Zamislite sljedeću scenu: Svjetski prvak u Formuli 1 Lewis Hamilton vozi utrku u, recimo, Bahrainu. Kreće kao favorit, s pole positiona, vozi sigurno, rutinerski i čvrsto drži vodeću poziciju i onda u posljednjem krugu napravi žešću pizdariju, izleti sa staze i ostane bez pobjede i bodova. Upravo takva je i serija „Slom“ (The Undoing): prvih pet epizoda voze dobro, rutinirano, da bi se potom u samom finišu posljednje, šeste epizode, sve raspalo i otišlo u tri pizde materine.
Ispostavilo se da je dobro što sam o serijama u posljednje vrijeme počeo pisati tek nakon što ih odgledam u cjelini i cijelosti. Zna se dogoditi da prvih nekoliko epizoda bude zanimljivo, ja taman da napišem pohvalnu recenziju, a potom serija zaroni dublje od Titanika (posljednji primjer: „Vučji odgoj“). Nešto slično važi i za seriju o kojoj ovaj put pišem, s time da „Slom“ dosta solidno vozi gotovo cijelo vrijeme, a onda se u samom finalu neobjašnjivo baci u ponor ludila (doslovno i figurativno).
Autor „Sloma“ je veteran producent i scenarist David E. Kelly, jedan od najrazvikanijih scenarista danas koji je za HBO prije nekoliko godina napravio seriju „Big Little Lies“ s vrlo zanimljivim konceptom: znamo da je netko ubijen i da to rastrga bogati i idilični kalifornijski gradić uz obalu, ali do samog kraja serije ne saznajemo tko je ubijen, zašto ni tko ga je ubio. Prva sezona bila je jako dobra, druga očajno loša (onu babuskaru Meryl Streep bi trebalo zauvijek protjerati s filma, televizije ili bilo koje druge javne aktivnosti), no ta serija poslužila je kao blueprint za „Slom“.
Opet je riječ o skupoj i vizualno atraktivnoj seriji, snimljenoj ovoga puta u New Yorku; opet je riječ o spoju krimića i obiteljske drame; opet imamo plejadu velikih glumačkih imena koji su filmska platna zamijenili TV ekranima; opet gledamo raspad naizgled idiličnog braka dvoje stupova lokalne zajednice i način na koji to utječe na njihovu okolinu, posebice djecu; konačno, Kelley nastavlja raditi sa sjajnim neameričkim redateljima: “Male laži” su režirali Jean Marc Valee (Kanađanin) i Andrea Arnold (Britanka), dok „Slom“ režira Dankinja Susanne Bier, najpoznatija po genijalnoj seriji „The Night Manager“, jednom od vrhunaca TV produkcije posljednjih godina.
Dakle, serija se odigrava u visokom njujorškom društvu, među privilegiranom elitom čiji su dio i Grace i Jonathan Fraser (Nicole Kidman i Hugh Grant). Bogati, uspješni u svojim karijerama psihoterapeutkinje i dječjeg onkologa, popularni, uključeni u društvene aktivnosti bogatog Upper East Sidea, imaju pametnog sina Henryja (Noah Jupe) i sve je naizgled super trooper, osim što nije. Brutalno ubojstvo Elene Alves (Matilda De Angelis), majke Henryjevog školskog kolege, razbit će tu idiličnu sliku i okrenuti lanac događaja koji će na vidjelo izvući brojne demone iz najdubljih kutkova ljudskih odnosa. Kako to obično biva, duh je pušten iz boce, odnosno kaladont je pušten iz tube i nema boga oca da se vrati unutra što će, kako se pokazalo, već sjebane živote glavnih protagonista učiniti još sjebanijima…
Kelley je seriju napisao po romanu „You Should Have Known“ autorice Jean Hanff Korelitz iz 2014. godine (još jedna poveznica s „Malim lažima“ koje su također nastale po književnom predlošku). Kidmanica je bila logičan izbor za glavnu junakinju jer je uvijek elegantna, pomalo poshy, dobre krpice naprosto se lijepe po njoj i nije trebalo mnogo mašte zamisliti ju kao idealnu Grace, dok je s Grantom situacija bila malo složenija: Hugh i dalje glumi jednu te istu ulogu onog simpatičnog nespretnjakovića iz filma „Četiri vjenčanja i sahrana“ od prije 25 godina, samo ostarjelog, naboranog i s nekoliko kilograma viška, a i nije ostavio neki dublji trag na televiziji nakon što mu je filmska karijera otišla niz kanalizaciju (iznimka je odlična uloga britanskog parlamentarca gaya u mini seriji „A Very English Scandal“). No, Grant i dalje ima šarma za izvoz u treće zemlje, pa kad su on i Kidmanica kliknuli, najveći dio posla bio je obavljen.
