Da sam odgledao samo prve dvije epizode nove serije koja nosi izražen pečat velikog Ridleya Scotta sad bih rejvao kako smo dobili jednu od najboljih SF serija posljednjih godina. Međutim, nakon odgledanih svih deset epizoda, moram suzbiti oduševljenje: serija oko sredine neobjašnjivo pada i pretvara se u dozlaboga dosadno filozofsko drkanje kurca začinjeno na momente tragikomičnom glumom…
Zanimljiv je status serije „Vučji odgoj“ na HBO-u. Dok se većina velikih i značajnih serija, koje se emitiraju na tjednoj bazi, može pratiti samo u tjednom ritmu i na HBO GO platformi, ova je serija početkom rujna puštena cijela na HBO GO, a tek u listopadu je započelo njezino tjedno emitiranje na HBO televiziji. Tako se dogodilo da sam ju u rujnu binge watchao u cjelini i cijelosti, a kad je krenulo emitiranje na teveu dao sam si truda odgledati još jednom prvih pet-šest epizoda (koliko je emitirano) da utvrdim gradivo. Ali i da provjerim jesam li bio u pravu što sam početno oduševljenje zamijenio razočarenjem. Kažu da je prvi dojam obično točan. Pa, u ovom slučaju i bi tako.
„Vučji odgoj“ je scenaristički proizvod Aarona Guzikowskog, meni slabo poznatog scenarista, no glavna točka prodaje ovog projekta široj publici svakako je ime njezinog izvršnog producenta, Ridleya Scotta. Ne znate tko je Ridley Scott? „Blade Runner“? „Alien“ kvatrologija? „Marsovac“? „Prometej“ i „Alien: Covenant“? Ako vam ništa od ovoga ne aktivira zvonce u glavi, odmah do najbližeg streaming providera i obnoviti rupe u gradivu! Scott je zaslužan za razvoj i popularnost SF žanra barem onoliko koliko i Lucas ili Spielberg: „Blade Runner“ jedan je od najboljih (ne samo SF) filmova svih vremena, „Alien“ je prvi i najbolji spoj znanstvene fantastike i horora, „Pad crnog jastreba“ jedan od najrealističnijih akcijskih filmova ikad snimljenih… Vizionar, redatelj koji pomjera granice, lik u karijeri nije snimio loš film, a snimio ih je preko nekoliko, 82-godišnjem „mladcu“ ovo je televizijski debi, no obzirom da će po svoj prilici doživjeti stotu, vjerojatno nije zadnje što će raditi za TV mreže.
Scott je umjesto ove serije navodno trebao raditi na trećem nastavku nove trilogije o osmom putniku, nasljedniku „Prometeja“ i „Covenanta“, no loš rezultat tih filmova na kino blagajnama doveo je do toga da producenti povuku ručnu. Onda mu je do ruku došao scenarij Guzikowskog koji mu se jako dopao, a kako i ne bi kad je pun referenci na prethodne Scottove projekte. Ima tu elemenata originalnog „Aliena“; dovraga, pojavljuje se i sam alien, ili neko njemu slično stvorenje, ali tek u posljednjoj epizodi i sigurno će igrati važnu ulogu u drugoj sezoni, koja je već naručena. (Zar ste sumnjali?) Guzikowski i Scott vole snažne heroine, u „Alienu“ je to bila poručnica Ripley, ovdje je to Majka.
No, Guzikowskog mnogo više zanima recentni Scottov rad, posebice „Prometej“ i „Alien: Covenant“. Planet na kome se odvija radnja ove serije neopisivo nalikuje planetu iz „Prometeja“, kao i scena rušenja velikog svemirskog broda odmah u prvoj epizodi. No, najvažnija je sličnost to što su glavni junaci u oba projekta androidi: u filmovima je to bio odličan Michael Fassbinder, a ovdje je to podjednako sjajna danska glumica Amanda Collin. Scott je na kraju, osim što je izvršni producent serije, režirao i prve dvije epizode, daleko najbolje, u kojima je postavio priču, ali ga nažalost nisu podjednako uvjerljivo slijedili njegov sin Luke Scott ili naše gore list Sergio Mimica-Gezzan koji je radio na seriji „The Terror“ koju je Scott također producirao.
Priča je jako duga i kompleksna za izložiti ju na manje od stranice, ali pokušajmo: 22. je stoljeće i Zemlja je totalno uništena ratovima, ali ne između ljudi i mašina kao u „Terminatoru“ već između religijskih fanatika mitraista koji vjeruju u boga Sola i tehnokratskih ateista. Kako bi osigurali budućnost čovječanstva, i jedni i drugi šalju letjelice na najbliži planet pogodan za život, Kepler-22b, kako bi ga kolonizirali. Ateisti su na Kepler-22b stigli prvi, u manjoj i bržoj letjelici u kojoj su dva androida, Majka i Otac (Amanda Collin i Abubakar Salim) te nekoliko ljudskih embrija koje Majka nosi u sebi. Majka umjetnom oplodnjom rađa šestero djece i androidi ih na novom planetu, u surovim uvjetima, počinju podizati kako bi obnovili ljudsku civilizaciju. Međutim, djeca počinju obolijevati od neke nepoznate bolesti i samo će jedan dječak dočekati 14. rođendan – Campion (Winta McGrath). Tada na planet stiže i arka koju su poslali mitraisti s velikim brojem ljudi, životinja i usjeva potrebnih za kolonizaciju planete i očajna Majka odlučuje se, u najboljem stilu otomanskih Turaka, za danak u krvi: ruši mitraističku arku i otima nekoliko djece koje dovodi u svoju obitelj. Oteta djeca naravno ne smatraju se djecom već zarobljenicima i nisu baš nešto oduševljeni „vučjim odgojem“, idejom da ih odgajaju androidi koji su im netom prije pobili prave roditelje. Hormoni pobune divljaju na sve strane, a iz arke izlazi šačica preživjelih mitraista koji kreću u potragu za djecom i da se Majki najebu, hm, majke. Eto, takvi su vam ljudi: ono od čega su pobjegli sa Zemlje (rat) donose sa sobom na novi planet. I sve to samo u prvoj epizodi.
