Bio je datum 22. 12. 2011., dakle prije skoro deset godina, kada je četa đaka (zapravo trojica – drug M., drug Š. i ja) krenula iz Osijeka za Novi Sad pogledati rock operu, odnosno slet operu „Nema zemlja“ Peđe Vraneševića. Ludo iskustvo, burazeri. To je bilo posljednje što sam čuo o Peđi sve do prije neki dan kad sam ga imao priliku ponovo gledati, ovoga puta u nešto mirnijoj i pitkijoj formi razgovora ugodnog.
Riječ je o projektu zagrebačke Močvare gdje Aleksandar Zograf kao moderator ćakula s, kako njihov PR veli, „relevantnim i osebujnim svjedocima prošlog i sadašnjeg vremena“. Započeli su sa Slobodanom Tišmom, kultnim novosadskim bitnikom, hipikom i pankerom, zatim su imali emisiju o Mitru Subotiću, pa su nastavili u istom revijalnom tonu uz podjednako zanimljivog i opićenog Peđu Vraneševića, široj publici najpoznatijeg kao vođa novovalnog novosadskog benda Laboratorija zvuka koji je bio popularan u prvoj polovici 80-ih. Razgovor se održao online na Facebook stranici Močvare, a pratitelji su bili pozvani da šalju pitanja putem chata, na koja je Peđa odgovarao pred kraj razgovora. Ne znam koliko je ljudi pratilo taj razgovor, bilo uživo ili naknadno, ali on je još uvijek dostupan na Močvarinoj stranici https://www.facebook.com/mochvara/ pa idite baciti oko.
Peđa se dobro drži za časnu starinu koja je ušla u 75. godinu: i dalje izgleda poput zagubljenog člana ZZ Topa, s onom dugom bradurinom, u modnom stilu Johnnya Casha – sav u crnom, s crnim šeširom na glavi i tamnim cvokama preko očiju. Ali, lik je još lucidan, možda malo usporen, ali za čovjeka koji je veći dio života radio sto pa i sto pedeset na sat, i zaslužio je da radi laganijim tempom. Plus, Novosađanin je, Lala, ne mogu oni protiv svog biološkog sata…
Ne znam kako je Zograf, inače poznati strip crtač i kroničar pop kulturnih zbivanja zadnjih stotinjak godina, zamislio u glavi ovu turbo tribinu, no nije mu bilo lako jer Peđa voli da priča, čak više nego što ja volim da pišem, a odlikuje ga tok svijesti. Da, on krene odgovarati na nešto što si ga pitao, no potom mu misli odlutaju pa skrene s teme ili se vrati na nešto o čemu je pričao ranije, no za ljubitelje njegovog lika i (ne)djela, u koje i sebe ubrajam, ovo je bila prava riznica informacija, događaja, anegdota i likova s kojima je na neki način surađivao kroz sve ove godine.
Kronološki gledano, Peđa je priču započeo u davnoj 1963. kada je proveo mjesec i pol dana u Londonu. To su bili začeci britanske invazije, grad je vibrirao nekom novom energijom i taj pokret je utjecao i na njega, pa je već iduće godine osnovao svoj prvi bend, The Best Nothing, pod velikim utjecajem Kinksa i Yardbirdsa. Nakon što su svirali na beogradskoj gitarijadi 1967. godine pred 10.000 ljudi, u novinama se pojavila njegova slika, a bio je kosat k’o Konan Barbarin, pa je njegova stara, koja je bila profesorica u novosadskoj gimnaziji, išla od štanda do štanda i kupovala sve primjerke „Večernjih novosti“ od sramote da ljudi ne vide kako joj sin izgleda.
Tih 60-ih, prisjeća se Peđa, legendarni Lemmy Kilmister svirao je u bivšoj Jugoslaviji sa svojim prvim bendom, The Rockin’ Vickers, pa ga je Peđa gledao na stadionu Vojvodine u Novom Sadu. Zanimljivo je da je Lemmya tada primio glavom i bradom drug Tito, a kako je Lemmy bio veliki kolekcionar odlikovanja, što ste mogli vidjeti u sjajnom dokumentarcu „Lemmy: The Movie“ iz 2011., od Tileta je dobio orden narodnog heroja. Peđa je Lemmya upoznao kasnije u Londonu, bio je kod njega kući prije nego što se ovaj preselio u L. A. Peđa o Titu ima dobro mišljenje jer smatra da je on dopustio rock’n’roll, jazz i druge oblike nove glazbe u Jugoslaviji, tako da će početkom 70-ih, pojavom Korni grupe, Dugmeta i sličnih, rock glazba postati mainstream u bivšoj državi.
