Za kraj svog oproštaja od velikog novosadskog kantautora Đorđa Balaševića, iz arhive sam iskopao dva teksta koji su vrlo zanimljivi jer ga predstavljaju u malo drugačijem izdanju od onih na koje smo navikli. Prvi od njih je izvještaj s mini koncerta održanog u Arheološkom muzeju 3. rujna 2014., a drugi je predavanje održano dan kasnije na Poljoprivrednom faksu.
Ovo u Arheološkom je bio doista zanimljiv događaj. Naime, Đole je došao u Osijek na press konferenciju predstaviti svoj veliki koncert s Panonskom mornaricom na trgu u Tvrđi 13. rujna, znači desetak dana kasnije. Ono što mi novinari nismo znali to je da će, osim same pressice, održati i intimni mini koncert s maestrom Dujinom u trajanju od sat i pol, što je za Đoleta doista mini koncert, ali za većinu drugih izvođača prava, redovna svirka. Dva su razloga zašto sam se odlučio za ovaj tekst: prvo, jer taj koncert nitko od vas nije gledao; nije ga niti mogao gledati jer je bio obavijen velom tajne, i drugo, to je bilo nakon što su Đole i maestro odradili maratonsku rezidenciju u zagrebačkom kazalištu Kerempuh s programom „Kalendar mog detinjstva“. Tada se pričalo o mogućnosti da se taj program, kombinacija koncerta i stand-up točaka, održi i u Osijeku, spominjao se HNK kao idealan prostor, no to se nikada nije ostvarilo. I zato je ovo bilo nešto najbliže što je osječka publika imala, odnosno, hm, nije imala priliku prisustvovati tom sjajnom performansu.
A kad je već bio tu, Đole je dan kasnije svratio do Poljoprivrednog faksa gdje je održao predavanje “Kad sam prvi put pao u školi” na kome je prepunoj dvorani (oko 400 duša) govorio o tome kako će, ako ne budu učili, završiti kao on. To je predavanje zanimljivo jer to nije baš često radio, kao što nije održavao ni onakve male svirkice ali, kao što sam rekao u svom In memoriamu panonskom mornaru, on je bio u poziciji da bira što će raditi i gdje će nastupati. Stoga je i činjenica da je Osječanima priuštio dva ovakva događaja u dva dana, plus koncert deset dana kasnije, dokaz da je s Osijekom imao neku tajnu vezu.
Dakle, vežite se, polijećemo, Pišonja reče Žugi.
Đorđe Balašević, mini koncert @ Arheološki muzej, 03. 09. 2014.
Ono što je trebala biti obična tiskovna konferencija povodom predstojećeg koncerta Đorđa Balaševića u Osijeku 13. rujna pretvorilo se u mnogo više od toga. Bila je ovo muzička pressica ili glazbena tiskovnica kako ju je Đole sam nazvao i jedinstvena prilika za vidjeti ovog lika u intimnijem okruženju.
Na papiru, u pozivnici, to je doista trebala biti obična press konferencija na kojoj su organizatori, budže iz lokalne vlasti i sam Đole trebali trkeljati o predstojećem koncertu koji će se održati 13. rujna na Trgu Svetog trojstva u Tvrđi. Okupilo se nas više desetaka u atriju bivšeg Arheološkog muzeja i ponovo sam se zapitao: pa dobro, jebote, koliko Osijek ima novinara i medija? A tek koliko će ih se nakotiti na samom koncertu, moći ćeš prvih nekoliko redova napuniti kojekakvim drkarošima i uvlakačima koji u životu jednu riječ nisu napisali ili objavili ali su „pressovci“. Yeah right!
Sve je i počelo kao obična tiskovna konferencija: predstavnik Studentskog zbora i zamjenik rektora osječkog sveučilišta bili su milostivo kratki, baš kako i treba, a onda je gradonačelnik Ivica Vrkić po običaju počeo nesuvislo palamuditi o svom mandatu, a nije zaboravio ni pohvaliti se svojim doprinosom u procesu mirne reintegracije (koga to više zanima čovječe, prohujala je 1997.) koji je neuspješno pokušao uklopiti u okvir Balaševićevog doprinosa uspostavljanju mira na ovim prostorima. Iako, da budem iskren, iz te gomile nebuloza izašla je i jedna jako lijepa misao: „Za mir trebaju veći heroji nego za rat“. To potpisujem!
