Sve ima prvi put pa evo, prvi put i ja pišem o nekom animiranom filmu. Ali, kako je to već ustaljena tradicija kod Pixara, ovo je prije crtić za odrasle nego za djecu.
Animirani filmovi oduvijek su bili mamac za publiku, još tamo od ranih Disneyevih radova poput „Snjeguljice“ ili „Bambija“. Popularnost im je oživjela početkom 90-ih, kada je Disney monopolizirao taj segment filmske industrije, no sredinom 90-ih pojavila se ozbiljna konkurencija kada je studio Pixar, do tada uglavnom poznat kao dio Lucasovog računalnog odjela, izbacio „Priču o igračkama“, prvi film snimljen kompletno u CGI tehnici. Nakon toga Disney je, naravno, kupio konkurenta, Pixar je nanizao još 22 filma, svi su bili popularni, dobili hrpu nagrada i priznanja ali i, što je najvažnije, zaradili su hrpu love studiju i njihovom vlasniku. Kako i ne bi: caka kod crtanih filmova je u tome što djeca nikad ne idu sama u kino; uvijek je tu barem jedan ili oba roditelja s njima, što znači više ulaznica, više kokica, Coca Cole, igračaka iz filma…
A da, ima nešto i u njihovoj kvaliteti. Pixarovi filmovi su često pomicali granice u animaciji, no osim vizualne superiornosti, krasi ih i drugačiji pristup priči, poigravanja s klišejima, pop referencama i mnogo post modernizma, što je vjerojatno posljedica velikog uspjeha Dreamworksovih crtanih filmova poput „Shreka“. Naravno, Pixar je ipak Disney pa nikada nije išao tako daleko, ali su shvatili da su vremena „Snjeguljice“ i „Male sirene“ ipak prošla i da se moraju prilagoditi novom dobu.
Ta prilagodba novom dobu odnosi se i na njihov posljednji animirani film, „Duša“, redatelja Petea Doctera, jednog od doajena Pixara, koji je potpisao neke od tvrtkinih najvećih hitova poput „Monsters, Inc.“ ili „Inside Out“. Ovo je prvi Pixarov crtić u kome je glavni lik crnac, a film je sniman znatno prije pojave Black Lives Matter pokreta pa se ne može reći da kopiraju stvarnost, plus jako važnu ulogu u filmu ima jazz glazba što se odlično poklopilo s mini renesansom žanra započetom prije nekoliko godina filmom „La la Land“. Ima još jedna stvar po kojoj je ovaj film prvi, ali u negativnom kontekstu; naime, zbog pandemije Covida-19, ovo je prvi put da neki Disneyev film nije imao premijeru u kinima, već je prebačen na njihov streaming kanal Disney+. U kinima je igrao samo na onim tržištima gdje Disney+ ne operira, poput Kine ili, recimo, Hrvatske. Nas i Kineza milijarda i pol i tko nam što može?
O čemu se radi u „Duši“? To je priča o Joeu Gardeneru (glas mu je posudio Jamie Foxx), učitelju glazbe u srednjoj školi u New Yorku, koji je oduvijek potajno sanjao da će postati profesionalni glazbenik poput svoga oca, nekoć velikog jazz pijanista. Joe je naslijedio talent za sviranje klavira od starog, no nije uspio napraviti veliku karijeru, dijelom i zbog konstantnog zvocanja njegove stare da se okane ćorava posla i drži se sigurnog posla u školi. Jednog dana stvari se stubokom mijenjaju: u školi ga napokon prime u stalni radni odnos, a zatim ga friend poziva na audiciju za pijanista u bendu popularne jazz saksofonistice Dorotheje Williams. Joe razvali, dobije gig, u zanosu juri kući i – upada u otvor kanalizacije.
Joe nije mrtav, nalazi se u komi u bolnici, ali duša mu se nađe na nekom velikom pokretnom stubištu koje vodi do bijelog svjetla, odnosno do „Života poslije“. Joe nije spreman za život poslije, pogotovo ne večeras kada mu se ukazala prilika života, pa bježeći od života poslije završi u „Životu prije“, nekoj vrsti centra za obuku gdje se nerođene duše pripremaju za budući život na Zemlji tako što uz pomoć mentora pokušavaju pronaći „iskru“, ono nešto što vole i žele raditi kada se rode u ljudskom tijelu. Joe postaje mentor tvrdoglavom broju 22 (Tina Fey) koji ne želi pronaći svoju iskru i već vijekovima uporno odbija otići na Zemlju jer se pita čemu živjeti, no Joe se trudi jer shvaća da mu je jedina šansa za povratak u svoje tijelo upravo preko tvrdoglavog broja 22…
Film je dobar na nekoliko razina. Prvo, vizualno je doista fantastičan, a režiran je u dva dijametralno suprotna stila. Stvarne scene u New Yorku dočarane su hiperrealistički, s punom 3D animacijom, dok su one apstraktne u svijetu duša dočarane 2D animacijom, ali vrlo efektnom: ne znam je li Docter gledao animirani film „Surogati“ Dušana Vukotića, našeg jedinog Oskarovca, ali likovi mentora (koji se svi zovu Jerry) doimaju se kao da su izašli iz njega. Nerođene duše podsjećaju me na Teletubbiese, i po izgledu i po ponašanju, dok oštre bijele linije glavnog negativa, Računovođe, djeluju kao da su izvedene iz genijalnog crtića „La Linea“. Kada Joe dospije na onu pokretnu traku koja mrtve odvodi u „Život poslije“, imate dojam da se nalazi u kino dvorani i stepeništem se uspinje prema velikom kino platnu.
