Grafički dizajner Marin Balaić je u Galeriji Knifer imao otvorenje svoje izložbe dizajnerskih radova pod nazivom „Design or Die“. Riječ je o presjeku njegovih 15 godina bavljenja dizajnom i bogami tu je bilo puno lipih stvari samo ne smin kazat’. Ali smijem napisati koju mudru ili manje mudru…
Ako ste Osječanin (a sve nas je manje takvih), sigurno ste čuli za brand lega-lega ili imate u kući bar nešto iz njihovog asortimana proizvoda. Ja, recimo, imam jednu lijepu pamučnu torbu za špeceraj koju često nosim u trgovinu jer je baš cool. Ali, moram priznati da nisam znao, niti sam razmišljao o tome, tko je dizajner njihovih proizvoda. Posjetivši ovu izložbu i to sam otkrio. Ha, cjeloživotno učenje, drugovi moji, a obzirom da planiram živjeti vječno, zamislite koliko ću toga naučiti kad budem imao pola milijarde godina…
Dakle, dizajner koji stoji iza brojnih motiva lega-lege (kao dio osječkog dizajn studija Mit) zove se Marin Balaić i u Galeriji Knifer u sklopu Eurodoma imao je otvorenje svoje izložbe dizajnerskih radova pod nazivom „Design or Die“. Riječ je o, kako je sam rekao u uvodnoj besjedi, presjeku njegovih 15 godina profesionalnog bavljenja dizajnom u najrazličitijim oblicima i pojavnostima. Izložba je održana u organizaciji udruge Oksimoron, a u sklopu interregionalnog projekta P/Art između Hrvatske i Mađarske.
Marin Balaić rođen je 1980. u Osijeku. Diplomirao je grafički dizajn na Studiju dizajna u Zagrebu, nakon čega se vratio u Osijek gdje je počeo profesionalno djelovati, a od 2017. godine predaje na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. To možda objašnjava i velik broj posjetitelja, uglavnom studentske dobi, na otvorenju: kad ti profać predstavlja svoje radove, nije poželjno ne biti viđen…
U svom radu Balaić se vodi snažnim uvjerenjem u efikasnost dizajna kao alata za rješavanje problema te kao metode za poboljšanje veza između ljudi i proizvoda. U 15 godina iskustva razvio je uspješna rješenja u gotovo svim kategorijama vizualnih komunikacija, od produkt dizajna, brendinga i publikacija do tržišnih komunikacija, tv reklama i dizajna pakiranja.
Tako su se na izložbi našle fotografije raznih kerefeka koje je radio, od naslovnica časopisa, plakata, reklama, logotipova, šalica za čaj, kućišta za wifi routere, kućišta za Oqra-ine naočale za pilotove dronova, ma svašta nešta.
Povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Igor Loinjak, koji je „the usual suspect“ na otvaranjima ovakvih izložbi, a napisao je i predgovor u popratnoj knjižici, stavio je Marinov rad u širi kontekst suvremenih dizajnerskih gibanja. U Balaićevim dizajnerskim radovima prepoznaje naglašenu svijest o dizajnu kao bitnom komunikacijskom i funkcionalnom alatu. Autor je svjestan činjenice da je danas vizualna komunikacija dominantan način prijenosa informacije i sve više potiskuje pismo, tako da je slika danas najmoćniji oblik prijenosa informacija. S čime se teško ne složiti: nove degeneracije trolova ne znaju ni čitati ni pisati, ali zato „instagramiraju“ i „tik-toktiraju“ sve u 16.
Loinjak je dodao i kako je karakteristika svih Balaićevih radova tzv. „less is more“ pristup: Marin poseže za načelima minimalnog dizajna, odnosno nastoji sa što manje elemenata reći što više. Njegove radove odlikuje formalna jednostavnost i logika nepretrpavanja: uvijek postoji neki osnovni, temeljni motiv na koji je usmjeren fokus gledatelja, koji se najčešće nalazi pozicioniran u sredini kadra, dok je okolni prostor uglavnom minimalistički i koloristički monolitan. Marin je društveno svjesna osoba, zna da dizajn jest, ili bar može biti, efikasan alat za rješavanje problema, te mu je stoga važno da njegova poruka bude što jasnija.