E, onda se okupljenima obratio i sam „panonski mornar“ Đole. Balašević je pozdravio Osječane rekavši kako mu je jako drago što se ponovo nalazi u ovom gradu. Osvrnuo se na prostor u kome smo se okupili („Čujem da je ovo Arheološki muzej, nadam se da neću završiti ovdje među eksponatima“), a osvrnuo se i na Vrkićevo brojanje mandata rekavši da je on, što se glazbene karijere tiče, već u svom osmom ili devetom mandatu ali nema namjeru tu stati.
Naravno, osvrnuo se i na stanje stvari u glazbenoj industriji i njegov nestanak s radio valova i TV programa pojasnivši kako su ga za vrijeme Miloševića htjeli hapsiti a poslije marginalizirati. Nije propustio pomenuti ni da je eterom zavladala narodnjačka bagra i da njemu tamo nije mjesto (uostalom, on je još davne 1986. na albumu „Bezdan“ imao hit “Narodnjaci“ u kome je vizionarski predvidio što će se događati 30-ak godina poslije). Rekao je da ga stalno zove lik s HRT-a (vjerojatno Stanković) ali ne želi ići tamo jer zna da bi ga pitali je li pjevao „Računajte na nas“ (jest, priznao je, pjevao je ali nikada nije bio član Saveza komunista) te je li istina da je notorni škrtac, što je demantirao. Nije spomenuo „Triput sam video Tita“ što je također pjevao, ali ja mu to ne uzimam za zlo: obje pjesme su sjajne.
Poslije tih nekoliko uvodnih napomena, on i njegov stari suradnik, profesor Aleksandar Vujin na klaviru, krenuli su u glazbeno scenski program koji će trajati sljedećih sat i pol. Za Balaševićeve standarde to je možda mini koncert, ali za standarde većine bendova to je ful svirka.
Uz red pjesama i red besjede, Balašević i Vujin prikazali su nam dio onoga što nas u glazbenom smislu očekuje za desetak dana u Tvrđi, ali i djelić atmosfere koji je vladao na njihovim nastupima pod nazivom „Kalendar mog detinjstva“ koji je samo u Zagrebu održan više od 30 puta. Naravno, na jednom od tih nastupa bio sam i ja i vilica me boljela od smijeha, i stvarno je šteta što se taj program nikada nije dovukao i do osječkog HNK naprimjer. A nije ga teško postaviti: samo jedan klavir, prof. Vujin i Đole, to je sve što vam treba od rekvizita…
Između urnebesnih priča iz Balaševićevog djetinjstva, anegdota sa svirki, sjećanja na odlaske na more kao klinac, našlo se mjesta i za nekoliko nezaboravnih pjesama iz njegovog repertoara. Koncept nastupa bio je takav da se izvedu pjesme koje odgovaraju temi o kojoj je Đole pričao, pa je tako uvodnu „Laganu stvar“ posvetio medijima jer se oni i spominju u njoj, a predivnu „Oliveru“, koja mnogo bolje zvuči samo s klavirom nego u onoj „I want to break free“ 80’s synth varijanti, Đole je posvetio svojoj ženi i menadžerici koja je također bila u publici (sa sinom Aleksom) i za koju je rekao da je najbolja menadžerica „jer čak i ako ukrade pare sve ostaje u obitelji“.
Odličan je bio i blok o obrazovanju, iz usta čovjeka koji je uspio završiti srednju školu dopisnim putem, koji je okončan uz zaboravljeni kult hit „Uticaj rođaka na moj životni put“. E, tu sam vidio da se riječi ove pjesme ne sjećam, toliko je dugo nisam nigdje čuo. „Neki novi klinci“ bili su posvećeni studentima i nekim novim klincima naravno, a neobično je zvučala „Lakonoga“, inače čardaš sa sve tamburicama, svedena na piano varijantu. Nju je izveo jer je to bila pjesma koju je htio snimiti sa Zvonkom Bogdanom, međutim kad ju je ovaj čuo u studiju samo je rekao: „To je prebrzo“. Sve je završilo „Ringišpilom“, posvećenim dosadnoj kiši koja već danima pere grad, a to je i motiv koji se javlja u samoj pjesmi.
