U Muzeju likovne umjetnosti u Osijeku krajem prošle godine otvoreno je 27. izdanje jedne od najznačajnijih skupnih žiriranih izložbi u Hrvatskoj i regiji, Slavonski biennale. Zbog epidemijskih mjera na snazi otvorena je bez posjetitelja, putem društvenih mreža, što je i razlog što o otvorenju niste čitali na mom blogu. Najavljivali su stručna vodstva u manjim skupinama no šipak, ali povodom ovogodišnje Noći muzeja ipak smo dobili jedno takvo vodstvo od strane kustosice izložbe Valentine Radoš, ali virtualno, naravno. Kao što je sve postalo virtualno u ova šugava novo nenormalna vremena…
Slavonski biennale je izložbena manifestacija koja predstavlja relevantan presjek suvremene likovne i multimedijalne umjetnosti. Svoje je prvo uprizorenje imao davne 1968. godine kao prilika za predstavljanje slavonskih umjetnika, potom je obuhvatio cijelu Hrvatsku, pa regiju, a posljednjih nekoliko izdanja poprimio je međunarodni karakter. Dakle, proširio se kao, hm, virus.
A to je, prikladno, i naziv ovogodišnjeg Biennala, „Slika kao virus“. No, to nije referenca na virus koji nas prca već skoro godinu dana, obzirom da je koncept osmišljen još ranije, prije izbijanja pandemije, već je referenca na širu sliku suvremenosti i popularne kulture. Predsjednik Ocjenjivačkog suda, Krešimir Purgar, tijekom otvaranja izložbe rekao je kako američki teoretičar W. J. T. Mitchell kaže da su slike živa bića i trebaju čovjeka, posjetitelja, da bi uopće mogle živjeti. Kao što prirodni virus treba čovjeka da bi se u njemu nastanio, tako i slika treba čovjeka i njegovu životnu energiju i zahtijeva njegovu reakciju, interakciju, od ravnodušnosti, preko oduševljenja do bijesa. Bez čovjeka koji ih gleda i udahnjuje im život, slike i općenito objekti vizualnih komunikacija samo su mrtvi predmeti. Tek u srazu s čovjekovim pogledom slike ožive i počnu pulsirati energijom koja im je inače uskraćena. Upravo taj suživot čovjeka i slike kao virusa je tema izložbe, a slučajno se potrefilo da se poklopila s probojem virusa u stvarnom svijetu. Razlika je samo u tome što ova umjetnička djela nisu štetna i ne ubijaju svoje domaćine, već izazivaju (ili bi trebala izazvati) pozitivne i ugodne reakcije.
Po običaju, na natječaj je pristigao velik broj radova visoke kvalitete kao dokaz da su umjetnici inteligentno odgovorili na zadanu temu. Ocjenjivački sud čiji su članovi osim Purgara još i Jasminka Babić, Matija Debeljuh, Nataša Lah i Valentina Radoš dva je dana žirirao kako bi od 182 pristigla rada odabrali 35 radova autora, autorica te umjetničkih suradnji koji će biti izloženi. A doista ih je ove godine bilo odasvuda: iz Južne Koreje, Velike Britanije, Izraela, Meksika, Japana, BiH, Finske…
Da ti radovi ne bi tek tako putovali na drugi kraj svijeta, Ocjenjivački sud tradicionalno dodjeljuje nagrade Slavonskog biennalea. Grand Prix je po prvi put dodijeljen umjetniku koji živi i radi izvan Hrvatske, a to je Shir Handelsmann (iz Izraela) za video rad „Recitative“ koji prikazuje opernog pjevača dok izvodi Bachovu baroknu kantatu na građevinskim dizalicama koje ga dižu prema nebu kako bi komunicirao s božanstvom i kako bi bog čuo glas čovjeka.
Nagradu Vlastimir Kusik (samostalna izložba u produkciji MLU) dobio je Miran Blažek za rad „Izložbeni zid“, a tri jednakovrijedne nagrade EX AEQUO dobili su Predrag Pavić za rad „Paraplan“; Toni Meštrović za rad „Krug“, efektno postavljen na stropu iznad stepenica koje vode na kat Muzeja gdje iz žablje perspektive gledamo beskonačne rotacije tijela dvoje plivača dok plivaju u moru.
