„Strašno sam uživao. Spavao sam sa stotinama mladića. I svakog od njih se sjećam. I mislim si kako je to lijepo jer svi su bili sjajni. Ljudi će zaboraviti da je bilo strašno zabavno“, priča jedan od glavnih likova nove britanske TV serije svojoj majci dok umire od AIDS-a. I tih nekoliko rečenica sjajno opisuje seriju: iako se bavi teškom i mučnom temom pojave i haranja AIDS-a u gay zajednici u Londonu tijekom 80-ih, ovo je ujedno strašno zabavna serija koja slavi mladost, ljubav, prijateljstvo, slobodu, seks i naravno – život sam.
Idemo se najprije igrati igre asocijacija. „It’s a Sin“ je veliki hit „tetkica“ iz pop dua Pet Shop Boys iz 1987. Pjesma se čuje u seriji, ali na službenom soundtracku postoji i apdejtirana, prearanžirana u piano baladu verzija koju izvodi synth pop trio Years And Years. Čiji pjevač Olly Alexander glumi jednu od glavnih uloga u seriji. A „Years and Years“ je naziv distopijske britanske mini serije od prije nekoliko godina. Njezin je autor cijenjeni britanski scenarist Russell T. Davies. Koji je napisao i scenarij za „It’s a Sin“. Jeste se pogubili ili ste još tu?
Davies je godinama radio na ovoj seriji pokušavajući prikazati razdoblje kojega je sam bio dio: tačerijanske Britanije s početka 80-ih, sumorne i konzervativne sredine u kojoj je bio samo jedan svjetionik za sve one koji su bili drugačiji i različiti od mainstreama: London. U koji su se slijevali svi ti misfitsi i učinili su London oazom slobodnog, nesputanog i raskalašenog života. Sve dok im nije zaplesala mečka pred vratima u obliku nove boleštine. I sam Davies je bio jedan od takvih, gay i aktivist, koji iz prve ruke svjedoči kako je nova bolest poharala njegovu zajednicu i odnijela mnoge drage ljude koje je poznavao.
Unatoč slavi koju je stekao rebootom „Doctor Who“-a i prethodnom serijom „Years and Years“, Daviesu nije bilo nimalo lako prodati ovaj scenarij. Dobio je nekoliko odjebenica jer je velikim TV igračima ta tema još uvijek taboo. Na kraju ju je uspio „uvaliti“ mreži Channel 4, ali oni su odbili njegovu inicijalnu ideju da to bude serija od osam epizoda i pristali su samo na pet. Ne znam jesu li otpustili činovničića koji je tu odluku donio jer „It’s a Sin“ se pokazao kao jedan od najvećih TV hitova Covid epohe na domicilnom tržištu, srušivši sve rekorde svoje matične TV kuće.
No, svako je zlo za neko dobro, kaže stara poslovica. Prisiljen na prepravljanje svog ambicioznog i opsežnog scenarija (serija pokriva razdoblje od deset godina, od 1981. do 1991.), Davies je morao žrtvovati malo na razradi glavnih likova i događaja koji su obilježili to razdoblje britanske povijesti, no zato je narativ postao ekonomičniji, jasniji i pregledniji: nema praznog hoda niti gubljenja vremena, puno toga trebalo je stati u pet 45-minutnih epizoda.
Serija je pravi ensemble cast s velikim brojem likova koji se u njoj pojavljuju, no četiri su lika ipak važniji od ostalih. Prvi je Ritchie (Olly Alexander), koji u London dolazi s otoka Wight. Njegovi konzervativni roditelji, koji pojma nemaju da im je sin gay iako gayoća izvire iz svake pore njegovog tijela, šalju ga na studij prava, no Ritchie ima druge planove: upisuje studij glume. Roscoe (Omari Douglas) je mladi Nigerijac koji bježi od tradicionalne, pobožne obitelji koja ga planira poslati natrag doma da mu izbiju iz glave te „grešne misli“. A zna se kako su se u Nigeriji takve misli izbijale, najčešće uz izbijanje zubi i dijelova tijela. Treći glavni lik je Colin (Calum Scott Howells), mladi Velšanin koji dolazi raditi u London kao šegrt krojač u elitnoj krojačnici na Saville Rowu (I Davies je iz Walesa tako da Colin na neki način predstavlja njega samoga). Četvrta iz tog kvarteta asova je Jill (Lydia West), Ritchijeva frendica s faksa i glumačka kolegica.
Svo četvero su različiti kao nebo i zemlja: Ritchie je hedonist par excellance, promiskuitetni mladi jebivjetar čiji se izlazak vikendom može opisati ovako: dođe u pub, naruči cugu, uspostavi kontakt očima s nekim mladim momkom, malo se drpaju i žvale i na kraju završe u nečijoj sobi upražnjavajući seks na sto načina. To sve vidimo u prvoj epizodi u efeknto montiranoj sceni totalnog divljeg raspašoja dok u pozadini ide danas zaboravljena „Hooked on Classics“, medley više poznatih skladbi klasične glazbe kojima je dodan disco ritam. Zvuči grozno, zar ne? I jest, ali to su bile 80-e, baby. Roscoe je transvestit koji se voli šminkati i nositi žensku odjeću, no nije tako razuzdan kao Ritchie: više voli monogamne veze sa starijim i bogatim muškarcima koji dobro plaćaju njegove usluge, poput utjecajnog političara Arthura Garrisona (Stephen Fry). Colin je, s druge strane, povučen, stidljiv, ne seksa se ni sa kim i živi gotovo pa svećenički, no ipak će on biti prvi koji će fasovati AIDS. Kako, saznat ćete kad pogledate seriju.