Preostalo je okupiti „sporednjake“ i tu su Kelley i Bierova napravili dobar posao: Noah Jupe kao inteligentni sin Henry ima svijetlu budućnost kao glumac, talijanska glumica Matilda De Angelis je „lepa k’o greh“ i toliko sexy u onom pribijenom dekolteu da vam ne gine ukrudba čak i ako ste žensko; Edgar Ramirez uživljeno glumi upornog detektiva odlučnog da što prije riješi slučaj, a tu je i Doma Dumezweni kao proračunata i uvijek ‘ladna k’o špricer odvjetnica Haley Fitzgerald. I za kraj, legendarni Donald Sutherland kao milijarder i Gracein otac, s onim svojim mrkim pogledom kojim te strijelja, uvijek mrzovoljan i nadrkan.
Dakle, imamo prokušanog i iskusnog rutinera koji je napisao scenarij po popularnom predlošku, odličnu redateljicu koja u svojoj vitrini ima i Emmyja i Oscara, glumačku ekipu kakva se samo poželjeti može, puno love kako bi serija izgledala vizualno uzbudljivo i upečatljivo, a tu je i New York koji je… Pa, New York je uvijek mamac za oči, barem nama koji ga nikada nisu vidjeli drugačije nego preko filmova i serija. Naizgled, tu ništa nije moglo poći zlu. Pa ipak jest.
Prvih pet epizoda (i veći dio šeste) gledamo seriju koja, poput Hamiltona u uvodu, rutinirano vozi po već dobro utabanim stazama klišeja: Jonathan je optužen za ubojstvo i sve govori protiv njega, no on uporno tupi da je nevin i svojim pogledom teleta koje ide na klanje pokušava (i uspijeva) uvjeriti gledatelje da je tako. Kelley nam kroz cijelu seriju ostavlja niz lažnih tragova koji upućuju da bi ubojica mogao biti svatko: Grace, Elenin ljubomorni muž Fernando, Sutherland, pa čak i Henry u jednom trenutku. Policijsko-sudski procedural odrađen je po JUS-u: uhićenje, pritvor, jamčevina, suđenje… Ubačeno je i dovoljno twistova i obrata u sudnici da ono bude prikazano što uzbudljivije (ako ste ikada bili na nekom od suđenja znate koliko je to inače dosadan postupak) iako, nakon svih sudskih procedurala koje sam odgledao, ne mogu se oteti dojmu da bi ključno svjedočenje svaki seoski sud odbacio kao „rekla-kazala“ bez ikakve važnosti za meritum stvari.
No, to je tek početak raspada, da ne kažem sloma „Sloma“, jer na samom kraju slijedi jedna od najgorih policijskih potjera u povijesti televizije, toliko loše režirana da se živo praćenje lova na O. J. Simpsona iz 1994. koje sam pratio preko CNN-a doima poput Lucasovog spektakla. Do tada stabilna gluma također je doživjela slom: Grantovo preglumljivanje i facijalne ekspresije prije će vas nasmijati nego držati na iglama, a Kidmanica… Žena je sjajna glumica, ali najbolje funkcionira kada je hladna, suzdržana, prava njujorška gospoja kao ovdje. Kod fizičke glume, međutim, to ne funkcionira dobro: žena je jednostavno preukočena. Pogledajte joj čelo: toliko je tvrdo da njime može razbijati orahe, ali je iz njega isparila svaka ekspresivnost, što u finalu serije jasno dolazi do izražaja.
zlihadzoponovojase 