Glazbenu karijeru nastavio je kroz bend Med (iliti engleski Mad), kratkoživući akustični bend, da bi 1978. s burazom Mladenom osnovao Laboratoriju zvuka. Tada je imao studio, radionicu, ili laboratoriju kako su ju zvali, a ono „zvuka“ dodao je Mladen. Fun fact: Peđa to nikad nije prihvatio, pa ako pogledate omote njihovih albuma, vidjet ćete da doista piše samo „Laboratorija“. Mene tjera neki vrag pa sam provjerio i fakat je istina. Bend je postao poznat gotovo slučajno; Anđelko Maletić, legendarni novosadski radio novinar čije sam emisije redovno slušao 80-ih, tražio je pjesmu za neki festival, Peđa mu je dao stvar „Dok vam je još vreme“ i ona postade hit. Imali su oni poslije još hitova, punili su dvorane zahvaljujući svojim ludim nastupima koji su kombinirali svirku i teatar, no dojam je da je Laboratorija bila i ostala avangarda, neshvaćena od šire publike.
I kao autor primijenjene glazbe Peđa nije imao mnogo mainstream uspjeha, već je nastupao iz pozicije autsajdera i kritičara društvenog poretka, što je dovelo do toga da je jednom osuđen na 15 dana zatvora, no kaznu ipak nije izdržao. Od djetinjstva je bio prijatelj s Tišmom preko koga se zainteresirao za konceptualnu umjetnost pa je logično bilo da upiše studij arhitekture u Beogradu. Godinu 1971. smatra prijelomnom u životu zbog suradnje s Karpom Aćimovićem Godinom na filmu „Zdravi ljudi za razonodu“ jer film na beogradskom Festvalu kratkometražnog filma osvaja nagradu za režiju i glazbu da bi potom Peđa s njim nastupio na Biennalu mladih umjetnika u Parizu.
Iste godine surađivao je s još jednim osebujnim likom, redateljem Želimirom Žilnikom, na projektu „Fabrike radnicima“. Bila je to pljuvačina na tadašnji sustav, između ostalog Peđa je uglazbio citate iz Ustava bivše države u pjesmi „Državni grb“, no naravno da je to bilo preradikalno za ono vrijeme pa je cijela stvar bunkerirana. Nažalost, dosta njegovog materijala nije ostalo sačuvano jer je u njihovom studiju na Petrovaradinu Mladen jednom prilikom mijenjao vodovodne cijevi i, kako to već hoće, jedna cijev je pukla i poplavila studio te su sve trake koje su ondje ležale nepovratno uništene.
Ukratko se osvrnuo i na rock operu „Nema zemlja“ koja je doživjela samo dvije izvedbe uživo, u Beogradu i Novom Sadu, a razlog je taj što ga je taj projekt koštao 10.000 eura koje je sam isfinancirao. Tu smo došli do njegovih današnjih aktivnosti: unatoč godinama, Peđa je i dalje aktivan. Prije pet-šest godina pojavio mu se album „Argyle Street“ po ulici u londonskoj trendy četvrti Soho, a aktivan je i dan danas što se može vidjeti na njegovom YouTube kanalu gdje svako malo osvane nešto novo od njega, a tamo se može naći i dosta „stariteta“ na kojima je radio tijekom godina.
Tribina je završena pitanjima gledatelja koja su se odnosila na suradnju Laboratorije i jednako otkačenih Buldožera, je li Koja najznačajniji domaći glazbenik, je li Laboratorija utjecala na Let 3 i jos svašta nešta, no odgovore na ta pitanja doznat ćete ako preslušate tribinu. Meni je ovo bilo super, drago mi je što se matori još batrga, a za kraj, obzirom da se originalni izvještaj s „Neme zemlje“ ne može naći na netu, odlučio sam prenijeti ga ovdje, u cjelini i cijelosti, da doživite barem dio atmosfere s tog događaja.