To načelo jednostavnosti i minimalizma jako dobro se vidi u brojnim izloženim eksponatima, posebice u dva plakata koje je još sredinom prošle dekade radio za osječki HNK. Plakat za Verdijevu operu „La Traviata“ tako prikazuje ženski torzo u bijeloj čipki koja simbolizira nevinost, dok je naziv predstave ispisan snažnim crvenim slovima koja simboliziraju njezin život prostitutke. Vrlo je efektan i plakat za predstavu „Zastave, barjaci, stjegovi“ koji prikazuje dvojicu muškaraca, jednog u uniformi ustaše a drugog u uniformi partizana, kako se ljube. To je autorov društveno-kritički komentar na vječno aktualno pitanje u hrvatskom društvu – tko je bio ustaša a tko partizan, ali i dobra poanta kako su ta dva sukobljena tabora zapravo ovisni jedan o drugome te da jedan bez drugog – ne mogu. Plakat, inače namijenjen predstavi rađenoj po motivima Krležinog djela „Zastave“, HNK je odbio pustiti u javnost što i nije čudno znajući njihovu poslovičnu ograničenost, intelektualnu uskogrudnost i činjenicu da je svim garniturana HNK rektalni alpinizam u analne otvore vladajućih (uglavnom desnih stranaka, od Glavaševih neofašista do HDZ-ovih lopina i korupcionaša) oduvijek bio najvažnija odrednica njihovog kulturnog bivstvovanja. Za ovaj plakat nisam niti znao da postoji do ove izložbe, razlog više što je bilo dobro doći i ošacovati ju.
Vrlo je efektan i jedan od njegovih najnovijih radova, „Kralj pik“ iz 2020., koji savršeno prikazuje jednostavnost i redukciju kod Marina koji stilizira igraću kartu koristeći samo crvenu i crnu boju na bijeloj podlozi i to vrlo efektno izgleda. To je motiv na jednoj od majica iz nove kolekcije lega-lega proizvoda. Efektna je i naslovnica časopisa „Vijenac“ s ocem povijesti, Herodotom, kako nosi crni povez preko očiju, kao simbol povijesnog sljepila, odnosno povijesnog revizionizma koji pokušava ustašku gamad predstaviti kao „good fellas“. Odmah do nje je još jedna naslovnica „Vijenca“ koja ilustrira svakodnevnu izloženost negativnim vijestima i fake news-ovima. Kao što ja često znam reći, jedna generacija stvori nešto dobro i korisno, da bi sljedeća generacija to upropastila: tako je jedna generacija početkom 90-ih izmislila internet, a druga početkom 2000-ih društvene mreže…
Vrijedi pomenuti još jednu naslovnicu „Vijenca“ iz 2018. koja prikazuje Vukovar kao zatvor što on zapravo i jest: nasuprot prevladavajućem uvjerenju o gradu koji grabi prema naprijed, Vukovar je do dana današnjeg ostao u svojevrsnom zatvoru, ne uspijevajući se osloboditi zloduha iz 1991. Zatvoren u prošlost, Vukovar je grad bez budućnosti; obnova zgrada i kuća fizički je možda ulkoniola ožiljke rata, ali oni u ljudima i dalje su tu.
Ima tu još puno lipih stvari za vidjeti, zanimljive naslovnice za „Književnu reviju“, plakate za Tjedan mozga, reklame… Izložba je otvorena do ponedjeljka 1. ožujka u radnom vremenu galerije (čet-pet 15-18 h, sub 11-14 h), pa ako ste u blizini bacite oko ili oba, isplati se.
Loše dizajnirani Hadžo
zlihadzoponovojase 