Guzikowski i Scott su si u prve dvije epizode zbilja dali truda: „Vučji odgoj“ vizualno je upečatljiv, pri čemu je sjajan posao obavio poljski direktor fotografije Dariusz Wolski, inače česti Scottov suradnik. Planet je prekrasno insceniran iako je surov i pun opasnosti; sama ideja je svježa i provokativna, s mnogo potencijala za daljnju razradu kao studija ljudske (i androidske) prirode, a Scott pokazuje da ni pod stare dane nije izgubio svoj akcijski touch: scena kada Majka ruši mitraističku arku je nezaboravna, a posebno je spektakularan sam android: Majka je naime nekromanser, borbeni android koji može letjeti zrakom s raširenim rukama u pozi Isusa nabijenog na križ, ima oklop koji ni laser ne može probiti te oči i glas kojima čovjeka u tren oka pretvori u kašu krvi i mesa. I takvo stvorenje si ti programirao da odgaja i podučava buduće ljudske generacije? Naravno da to neće ići.
No, već od treće epizode serija se počinje nepotrebno razvlačiti: onaj naboj iz prvih dviju epizoda je splasnuo, tempo se totalno izgubi i serija postaje dosadna i teško probavljiva. One posljednje epizode s majčinom „pravom“ trudnoćom naprosto su negledljive, a dijalozi se pretvaraju u mambo džambo prožvakanih šupljih fraza i kvazi egzistencijalnih pitanja o životu, bitku i roditeljstvu. Iako nisam roditelj, muke roditeljstva po androidima totalno su mi nezanimljive jer sam okružen živim ljudima čijih sam se svakodnevnih muka roditeljskih naslušao za dva života. Ono što treba istaknuti kao nešto što razbija dosadu su odlični flashbackovi u prošlost, u ratom opustošenu Zemlju sredine 22. stoljeća koja podsjeća na apokaliptične prizore iz serijala o Terminatoru i gdje se također vidi veliki utjecaj Scottovog „Pada crnog jastreba“. A hommage starom maheru su i odore koje nose mitraisti i koje kao da su apdejtirana verzija onih križarskih iz filma „Kraljevstvo nebesko“.
Ipak, ono gdje serija najviše pada je loša gluma. Rekoh da je Amanda Collin sjajna kao Majka, a pohvale idu i Winti McGrathu kao Campionu, no to su jedina dva lika s nekakvim razvojnim lukom kroz ovih deset epizoda. Abubakar Salim kao Otac je potpuno nezanimljiv, s karizmom suhog lišća na cesti, i samo Amandina „over the top“ izvedba daje neki smisao njegovom pretihom i previše povučenom liku. Dno dna u smislu izvedbe ide na dušu Travisa Fimmela koji glumi Marcusa, vođu mitraista, koji je jedino nešto poznatije lice u postavi jer tumači i glavnu ulogu u seriji „Vikinzi“. Ovdje je zapravo preslikao lik iz „Vikinga“, a kako mi je i tamo bio antipatičan (ali koliko-toliko funkcionalan), ta antipatija se prenijela i na „Odgoj“. Čovjek je jednostavno promašen za ovu ulogu. „Vikinzi u svemiru“? Ne hvala.
Konačna presuda je: pogledati ako baš imate vremena. U ovom obilju TV serija posljednjih godina ima mnogo boljih serija, ali ovo se može pogledati ako ni zbog čega drugog onda zbog duha i naklona starim filmovima Ridleya Scotta. „Vučjem odgoju“ se mora priznati da je dašak svježine u moru šabloniziranih SF serija, Majka je najjebačkiji ženski lik još od neponovljive Sigourney Weaver u trilogiji „Aliena“, no nedovoljno razrađen scenarij i loša gluma vuku intrigantnu i obećavajuću premisu prema dnu. Osobno mislim da je sezona morala biti kraća (ne više od sedam-osam epizoda) i bolje kastirana, no što je tu je: kad se pojavi druga sezona, ošacovat ću ju čisto zbog kontinuiteta, ali bit će potreban stvarno veliki kvantni skok da joj ostanem vjeran do kraja. Šteta, solidna trojka ali moglo je biti mnogo, mnogo bolje.
Hadžo, električna ovca
zlihadzoponovojase 