(Dobra fora bila je kada se gradonačelnik ispričao što mora otići jer ujutro ide na put, na što je Balašević u svom stilu dodao: „Eto čovjek koji je otišao s Balaševića“. 🙂 )
I tako, dok si rekao keks prošlo je sat i pol, nebo se nije razvedrilo, nikakvo čudo nije se dogodilo, ali jednom smo čudu na neki način ipak prisustvovali. Ova glazbena tiskovnica poslužila je ne samo kao najava velikog koncerta u osječkoj Tvrđi i kao poziv svima zainteresiranima da dođu sutra u veliku aulu Poljoprivrednog fakulteta na kampusu gdje će Đole održati predavanje o važnosti obrazovanja, već je ovo bila jedna posebna pressica, neobična i osebujna kakav je i sam Balašević, koja je sve prisutne nasmijala do suza.
I ja sam se valjao od smijeha, priznajem, zna Đole kako pritisnuti prava dugmeta na onome što se zove duša, bila ona slovenska ili slavonska nebitno. Čak i kod nas koji dušu zvanično nemamo. Naravno, mogu zamjeriti na lošoj akustici prostora gdje se Đoletov vokal rasipao preko svake mjere dok pjeva, no to i nije toliko bitno. Ono što je važno je to što smo nas nekoliko desetaka sretnika imali slučajno priliku doživjeti jedan intiman, opušten, gotovo kabaretski performans velikog umjetnika koji ovakve stvari jako rijetko radi i obično ga gledamo na velikim binama okruženi tisućama pa i desecima tisuća ljudi (legendarni koncert u Novom Sadu na trgu od prije dvije godine). Ovdje je nastupao odmah tu, metar do nas, a takvih nastupa doista ima malo.
A priznajte da ni koncept nije loš – glazbena pressica. Volio bih kad bi ovakvih glazbenih pressica bilo još i više.
Hadžo, novi klinac na ringišpilu
Đorđe Balašević – predavanje “Kad sam prvi put pao u školi” @ Poljoprivredni fakultet, 04. 09. 2014.
U sklopu svog boravka u Osijeku ususret velikom predstojećem koncertu u Tvrđi, novosadski kantautor Đorđe Balašević, nakon glazbene press konferencije u bivšem Arheološkom muzeju, održao je predavanje u studentskom kampusu. Bilo je manje upečatljivo nego dan ranije zbog toga što ne možeš Balaševića ugurati u akademskih 45 minuta. Greota je…
Balaševića ovih dana k’o u priči u svim medijima pa i na ovom smiješnom blogu (jer i ja sam medij, vjerovali ili ne). Prvo glazbena pressica u bivšem Arheološkom muzeju, potom predavanje u velikoj dvorani Poljoprivrednog fakulteta, a sve to kao uvod u njegov koncert 13. rujna u Tvrđi. Ali dobro, čovjek se jako rijetko ukazuje na ovim prostorima, a još rjeđe imamo priliku vidjeti ga ovako up-close and personal.
Predavanje pod naslovom “Kad sam prvi put pao u školi” (po njegovoj staroj pjesmi „Uticaj rođaka na moj životni put“) održano je u dvorani Aula Magna Poljoprivrednog fakulteta, Velika dvorana bila je prepuna (gotovo 400 ljudi), a većinu publike, očekivano, činili su studenti. Predavanje je počelo s nekoliko minuta kašnjenja kada su se uz veliki aplauz pred okupljenima pojavili Đole, njegova supruga Olivera i sin Aleksa.
Panonski je mornar držao predavanje na temu važnosti obrazovanja i odmah po dolasku naglasio je kako on baš i nije dobar primjer za pričati o toj temi obzirom da je još u 3. razredu napustio srednju školu i nakon toga je srednjoškolsko obrazovanje završio polažući ispite izvanredno. Zanimljivo, školu je morao napustiti zbog prevelikog broja neopravdanih sati, a cinkao ga je ni manje ni više nego njegov rođeni otac kojega je od tada do kraja života zvao mužem svoje majke. Prošle godine dobio je titulu počasnog maturanta na novosadskom sveučilištu i dočekao je ono što je čekao cijelog života, da mu se svi profesori ustanu, a on im nakon toga uz odmah ruke kaže: „Sedite“. „Neki nažalost više nisu bili među nama“, rekao je Đole, „a neki nažalost jesu“.