Turbo Hadžo
Slet opera “Nema zemlja” @ Studio M, Novi Sad, 22. 12. 2011.
Rock opera koju izvodi Peđa Vranešević, nekadašnji lider Laboratorije zvuka? Zvuči sumanuto? Upravo tako! Kao što je sumanuto ići od Osijeka do Novog Sada samo zbog toga ali hej – takvi sumantu događaji čine život zanimljivim, a i zbog ovakvih sumanutih izvještaja ljudi zapravo dolaze na moj blog…Ne da bi čitali o mojim ljubavnim podvizima, mada ima i takvih pervertita, nevjerovali ili da :).
Naravno da nama trojici mušketira (drug Š., drug M. i ja) takve stvari nisu strane, kao što nam nisu strani ni svi drugi svjetovni užici, od ića, pića, kojekakvih ovisnosti pa sve do seksualnih perverzija i izopačenja najgore vrste. A ići za Novi Sad samo da bismo gledali neku rock operu stvarno je perverzno, čak i za moje standarde, no dobro – na to ste uostalom već navikli, ne? Tako sam pokupio dvojiu drugara te smo krenuli put Novog Sada na nultimedijalnu lekciju iz bliže i dalje prošlosti.
E sad, prije nego što krenem s izvještajem, znam da naprosto žudite dobiti povijesni pregled ovog cijelog projekta, a ja ne bih bio zao kao što jesam da vam ne ispunim tu želju. Uostalom, što bi vama bilo bolje nego meni – ako ja patim dok ovo pišem, onda vi izvolite patiti dok ovo čitate. Dakle, još davne 1971. godine (godina mog rođenja, btw) Peđa Vranešević je s kultnim redateljem Želimirom Žilnikom napisao tekst pod nazivom „Fabrike radnicima“ i to je bila prva komponirana srpska rock opera. Obzirom na sve što se događalo te 1971. (maspok, hrvatsko proljeće itd.), komunističke vlasti nisu dopustile izvođenje opere koja otvoreno ismijava ondašnje društveno uređenje tako da je opera imala samo jednu pretpremijeru i to tek 1984. godine, kad je Tito već bio dobro raspadnut leš a stisak režima je počeo da labavi. Premijera se odigrala u Željezari Smederevo u režiji Mire Erceg i produkciji poznatog glumca Ljube Tadića. Kakav je uspjeh kod samoupravnih pregalaca ta opera imala ne znam, ali činjenica da više nije nijednom izvedena govori dovoljno sama za sebe.
I onda fast forward u 2010. godinu. Peđa Vranešević obilježava 40 godina profesionalnog rada na primjenjenoj glazbi za kazalište, film i televiziju što uključuje glazbu za 200 filmova i 100 kazališnih predstava, a najširoj publici ostao je poznat još iz 80-ih kao vođa Laboratorije zvuka (s pokojnim burazom Mladenom) s kojom je objavio tri albuma te niz singlova. I, kako to već sudbina hoće, Peđa je prošle godine iskopao note za „Fabrike radnicima” i počeo ih prerađivati (Žilnik je odbio sudjelovati u toj raboti). Po njegovim riječima, iz nota je izvlačio one dijelove koji su odoljeli zubu vremena, a tamo gdje su se pojavljivale praznine dopisivao je tekst i muziku kako bi radnju opere osuvremenio i prenio u 21. stoljeće. Konačan rezultat je taj da je Peđa dramaturgiju izvrnuo iz čarapa naglavačke i odveo cijelu stvar u sasvim drugom pravcu od onoga kako je to izgledalo 1971. Pretpremijeru opere publika u Beogradu imala je priliku vidjeti prije desetak dana, a onda je došao red i na premijeru u Novom Sadu, u Studiju M koji je idealan prostor za performans ovakvog tipa.