Režijski, film je napravljen majstorski. Docter je film vizualizirao da bude u skladu s jazz glazbom gdje su inspriacija, kreativnost, sloboda izraza i improvizacija ključ uspjeha. Dinamičan i razigran, s brojnim promjenama u tempu i atmosferi, „Soul“ djeluje kao da je rađen u full jazz fazonu, čemu svakako značajno pridonosi i sjajan soundtrack. Skladbe u filmu uglavnom su originali koje je izveo pijanist Jon Batiste. Jon jest jazz glazbenik, ali njegov je jazz tzv. „uhuugodni jazz“, jazz koji ne gnjavi previše, lako teče niz grlo i super se uklapa u priču. Sumnjam da će itko otići iz kino dvorane zbog glazbe, čak i ako mrzi jazz. S druge strane, glazba u duhovnom svijetu je više nekakav new age, mračna, ambijentalna elektronska podloga koju su skladali Trent Reznor i Atticus Ross iz benda Nine Inch Nails. Ako vas njihov score podsjeća na filmove Davida Finchera, u pravu ste: njih dvojica su često surađivali s njim na njegovim prethodnim projektima.
Konačno, „Duša“ je možda i najodrasliji Pixarov film do sada zbog važnih egzistencijalističkih pitanja koja postavlja. Koji je smisao života? Vrijedi li opće živjeti? Kako se suočiti sa smrtnošću? Što možemo naučiti iz svojih pogreški? Postoji li duša? Što se događa kada umremo? Zašto ja ništa ne jebem? Pixar se tih pitanja dotaknuo npr. u filmu „Coco“ gdje također postoji jedan segment putovanja u zagrobni život, ali ovdje je on mnogo bolje i šire elaboriran. Klinci to neće skužiti, no zato tu ima dosta gegovskog humora, pogotovo u scenama zamjene tijela. Neće skužiti ni suptilni humor buntovništva broja 22 koga su mentorirali Arhimed, Jung, čak i Majka Tereza, no on ih je sve uspio izluditi do boli. Ali odrasli bi mogli uživati u pametnoj satiri.
Naravno, obzirom da je ovo ipak Disney, nije moglo proći ni bez jeftinog moraliziranja i dociranja o važnosti prijateljstva, yada yada yada, a pred kraj film upada u duboku rupu kičerskog sentimentalizma i ljigavog tear-jerkinga da je čak i priznatoj plačipički poput mene došlo da bacim rigoleto bez uvertire. Iako se reklamira da film traje sat i 42 minute, on zapravo traje jedva sat i pol, a preostalo vrijeme ide dosadna odjavna špica s valjda milijun ljudi koji su sudjelovali u radu na njemu. Da, stvarno smo daleko dogurali od do-it-yourself filmića braće Lumiere…
Naučen na visoke standarde posuđivanja glasova iz ranijih Pixarovih filmova, Jamie Foxx mi je malo preravan kao Joe, dok se nikako ne mogu naviknuti na Tinu Fey i njezin napola muški napola ženski glasić. Možda to tako i treba biti obzirom da je to duša koja se još nije odlučila hoće li biti muško ili žensko, ali nije mi sjela. Ali je zato razvalio Graham Norton, voditelj popularnog talk showa na BBC-u koji se kod nas prikazuje na HRT 2 nedjeljom navečer, kao Moonwind, nespretni mistik koji pomaže Joeu i broju 22 u njihovim putovanjima kroz svjetove.
No, prednosti ipak prevažu pred nedostacima. Ako volite animirane filmove, volite jazz i spremni ste malo rastegnuti moždane vijuge pokušavajući odgonetnuti what the fuck se ovdje događa, „Duša“ ima dovoljno, hm, duše za vas.
Dušman Hadžo
zlihadzoponovojase 