Treći dobitnik je Viktor Popović za rad „Bez naziva (Arhiv Zenišće)“ koji prikazuje ljetovalište u Zenišću na otoku Hvaru u kome su do rata ljetovali uglavnom gosti iz Srbije, da bi 90-ih godina taj prostor doživio preobrazbu, postao je prazan i propada. Rad uspoređuje nekad i sad kroz kontrast velikih slika gdje vidimo kako je nekad bilo i malih slika koje pokazuju kako ljetovalište izgleda sad, pa rad predstavlja odličan primjer našeg odnosa prema prošlosti.
Biennale je dodijelilo i tri jednakovrijedna priznanja: Luani Lojić za rad „Bits of Real: For Development Purposes Only“, Ani Petrović za rad „Rezanje“ te umjetničkom dvojcu Gilda Bavčevića i Tanje Vujasinović za rad „Izvoditi / reflektirati / promatrati“ gdje lik i cura hodaju gradskim ulicama držeći ogledalo u kome se odražavaju svakodnevne situacije na ulici i među ljudima i sve to snimaju kamerom. Ogledalo lomi sliku snimljenu kamerom, ta refleksija stvara jedan glitch u prostoru i to sve djeluje vrlo efektno.
Od ostalih radova koji su mi se dopali ovako, s distance, treba istaknuti Kristinu Marić i njezin performans u Grazu pred nadzornim kamerama na tri različite lokacije ispred službenih institucija grada. Kristina bulji u nadzorne kamere čekajući reakciju nadležnih i stvara zanimljiv obrat: nadzorne kamere inače gledaju nas, ovdje ona gleda njih. Ne znam je li imala bliskih susreta treće vrste s pripadnicima osiguranja, ali fakat je lijepo da i oni malo dožive kako je to kad si stalno pod budnim okom Velikog brata…
Tu su i dvojica Osječana – Andrej Tomić i Mario Matoković. Andrej se predstavio triptihom ulja na platnu pod nazivom „Zgrada – Bjelina, balkoni, rub“ s motivima zgrada u susjedstvu koje je voajerski promatrao kroz prostor svog stana na Sjenjaku. Svaka slika funkcionira sama za sebe, ali i zajedno u triptihu. Prva je slika fasada, srednja slika je figurativna – to su balkoni, ali svaki pomalo različit jer je svaki stanar napravio vlastitu intervenciju, dok je treća slika totalna apstrakcija.
Marija pratim već godinama i već sam pisao o njemu i njegovom opsesivnom istraživanju prostora OLT-a i drugih objekata industrijske baštine u stanju propadanja, s tim da prema OLT-u ima poseban odnos jer su njegovi roditelji radili cijeli život tamo. Osim fotografija na zidu, nekoliko fotografija spustio je na pod, okrenuo ih prema zidu, kao da su umorne, odustale od borbe, a neke fotke prekrivene su bijelim platnom, kao da je umjetnik izvjesio bijelu zastavu. Svaka sličnost s umjetnošću danas je, naravno, zlonamjerna.
Treba još istaknuti Nevena Tudića i njegovu instalaciju „Gudački kvartet“, video projekciju „Home“ Lee Vidaković te vrlo zanimljiv triptih „No Message“ Nenada Robana koji doslovno tretira sliku kao pandemijski virus. Autor čuči, sklopčan, kao da se skriva od virusa, a oko njega su posložene drvene površine poput oklopa.
Unatoč tome što nisam ljubitelj sadržaja preko neta, svidjelo mi se ovo stručno vodstvo, kao i dokumentarac o Biennalu emitiran na samom kraju programa Noći muzeja. Biennale kao da se okrenulo više mlađim generacijama i suvremenijim stremljenjima što pozdravljam, a nadam se i da ću imati prigodu ošacovati ju uživo uz stručno vodstvo prije nego što se zatvori krajem veljače. Inače, izložba je otvorena za posjetitelje u redovnom radnom vremenu (utorak – petak od 10 – 20 i vikendom od 10 – 13 sati), uz pridržavanje propisanih epidemioloških mjera.
A ako želite naknadno ošacovati stručno vodstvo i dokumentarac o biennalu, trkom do Facebook stranice MLU-a: https://www.facebook.com/mlu.osijek/.
Muzejski primjerak Hadžo
Fotke: Muzej likovnih umjetnosti Osijek
zlihadzoponovojase 