U samo dva dana napustila su nas dvojica basista iz susjedstva: Mikica Zdravković iz kragujevačkog punk rock benda Čovek bez sluha i Miša Aleksić, basist Riblje čorbe. Jebote, tko bi rekao da je bas toliko opasan instrument. Možda bi, da su svirali harfu, još bili s nama danas…
Ako ste bili klinci tijekom 80-ih glazba Riblje čorbe bila je soundtrack vašeg odrastanja. Nebitno jeste li bili fan ili ne, Čorba je bila svuda oko nas, baš kao i Dugme, EKV ili bendovi novog vala. Svake godine izbacili bi jedan album (nekih godina i dva), uslijedila bi turneja po cijeloj bivšoj državi, pa povratak u studio, novi album, nova turneja, intervjui po glazbenoj štampi, gostovanja na televiziji… Niste ih mogli izbjeći sve i da ste htjeli, iskakali su iz paštete.
Ja nisam nikad bio veliki fan Čorbe. Više sam se ložio na novovalnu furku, a Bora, Miša i ortaci su mi bili, kako da to diplomatski sročim, seljački hard rock bend. Ništa čudno: prije nego što je oformio Čorbu, sredinom 70-ih, Miša je svirao u coveraškom bendu SOS koji je bio pod velikim utjecajem bendova poput Deep Purplea ili Zeppelina, a ni gitarist Rajko Kojić i basist Vicko Milatović, koji su se grupi priključili 1977. nisu imali ništa protiv. Kao ni pjevač Bora Đorđević koji im se priključio naredne godine i ta 1978. se uzima kao početak postojanja Riblje čorbe.
Ono što sam volio kod njih su balade i Borini tekstovi. Pisao je s pozicije uličnog kera, lika s dna, rođenog gubitnika koji je iz provincije došao u veliki grad tražeći sreću ali bez uspjeha i ljubavnog hazardera kome se kuglica uvijek zaustavljala na crnom. Kao autor glazbe za mnoge od klasika benda figurirao je upravo Miša. Bio je on kompletan autor, ali sjećam se kako je u jednom intervjuu rekao da ne želi Bori nametati svoje tekstove kad ovaj već ima gomilu vlastitih. Ali, zato je neke od svojih pjesama dao Zdravku Čoliću, Biljani Petrović i brojnim drugima, a bavio se i producentskim poslom. Imao je i svoju trgovinu s instrumentima u centru Beograda, a bio je i jedan od osnivača studija Kazablanka. Dakle, bio je potpuno uronjen u glazbu.
Početkom 90-ih bend kao da su napustile muze: albume su izdavali sve rjeđe, a i ono što su objavljivali bilo je manje-više bezvrijedno. Iskreno, sve ono što valja u zadnjih 30 godina karijere Čorbe stalo bi na jedan CD, eventualno dva ako snizimo kriterije. Kreativan pad benda nekako se poklopio s dolaskom olovnih vremena početkom 90-ih kada je Bora počeo srbovati i četnikovati jašući na Miloševićevom valu. Kasnije će on reterirati, ali šteta je već bila učinjena: Čorba više nikada nije zasvirala u Hrvatskoj (iako su njihovi koncerti u Sloveniji bili prvenstveno za hrvatsku publiku jer tamo, osim možda redara, nije bilo Slovenaca), a osim toga bend je stekao reputaciju podržavatelja Slobe, kao što ih danas prati glas da su Vučićevi poslušnici.
A tome je jednim dijelom pridonijeo i sam Miša. Prije desetak godina pojavila se knjiga „Uživo!“ u kojoj je on opisao povijest benda. Knjiga je jako dobra (posudio mi ju je drug M. koji je bio i ostao veliki Čorbofil), puna je zanimljivih zgoda i nezgoda iz prethodnih 30 godina, mnoge su od njih vrlo detaljno opisane, ali kada je došao početak 90-ih i sranja u Hrvatskoj i BiH, Miša je odjednom zanijemio. Gotovo ni riječi o tome, kao da su se klala tamo neka divlja afrička plemena. Idu oni tako na neki koncert, a pored njih autoputem piče tenkovi JNA. Odakle tenkovi na autoputu, kamo idu, to Miša ne piše. A dobro se znalo i odakle oni tamo i kamo idu. Da se poslužim kršćanskom metaforom, ako je Bora napravio grijeh rječju, tisuće kojekakvih dragovoljaca djelom, Mišin grijeh bio je grijeh propustom.
Kad sam početkom novog milenija počeo ponovno dolaziti u Beograd, često sam se s drugarima nalazio baš u kafani Šumatovac, odakle je cijela priča oko Čorbe krenula. Tamo sam i upoznao Mišu, bio je nekim poslom u gradu pa ga je Petar Janjatović pozvao da nam se pridruži. Ostao je kratko jer je imao drugi dogovor, sjećam se da nije puno govorio, a kada sam ga na kraju druženja očekivano upitao hoće li ikada pokušati doći u Hrvatsku, s laganim smješkom odgovorio je: „Vidjet ćemo“. Diplomatski i nedorečeno, ali svima je bilo jasno da je taj most davno porušen.
Prije dva tjedna čuo sam da je Miša završio u bolnici zbog upale pluća uzrokovane Covidom. Njegova kćerka je pisala kako je cijela njihova obitelj omalovažavala opasnost od virusa i rugali su se s njim, no onda ga je Miša negdje fasovao, a za njim i njegova žena. U početku se liječio kod kuće, no kad se razvila upala pluća završio je u bolnici, pa na respiratoru, a kad si na toj vražjoj mašini već možeš vidjeti pored uzglavlja Smrt kako oštri svoju kosu. Kad su ga primili u bolnicu bio je optimističan i rekao je da će tamo ostati 10 do 15 dana, kako liječnici odluče. Pa, bio je u pravu: nakon 15 dana doista je napustio bolnicu, ali s nogama naprijed…
Postavlja se pitanje hoće li biti Riblje čorbe nakon Mišine smrti? OK, nije on prvi originalni član benda koga su izgubili; bio je tu i Rajko Kojić kojega su izgubili dvaput: 1984. kad su ga otjerali iz benda i drugi put 1997. kad se preselio na drugi svijet. Ono što mislim da će bend svakako napraviti, jednom kad ova korona pošast prođe ili se bar smiri, to je koncert u spomen na Mišu s brojnim glazbenim gostima i suradnicima. A možda bude i cijela turneja, tko zna. No, ni Bora nije najboljeg zdravlja, vidi se da se napreže i muči na bini, pa je i to razlog zašto nisam siguran kojim će putem bend dalje.
Voljeli ga ne voljeli, Miša Aleksić je ostavio dubok pečat kao basist jedne od najvećih i najpopularnijih ex-Yu grupa 80-ih. Pridružio se Rajku tamo gore pa sad može krenuti lagana jammica dok im se ostatak ekipe ne pridruži. A bit ću i ja tamo. U publici, naravno. Nadam se ne tako skoro, premda s ovom koronom nikad ne znaš: ja se tješim time da je korona ženskog roda, a žene me zadnjih godina uspješno izbjegavaju, ali tako je vjerojatno i Miša rezonirao pa je svejedno završio na Haronovoj splavi s novčićem pod jezikom. ‘Bem ti sudbinu!
Hadžo koji preferira gulaš
zlihadzoponovojase 