Bilo je pametno što smo došli 20-ak minuta ranije i zauzeli mjesta u drugom redu sredina jer nekoliko minuta prije 20 h više nije bilo slobodnog mjesta u dvorani, a oni „sretnici“ koji nisu uspjeli naći mjesto zgurali su se uz rub hale. Binom je dominirao veliki klavir a pažnju su privlačili i setovi perkusija – klasični bubnjevi, set udaraljki i jedan doboš u samom središtu bine. Nešto iza 20 h svjetla su se ugasila i performans je počeo tako što je na binu izašla cura u crnom, Galja Vranešević (prezime nije slučajno, to je starog Peđe kćer), sjela za klavir i sljedećih 15 minuta mučila i instrument i nas nekim kataklizmičkim kvazi-umjetničkim recitalom koji me podsjetio na onog lika što je otvarao svaku epizodu Monty Pythona, samo što se ovo odužilo kao red u pučkoj kuhinji. Znate ono, duboki, prijeteći tonovi, pa stanke koje kao sadrže neku pritajenu napetost – meni osobno to je zvučalo kao najobičnije arty-farty izdrkavanje i moj prvi utisak je bio: Ajde da ja odem odavde na pljeskavicu i colu.
No, sreća je što ipak nisam otišao jer se nakon tih traumatičnih 15 minuta torture crno-bijelim tipkama na pozornicu popeo ostatak šarolike ekipe koju je Peđa upregnuo u ovaj projekt: prije svega tu su prateći vokali Mirjana Draganić (hej, nju znam, ona je vokal iz grupe Milacopezo!), Vojislav Malešev (i njega znam, on je član Drum’N’Zeza i Killo Killo Bande) i već pomenuta Galja, Zoran Tegeltija je bio za bubnjevima (i on je iz Killo Killo bande, a bubnja i u Milacopezo, ala je malen ovaj svijet!), Dušan Rašković za udaraljkama te Milan Elezović poznatiji kao Keckec kao ekstra prateći vokal i saksofonist. Bend su popunjavali Vladimir Opsenica na električnoj gitari te sam Peđa kao narator i povremeni perkusionist koji je udarao u onaj doboš smješten na sredini bine. Znači, osam ljudi plus još jedna cura, druga Peđina kćerka Nataša koja je bila zadužena za koreografiju i za plesanje između točaka te za izmamljivanje uzdaha od strane muškog dijela gledateljstva. OK, ne znam koliko je bila uspješna kod drugih, ali moji prijatelji i ja smo se složili da je njen nastup u uskoj crvenoj baletnoj suknjici bio jedan od highlightova večeri. „Hot mama, come to daddy…“
Slet opera nema ništa što liči na klasičnu fabulu, a podijeljena je u devet slika, a svaka slika sastojala se od nekoliko pjesama ili isječaka iz pjesama. Peđa je cijeli projekt zamislio kao kolaž svega i svačega: ima tu citata iz partizanskih i revolucionarnih pjesama, dalmatinskih popevki, tradicionalnih srpskih napjeva, a sve je to uokvireno u glazbeni miš maš gdje se isprepleću klasična glazba, jazz, rock, punk i disco pa sve do elektronike i divljih teutonskih beatova koji podsjećaju na techno party. Peđa je cijelu stvar upriličio po uzoru na antičke drame pa je u radnju ubacio naratora, zbor i orkestar. Dodajte tome tipično duhovite, cinične i zajebantske tekstove po kojima je stara Laboratorija zvuka bila poznata i sve to je, žanrovski gledano, ispao pravi bosanski lonac svega i svačega. Da bi projekt bio multimedijalan u pravom smislu te riječi, tu su bili i svjetlosni efekti, dim, razne igre svjetla i sjene…
Priča u operi obuhvaća razdoblje devedesetih godina prošlog stoljeća, od početka 90-ih i Slobinog terora pa do kulminacije 5. listopada 2000. i rušenja njegovog režima i naznaka krhke demokracije koja je nakon toga uslijedila. Zanimljive su te slike od kojih se opera sastoji: druga slika „Ovaj Balkan“ zvuči gotovo Laibachovski sa svojim snažnim industrial ritmom i zbornim pjevanjem, dok tekst „Ljudi se znoje i smrde, po autobusima prde“ i refren „Užasan je ovaj Balkan“ dočaravaju Srbiju s početka 90-ih (a svatko tko i danas uživa u čarima beogradskog javnog