Ako ste se ovih dana vozili osječkom „treskom“ (esekerizam za tramvaj, vrlo prikladan ako mene pitate), možda ste primijetili kako su izvana okićeni velikim posterima s mladim i starim licima sa svih meridijana svijeta. Čestitam, čestitam, čak i ako toga niste bili svjesni, nazočili ste jednom kulturnom događaju, neformalnom i neuobičajenom predstavljanju nove izložbe fotografija pod nazivom „Ljudi“.
Slične postere velikog formata možete pronaći i na glavnoj osječkoj tržnici iliti „piji“ (još jedan esekerizam), kao i na lokacijama u nekoliko gradskih četvrti. Tako da, htjeli vi to ili ne, dio ste jednog zgodnog marketinškog trika. A za nas mazohiste koji volimo uvijek biti in medias res, organizirano je i službeno otvorenje izložbe u prizemlju zgrade Kulturnog centra. Bilo je to fizičko, „analogno“ otvorenje, uz prisutnost živih ljudi, medija, pokojeg znatiželjnika i, naravno, organizatora.
Izložba je skup fotografija Osječanina Dalibora Olujića nastalih tijekom njegovih posjeta raznim egzotičnim zemljama. Dalibor nije fotograf po struci i nije bazao po svijetu samo fotkanja radi, već radi na postrojenjima pa ga posao odvuče tamo-vamo, a fotografija mu je hobi i ljubav pa kad je već tamo… A to „tamo“ znači da je bio u Kini (2012. i 2013.), Indiji (2003. i 2010.), Kazahstanu (2007.), Sjedinjenim Američkim Državama (2019.)… Vjerojatno je bio još kojekuda, no ovdje izloženih 30+ fotografija velikog formata snimljeno je baš u tim predjelima.
Otvarajući izložbu, Dalibor je pojasnio kako je kroz fotografije, uglavnom close-upova, pokušavao pronaći neku emocionalnu vezu s tim ljudima koji možda jesu s drugog kraja svijeta, ali se bore za život baš kao i mi ovdje. Držeći se valjda one stare izreke da su oči prozor u dušu, naglasak je stavio upravo na oči, na poglede tih ljudi, koji se nikada nisu niti će se ikada sresti, ali imaju nešto zajedničko, nekakav inat, prkos, životni optimizam. Koliko god život bio težak, uvijek su spremni razvući lice u osmijeh.
Posebno su zanimljive fotke snimljene u Americi koje uglavnom prikazuju ulične glazbenike, većinom crne puti, dok nastupaju na nekom uličnom festivalu. Gledaš te likove dok sviraju i misliš si kako bi ‘ladno te face mogao zamijeniti onima iz Indije ili Kazahstana i fino bi sjeli. Daliborove fotke imaju puno topline i ljubavi u sebi i to je nešto što se proteže kroz sve izložbene eksponate, one u boji ali i one crno/bijele, koji su možda još i efektniji.
Otvorenje je teklo brzo i glatko, sve dok riječ nije uzeo Branko Kostelnik, Osječanin koji sada živi i radi u Zagrebu. Branko i Dalibor su prijatelji još od škole, pa ima logike pozvati njega kao gosta da pruži podršku svom starom drugaru, no Branko ni ovaj put nije mogao zatomiti svoj mesijanski kompleks od kojega i inače pati (s tim da „pati“ možda i nije prava riječ jer on očito uživa u tome). Opisujući izložbu, nije odolio tome da se pohvali s kime se sve družio: netko manje pretenciozan jednostavno bi rekao da je Daliborova izložba spontana i kreativna, Ali Kostelnik je to morao ilustrirati jednom zgodom kada je bio na gablecu s, ni manje ni više, nego s Davidom Byrneom iz Talking Headsa koji je svoju karijeru opisao kao spontanu i bez plana.
U istom tonu, opisujući Daliborov voajerizam i njegovo ulaženje u intimu svojih subjekata, osjetio se pozvanim informirati nas kako je onomad u Ljubljani divanio s konceptualnom umjetnicom Laurie Anderson gdje je ona sebe opisala kao voajeristicu. Kostelnik je tako, u svom poznatom „ja pa ja“ stilu oteo Daliborovu izložbu koristeći ju kao jeftin izgovor da svima okupljenima stavi do znanja kakva je on faca. Nevjerojatno je koliki je ego tog lika i sreća da je izložba održana u velikoj hali KC-a jer da je otvorena u onoj maloj hali gdje su večer ranije Sing Song Swing održali valentinovski koncert, ne bi bilo dovoljno mjesta za Brankov ego i nas posjetitelje.
No, kao što TBF mudro kažu: „Ništa mi neće ovi dan pokvarit“, pa sam i nakon službene govorancije nastavio guštati u kvalitetnim fotkama meni nepoznatih i dalekih ljudi koje je Dalibor uspio učiniti tako bliskima. Naravno, pomaže i to što su na snimkama većim dijelom matorci, a i ja sam star k’o faraon pa prepoznajem generaciju 🙂 .
A prepoznat ćete se i vi jer suđeno vam je da odgledate makar dio ove izložbe, bilo tako što ćete posjetiti Kulturni centar, ili dok obavljate svoje poslove po gradu. Jer kad već vi nećete „Ljudima“, „Ljudi“ će doći vama. Kao što kaže Hadžizam br. 49: „Kad neće Muhamed brdu, onda brdo mora Muhamedu“. I ponekad baš i bude tako…
Neljudski Hadžo
zlihadzoponovojase 