To su te neke metafore koje sam izvukao iz ove predstave, no moguće je i da ništa o toga nema veze sa životom i da sam, po običaju, promašio ceo fudbal.
Uz fizički zahtjevnu koreografiju ide i odlično odabrana glazba autora Mire Manojlovića koja se savršeno uklapa u predstavu i nije samo tamo neki lijevi zvuk u pozadini. Suptilna kombinacija tihe, pulsirajuće elektronike i snažnijih, glasnijih industrial zvukova tako su dobro uklopljeni u predstavu da si morate postaviti pitanje: da li ovdje glazba prati pokret ili pokret prati glazbu?
Predstava je stalno napeta, na trenutke i prijeteća, a tu napetost Roberta dočarava smjenjivanjem žestokih plesnih bravura s povremenim mirnijim trenucima i stankama. Tjelesno iscrpljujuća predstava uključuje stajanje na rukama, hipnotičko valjanje po podu i piruete koje bi i Milki Babović izmamile osmijeh na lice umorila je i nas u publici koji smo samo sjedili, pa ako je Roberta htjela uključiti i nas u predstavu, uspjela je. Bila je ovo vrlo efektna predstava, naporna ali kontrolirana, kojom Roberta kao da je pokušala sintetizirati sve ono iskustvo koje se nakupilo tijekom svih ovih godina koliko pleše. Definitivno vrijedno preporuke ako vam se ukaže prilika da bacite oko na nju.
Djelatnik Hadžo
zlihadzoponovojase 