gradskog prijevoza potvrdit će vam da se stvar nije mnogo promijenila). Treća slika, „Buđenje“, tako počinje oštrim gitarskim riffom u kratkom skeču „Dobro jutro“ dok cijeli ansambl na sceni izvodi fiskulturne vježbe, što je očit naklon vremenima prije 90-ih ali može se promatrati i simbolički kao buđenje naroda i nacionalne svijesti kroz refren „Budi se narode“. Slijedi „Lament nad penisom“, tužna jazzirana balada o kurcu koji se više ne diže koja se također može promatrati kroz prizmu događaja iz 90-ih. A ne mora. Sve zavisi od toga koliko volite teorije zavjere. Ja ju osobno promatram bukvalno – s kurcem koji se više ne diže i ja „sanjam o negdašnjoj slavi“ i mogu se savršeno poistovjetiti s tim…
Četvrta slika, „Stan i hrana“ kroz uvodnu lajnu „Ja nikog nemam, samo moju staru majku / druga Tita i Jovanku i vlažan stan“ otpjevanu u stilu dalmatinske klape govori o stambenim i prehrambenim navikama ljudi u to vrijeme koji su u vlažnim stanovima naslijeđenima iz doba socijalizma jeli samo pasulj, hleb, sir i krumpir. Peta slika, „Propaganda“, govori o užicima gledanja TV programa u razdoblju „kreativnog vrhunca RTS-a“ kada se program sastojao isključivo iz crne kronike, izvještaja s bojišta i vremenske prognoze. Stvar se komplicira u šestoj slici, „Ustanak“, gdje počinje pobuna protiv režima uz zborno pjevanje Lennonove „Power to the People“, nastavlja se slikom „Krv, znoj i suze“ koja opisuje policijsku represiju da bi cijela stvar doživjela kulminaciju u osmoj slici, „Prekomerna sila“, kada je rušen Miloševićev režim a stara talijanska partizanska pjesma „Bandiera Rossa“ preimenovana je u „Bandiera Negra“ uz prigodne stihove „Viva l’anarhismo e la liberta“. To je bilo i veliko finale ove slet opere u trajanju od skromnih sat i desetak minuta (sat i pol ako računamo onu klavirističku uvertiru).
Meni je to sve skupa bilo jako simpatično i zabavno. Peđa je i dalje lud k’o šlapa, što je uostalom razvidno svakome čim ga vidi onako bradatog kao da ide na audiciju za člana ZZ Topa, ekipa se očito dobro zajebavala tijekom tog performansa, gitarist Vojislav liči na Rasputina i ima baš nešto demonsko u sebi. Ako mi nešto smeta onda je to njegova gitara koja je bila previše izvučena u prvi plan, čak toliko da je prekrivala vokale, a tu je i problem matrica. Naime, dobar dio predstave išao je preko matrica – razni zvukovi, šumovi i tonovi koji se ne mogu izvesti uživo, kao i neke vokalne dionice. Osobno mislim da je matrica bilo previše, a pitanje koje mi se vrti po glavi je koliko je uopće od onoga što smo vidjeli u Studiju M bilo odsvirano zapravo uživo. Imate situaciju, na primjer, da ekipa pleše na bini i vraća se do mikrofona kao da nastavlja pjevati a vi iz zvučnika čujete da je pjevanje već počelo. OK, od Peđe se takvo što moglo i očekivati, on to sve shvaća kao dobru zajebanciju, ali ja uvijek u takvim situacijama imam utisak da sam prevaren, da mi prodaju muda pod bubrege, plejbek umjesto žive svirke. Ako hoću slušati CD, kupit ću si CD i slušati ga doma, ne moram prelaziti zbog plejbeka 200 km od Osijeka do Novog Sada…
Ali, opći dojam je pozitivan. Cijeli koncert snimala je Radio-televizija Vojvodine i vjerojatno će u nekoj bliskoj budućnosti biti i emitiran, CD se također može naći u prodaji a postoje glasine da ovo nije posljednja izvedba te opere i da postoji mogućnost da se „izveze“ i u druge države bivšeg SFRJota. Ako vam se pruži prilika odite baciti oko, vjerujem da ćete se dobro zabaviti, a možete komotno zakasniti i propustiti prvih 15 minuta, he he he…
Da, zbilja je sumanuto ići od Osijeka do Novog Sada zbog ovakvih događaja, ali oni definitivno čine život zanimljivijim…
Hadžo, fantom iz opere
zlihadzoponovojase 