MeToo pokret stigao je ovih dana i u naše krajeve, nakon što je prije nekoliko dana puk’o skandal kada je beogradska glumica Milena Radulović optužila redatelja i voditelja ugledne glumačke škole Miku Aleksića da ju je silovao dok je bila maloljetna. Mika je odmah završio u pritvoru, a dok se ta priča rasvjetljava, k’o kec na desetku stigao je prošlogodišnji film koji se bavi tom istom temom, samo naravno u američkom kontekstu. Premda, što bi rekao Đole, princip je isti, sve su ostalo nijanse…
Titule su bitch. Znam, govorim iz vlastitog iskustva. Krajem 80-ih pohađao sam srednju školu egzotičnog imena CUO Braća Ribar, odnosno Centar za usmjereno obrazovanje Braća Ribar. A what the fuck je Centar za usmjereno obrazovanje? Najobičnija gimnazija. Moj je smjer bio jezični, no i to je imalo svoje konspirativno ime: nisam naime bio jezični asistent već suradnik u kulturno-znanstvenim ustanovama. I danas kad god ispunjavam neke obrasce i dođem do rubrike obrazovanje mlađi ljudi, koji nisu bili dio iste soc-realistične priče, zbunjeno me gledaju. Suradnik u kulturno-znanstvenim ustanovama? Zvuči epski, a zapravo si gege – golo govno. (Što u mom slučaju nije samo jezična figura već gola činjenica).
Ili, ako ne vjerujete meni, pitajte Jane, naslovnu asistenticu iz ovog filma. Curi na biznis karti vjerojatno piše nešto fensi šmensi tipa „production assistant“. Jane je pohađala jedno od prestižnih sveučilišta u Americi (tzv. Ivy League) što je bio uvjet da dobije posao, radi u New Yorku, na Manhattanu u jednoj velikoj filmskoj kompaniji i naizgled to je posao snova. Tako misle i njezini roditelji; kad se čuju s njom na telefon pucaju od ponosa što je njihovo čedo iz provincije završilo u Velikoj jabuci, gradu koji nikad ne spava, i što radi na važnom i zahtjevnom mjestu asistentice produkcije ili čega već.
No, što se zapravo iza toga glamuroznog naziva krije i što to velevažno naša Jane radi u toj firmi? To doznajemo u prvom igranom filmu mlade australske redateljice Kitty Green koji se pojavio još 2019. godine, no pravu afirmaciju doživio je prošle godine osvojivši brojne kritičarske pohvale i nagrade na uglednim festivalima poput Sundancea ili Berlinalea.
Jane je, ukratko, ono što bi mi nazvali Katica za sve. (Englezi nemaju doslovan prijevod te fraze, nešto najbliže bilo bi možda „all-around girl“, čisto da vidite da moje školovanje za jezičnog asistenta nije bilo džabe 🙂 ). Film prati jedan njezin radni dan: Jane ustaje u praskozorje, dolazi u ured prva dok je grad još u mraku, pali neonska svjetla i zaslone računala. Pije prvu od bezbroj kava te se baca na ono što je njezin core business: printanje, fotokopiranje i distribucija različitih dokumenata, rezervacije hotela i avionskih letova, naručivanje, organizacija. Osim što na šljaku dolazi prva, s posla odlazi zadnja. Dostavlja takeaway hranu muškim kolegama iz sobe, čisti ured svoga šefa i prostoriju za sastanke, mora se zajebavati sa šefovim bračnim problemima, pa čak i glumiti babysittericu za njegovu djecu kada ih majka dovede u ured. Jane u osnovi obavlja posao tajnice vulgaris i nema ničeg glamuroznog u tome što radi. Osim ako vam ideja sendviča za ručak na uredskom stolu i brzinske večere iz mikrovalne u nekom mračnom uredu na Manhattanu nije ideja glamura.
Osim što je posao sam po sebi dug i stresan, situaciju pogoršava konstantna napetost u uredu. Njime upravlja šef koji nema ime i koga nikad ne vidimo, ali čija se prijeteća prisutnost itekako osjeća. Kada govore o „njemu“, svi automatski spuštaju glas do razine šapta, svaki njegov poziv ili mail potencijalna je prijetnja, a Jane je i ovdje prva na udaru i često mora amortizirati šefove izljeve bijesa. Samo taj dan napisala je šefu dva dupelizačka e-maila ispričavajući se za nešto za što uopće nije bila kriva.
Prva polovica filma prikazuje rutinu žrvnja koji melje radnike u bajnom kapitalizmu kome svi, kao, težimo, no često nemamo pojma kako taj kapitalizam izgleda u stvarnosti. No, u drugoj polovici film se počinje baviti svojom glavnom temom, a to je seks i mobbing u filmskom biznisu. Ispostavlja se da je gazda seksualni predator tipa Harvey Weinstein, nekoć moćni producent iz kompanije Miramax, koji će ostatak života provesti iza rešetaka, a koji je bio inspiracija za lik šefa. Kada Jane sređuje njegov ured, pokraj kauča pronađe žensku naušnicu. U šefov ured svako malo dolaze neke mlade wanna-be glumice i tamo se zadrže taman dovoljno za jedan bj ili ševu na brzaka.