Đole je dobio akademskih 45 minuta da predstavi sebe i to je učinio kroz niz duhovitih i zabavnih zgoda koje su uključivale, osim njegovih školskih dana, i štorije o njegovoj obitelji (što je inače njegova omiljena tema). Zapravo, iako je tema predavanja bila važnost obrazovanja, najveći dio vremena govorio je upravo o svojoj obitelji, otprilike u stilu nastupa pod nazivom „Kalendar mog detinjstva“ kojim je proputovao uzduž i popreko regije, pa je tu spomenuo depresivce u njegovoj obitelji („sa mog porodičnog stabla mnogi su visili“). Bio je tu i deda vinogradar koji je gledao samo nebo i zemlju, što će pasti i što će niknuti, a za ono između nije mnogo mario, babe s obje strane obiteljskog stabla i niz drugih likova kojima se redovito vraća. Pohvalio se kako u njegovoj obitelji svi imaju fakultet jer, iako ga on nikad nije završio, zato je njegova sestra završila dva, čisto zbog ravnoteže. Urnebesan je bio i njegov prikaz praznika u bivšoj državi, 1. maja i 29. novembra, koji klincima danas ne znače mnogo ali su u bivšoj državi bili obožavani („Zamislite, deset dana nerada za praznik rada, pa gde to ima?“). Hm, ima takvih spajanja i danas, samo su se praznici promijenili, ali navike su ostale iste…
Đole je upozorio mlade i da se čuvaju lažnih idola ovog vremena koji ih bombardiraju iz medija te je kritizirao današnje socijalne mreže rekavši kako su u njegovo vrijeme ljudi bacali mreže kroz neposredan kontakt te su tako „pecali“ komade i druge istomišljenike. Ponovio je i tezu od dan ranije kako estradom danas drma narodnjački šljam s čime se apsolutno slažem, ali to je poruka upućena pogrešnoj publici: možda Đole misli da njegova publika ne sluša narodnjački šljam, ali to je pogrešno. Osijek je poseljačen grad, a poseljačili su ga velikim dijelom upravo studenti i srednjoškolci koji u čoporima izlaze u narodnjačke klubove.
Dotakao se Đole i svojih kolega s estrade („Sve su se moje kolege prodale za 2-3 gajbe piva“) naglasivši kako si on nikad neće dopustiti da se njegovi cd-ovi prodaju uz deterdžent („Moje su pesme mnogo mekše, eventualno bi mogle ići uz omekšivač“).
Osječkim srednjoškolcima i studentima dao je i nekoliko savjeta iz pozicije „starog mačka“. Rekao im je da će, ukoliko ne uče, završiti kao on, da bi potom u nešto ozbiljnijem tonu svim mladima preporučio da pronađu svoj put, vjeruju u sebe, vjeruju svojim instinktima te da – kao vrlo važnu stvar u životu – pronađu svog anđela koji će im biti oslonac i potpora u životu. „Svatko ima svog anđela, samo što neki ne uspevaju da ga pronađu“, poentirao je Đole.
Predavanje je bilo duhovito i zabavno, u tipično Đoletovom stilu, završilo je točno za 45 minuta i to je jedina zamjerka cijelom događaju. Đole najbolje funkcionira kada je opušten i neopterećen vremenom i rokovima, on je lala koji si uzima vremena da kaže što ima za reći (zato mu koncerti i traju od tri sata nadalje) i u tom me pogledu podsjeća na Entove iz „Gospodara prstenova“. Takav je bio dan ranije u Arheološkom muzeju, no ovdje je prečesto gledao na sat i vodio računa da ne prekorači vrijeme i imam dojam da je predavanje zbog toga bilo previše zbrzano i nekako nedorečeno. Možda je trebalo dogovoriti dvostruki školski sat da ispriča sve što je imao…
No, reakcije svih prisutnih bile su i više nego pozitivne, rijetko se događa da imaju priliku vidjeti Đoleta u ovako bliskom kontaktu. Sljedeći put kad ga budemo vidjeli (za desetak dana) opet ćemo ga gledati iz pedeset i nekog reda, odvojenog od publike željeznom ogradom i gomilom namrgođenih zaštitara…
Ponavljač Hadžo
zlihadzoponovojase 
👏👏👏
Sviđa mi seSviđa mi se