Jill mu ga dođe nešto poput Majke Tereze, dežurnog ramena za plakanje i neformalne liderice ove male komune koja živi u jednom velikom socijalnom stanu kojeg su prozvali Ružičasta palača (Pink Palace). O njoj zapravo jako malo doznajemo, a ono što najviše bode u oči je činjenica da se Jill ne seksa, iako živi u kući gdje se održavaju seksualne orgije Kaligulinih proporcija. Ne znamo čak ni je li lezba ili straighterica, to je jedna od (rijetkih) falinki serije koja je vjerojatno posljedica kraćenja scenarija. A možda je cura jednostavno prezauzeta pružanjem moralne, psihološke i svake druge pomoći svojim gay sustanarima da se ne stigne družiti ni s dildom. Ili krastavcem iz kvartovske trgovine…
Svo četvero su sjajni i užitak ih je gledati, već u prvoj epizodi uvuku vam se pod kožu, no zanimljiv je shift koji se događa negdje na polovici serije kada glavni likovi polako padaju u drugi plan, a primat preuzimaju njihovi konzervativni roditelji koji, poput Janka, kasno stižu na Kosovo: u trećoj epizodi gledamo Andriu Doherty kao shrvanu i očajnu Colinovu majku, no pravi tour de force serije je nevjerojatna Keeley Hawes kao Ritchijeva majka koja je doslovno prisvojila posljednju epizodu i pojela svu onu nejač i ispljunula ostatke. Način na koji ispoljava emocije, brigu za umirućeg sina s osjećajem stida, nemoći i ljutnje na čitav svijet, štivo je za udžbenike glume. Zanimljivo je to što je Davies većinu uloga dao gayevima u stvarnom životu: Olly Alexander je gay, kao i Stephen Fry te Neil Patrick Harris koji glumi Colinovog starijeg kolegu s posla.
Na početku serije ekipa radi ono što ekipa radi najbolje: partijaju, zabavljaju se, jebu kog stignu, žive život punim plućima, uživajući u svemu što im hedonistički London pruža. No, početkom 80-ih pojavljuje se AIDS. Usporedbe s jednim drugim virusom, možda ste čuli za njega, Covid-19, ne mogu se izbjeći: AIDS se u početku događa tamo negdje daleko (u Americi), ubija samo 3H – homoseksualce, Haićane i hemofiličare – i ne zabrinjava preveć naše pustopašne junake koji se s njim otvoreno sprdaju sve dok se ne pojavi u Londonu. Najprije će bolest dobiti njihovi poznanici iz šireg kruga prijatelja, kolege s posla, no potom će se bolest podmuklo proširiti i unutar kruga Pink Palace-a. Način kako su Ritchie i ekipa omalovažavali tu bolest, teorije zavjere koje su kovali o uroti farmaceutskih tvrtki da si povećaju zaradu, identična je teorijama zavjere koje posljednjih godinu i kusur slušamo vezano za pandemiju koronavirusa. Samo što je ekipa iz 80-ih bila sretnija barem u jednom pogledu: nije bilo društvenih mreža.
Važan element ove serije je svakako i glazba. Kao dijete 80-ih, bilo mi je super trooper čuti mnoge od favorita iz tog razdoblja, a Davies je osobno vodio računa da pjesme koje se puštaju na tulumima odražavaju hitove tih godina. Tako u prvoj epizodi ekipa đuska na Blondie i „Call Me“, sredinom dekade na Bronski Beat, a krajem iste na „The Only Way Is up“ sastava Yazz & Plastic Population. Tu su neki all-time gay favoriti poput neizbježne „Tainted Love“ dua Soft Cell ili „Oh L’Amour“ dua Erasure, ali i mainstream pop hitovi poput „Heaven is a Place on Earth“ Belinde Carlisle koji su bili obožavani u gay krugovima. Na svu sreću imali su dovoljno ukusa da izostave Kylie Minogue koja je i dan danas ikona gay populacije, a nema ništa niti s Eurosonga, fala kurcu…
Zašto je ovo sjajna serija? Gluma, glazba, London 80-ih (premda serija nije snimana u Londonu već uglavnom u Manchesteru i Liverpoolu), očite usporedbe s današnjom pandemijom zbog koje se na „It’s a Sin“ ipak gleda iz jedne drugačije perspektive… Ja bih još rekao da je to autorova uživljenost u priču: on je sve to osobno proživio, dobar dio likova napisan je po sjećanju na ljude koje je poznavao i zato je serija tako iskrena. Davies kao da je htio napisati potresno pismo svim ljudima koje je izgubio od AIDS-a i od kojih se na ovaj način htio oprostiti.
Obratite pažnju na posljednju scenu u seriji koja je flashback na početak 80-ih kada gledamo ekipu dok se zajebavaju u parku nesvjesni tragedije koja će im samo nekoliko mjeseci kasnije promijeniti živote. Stegne vas nešto oko srca jer znate da pola njih više nisu među živima. Ali Davies je namjerno htio da serija završi baš na ovaj način, da ih pamtimo kao mlade, zgodne, pune energije, života i vjere u budućnost, baš onako kako ih on pamti. Jer, premda je ovo potresna i dirljiva serija koja se bavi tmurnom i teškom temom, ona ujedno slavi mladost, ljubav, prijateljstvo, slobodu, seks i naravno – život sam.
„Ljudi će zaboraviti da je bilo strašno zabavno“, kaže Ritchie prije nego što će zauvijek zaklopiti oči. Russell Davies je napravio ovu seriju da se to nikada ne zaboravi. „It’s a Sin“ je ponajbolja britanska serija posljednjih godina i svakako ju ovjerite, čak i ako igrate za drugi tim. Propustiti ju, „It’s a Sin“.
Veliki grešnik Hadžo
zlihadzoponovojase 