Da stvar bude još vidljivija, šef dovodi u ured novu asistenticu iz neke jebene provincije u Idahu; cura nema pojma ni o čemu, ali ima sve potrebne atribute na pravim mjestima; dobiva stol preko puta Jane, zbunjeno prevrće papire i memorandume, no njena prava uloga ionako nije u uredu, već u fensi šmensi hotelu u koji ju je šef smjestio i u koji odlazi pod pauzom, pretpostavljate iz kojih pobuda. Sigurno ne da bi ju uputio u posao…
Jedna od ključnih scena događa se kada Jane naivno i nadobudno ode u ured ljudskih resursa da prijavi šefa za potencijalno seksualno zlostavljanje, no šef HR-a Wilcock (sjajni Mathew MacFayden, britanski glumac najpoznatiji kao ljigavac iz serije „Succession“ koji ovdje kao da je reprizirao tu ulogu) ‘ladno ju odjebe jer, kao, ne vidi u čemu je big deal. To svi rade, plus, Jane prijavom ništa neće postići osim toga da će prvom prilikom izgubiti posao. Jane je ponižena, a najveće poniženje dobiva na kraju kad joj lik kaže da se ona ne mora plašiti da će pasti u šefove ralje jer „nije njegov tip“. I tu vidimo zašto je seksualno izrabljivanje u filmskoj industriji toliko uzelo maha: jer je sustav posložen tako da to omogućuje, da štiti moćnike i glavešine i da mladim starletama daje lažnu nadu da će najbrže napraviti veliku karijeru ako prođu „audiciju na uredskom kauču“, što je po svjedočenjima bio Weinsteinov omiljeni modus operandi. Ali upozorava i na „kulturu tišine“ koju njeguju zaposlenici u strahu za svoja radna mjesta.
Redateljici Kitty Green ovo je prvi igrani film, no iza sebe ima nekoliko zapaženih dokumentaraca poput „Casting JonBenét“ iz 2017. Zbog toga „Asistentica“ ima tako izražen dokumentaristički štih: skoro cijeli film odvija se u uredu, pod bezličnim, sumornim neonskim svjetlom, u okruženju bezličnih kolega i suradnika. Dosadan Janein posao redateljica uspijeva učiniti zanimljivim tako što njezine rutinske dnevne poslove snima iz različitih kutova i tako unosi sitne varijacije koje možda nećete ni primijetiti ako ne obratite pažnju, ali su realistični i životni. Također obratite pažnju i na glazbu. Naime, u filmu je uopće nema. Odnosno, ima je na početku kada Jane ide na posao i navečer kada se vraća s njega, no glazbu u filmu čine zvukovi iz ureda, čajne kuhinje, dizala, ritam daju glasovi i šapati što dodatno doprinosi dokumentarnosti i realističnosti.
„The Assistant“ uopće nije monoton i zamoran film kakvim se može na prvu činiti, a osim redateljičinih režijskih postupaka takvim ga čini, prije svega, odlična Julia Garner, mlada glumica koja se proslavila ulogama u TV serijama „Amerikanci“ i „Ozark“. Da je Hitchcock živ, uzeo bi ju kao glumicu za svoje filmove jer je, hm, njegov tip 🙂 : plavuša, naizgled hladnog držanja, žena koja ne pokazuje emocije jer se to od nje na takvom mjestu ni ne očekuje, ali u njoj bukti vulkan emocija što pokazuje sugestivnim izrazima lica ili govorom tijela. Grace Kelly za novo vrijeme.
Ovo je film koji svakako treba pogledati. To je upozorenje svim mladim curama koje se lako zanesu titulama asistentice produkcije i ikoničnim slikama New Yorka i Manhattana, no umjesto toga zapravo su tajnice/kućne pomoćnice, novovjeki robovi kapitala (nije Marx baš fulao u svemu što je pisao). Istovremeno, to je možda i najbolji film o MeToo pokretu do sada, iako se on sam u filmu uopće ne spominje, te upozorenje svim aspiranticama u show biznisu da put do kazališnih dasaka ili filmskih platana često vodi preko šefovskog kauča.
A nisam siguran da se mnogo toga promijenilo. OK, nekoliko moćnika je kažnjeno (Weinstein, Bill Cosby, Kevin Spacey…) ali to je još uvijek tek vrh ledenog brijega. Ne bude li MeToo pokret zagrabio dublje, ništa se neće promijeniti. To vrijedi i za situaciju kod nas: ako samo Mika Aleksić završi kao žrtveni jarac, uzalud ste krečili. I uzalud vam trud svirači!
Asistent Hadžo
zlihadzoponovojase 