Čak i da ste fetivi Esseker, vjerojatno niste znali da u Osijeku postoji nešto što se zove Muzej osobnih priča. Priznajem, nisam ni ja do ovog vikenda. Vi koji čitate ove moje pizdarije sada ste za to saznali, dok smo moja ekipa i ja to otkrili na teži način, tako što smo doista bili tamo… 🙂 Serem, bilo je baš lačarno!
Prošli vikend u Osijek je došla visoka delegacija koju su činili drug I. iz Zagreba i drugarica V. također iz ZG-a, ali koja posljednjih godina živi na Islandu. Da, onom Islandu gdje živi i Bjork. Njih je dadiljala još jedna drugarica V., a i ja sam dao svoj doprinos zabavljanju širokih narodnih masa.
Elem, sunčan i topao subotnji dan naše je društvance iskoristilo za malo gušteriranja u Tvrđi, pa kad smo već tamo, odlučili smo ekipi pokazati novoobnovljeni Trg V. Lisinskog. Trg je obnovljen pred kraj 2019. i taman kad je trebao zaživjeti, pojavila se jedna mala virusna beštija koja nam se svima najebala bliže i daljnje rodbine, tako da on čeka neke bolje dane da bude ful pušten u pogon.
A odmah do trga nalazi se bivša zgrada stare austrougarske pekare čija je obnova također dovršena negdje u to vrijeme. Multifunkcionalan prostor koji sadrži hostel, urede namijenjene lokalnim udrugama koje se bave kulturom i kreativnim industrijama, co-working prostor, konferencijske sale, ma svašta nešta, ali također još nije ful funkcionalan. Mislio sam da je taj prostor zatvoren vikendom, no vidjeli smo otvorena vrata, a mi znatiželjni kakvi već jesmo nismo odoljeli iskušenju da uđemo unutra. I otkrili smo da u kompleksu Stare pekare postoji još nešto za što nismo znali, a to je Muzej osobnih priča. Koji je otvoren, vidi vraga, samo subotom od 10 do 15 h. Ovoga puta ekipa i ja smo uboli prstom u pekmez, za razliku od inače kada ubodemo prstom u…pretpostavljate što.
O čemu se tu radi? Iza projekta stoje Željka Kovačević iz produkcijske kuće Fade In, koja je onomad snimila i jednu emisiju o meni i mom blogeriranju, te Jovica Radosavljević iz Romskog resursnog centra u Dardi, jedan od glavnih junaka filma „Razred“ koji se bavi Romima u Dardi, a koji je režirala moja školska friendica Vesna Ćudić. Vidite kako je svijet malen, ili kako se vrti oko mene? 🙂
A postoji još jedan razlog zašto sam cijelo vrijeme boravka u tom prostoru imao deju vu osjećaj. Sve mi je to bilo nekako poznato, a znam da nikad do sad nisam bio tamo. Osim ako nisam bio mortus pijan, što nije baš lako postići kad ne pijete alkohol. No, malo kopanja po arhivi tekstova i voila – krajem travnja 2019. u Galeriji Kazamat održana je izložba „Priče Roma“ koja je bila početna točka cijelog ovog projekta. Prošle jeseni u Kulturnom centru održana je izložba „Priče Židova“, a potom su priče s obje izložbe prebačene u Muzej osobnih priča čiji je cilj prikupljati i čuvati priče građana Osijeka, pripadnika nacionalnih manjina. Za sada su tu priče samo romske i židovske manjine, no plan je istražiti i predstavti sve manjine koje žive u Osijeku, a njih ima ukupno 22.
Muzej se trebao otvoriti početkom proljeća prošle godine, no zbog Covid situacije sve je odgođeno za jesen. Otvorenje je bilo u rujnu, imali su i više školskih posjeta djece iz Osijeka ali i okolnih mjesta gdje su klinci imali mogućnost samostalno istraživati osobne priče u Muzeju, ali i sudjelovati u interkulturnim radionicama. Međutim, u studenome su epidemiološke mjere ponovo pooštrene pa su grupni dolasci odgođeni za neka bolja vremena, ali individualni posjeti su dopušteni.
Kako to sve skupa izgleda? Pa, poput neke čudne kombinacije arhiva i vremenskih kapsula. Osobne priče složene su u kutije, a svaka kutija sadrži fotografiju osobe kojom se bavi, njezin kratki opis te jedan predmet koji je njemu ili njoj jako bitan u životu. Netko je tu stavio češalj, netko pehar osvojen na nekom natjecanju, a nas je najviše oduševila harmonika poznatog harmonikaša Nikole Petrovića koji je desetljećima zabavljao goste u hotelima, kafićima i restoranima. Naravno da smo iskoristili priliku da malo i zasviramo taj instrument. Meni je to bilo prvi put u životu da ga uopće držim u rukama i naravno da je to bilo silovanje nevinog instrumenta, mučenje koje se čulo daleko izvan zidova Stare pekare, što je posvjedočio drug I. koji je vani čekao da mi završimo naš neplanirani tour.
Osim kroz fotografije i predmete, o svakoj osobi postoji i snimljeni dokumentarni videozapis i kratki intervju koji se može pogledati na jednom od nekoliko tableta postavljenih po sali. Jako je velik broj ljudi u muzeju sa svojim pričama, sjećanjima, tradicijom i osobnim iskustvima. Možete se tako upoznati s njihovom osobnom poviješću ali i s poviješću naroda kojemu pripadaju te naučiti nešto novo. Isto tako, kroz ove priče malih, običnih ljudi svi se zajedno učimo preispitivati uvriježena stajališta, predrasude i stereotipe o manjinama, učimo se solidarnosti, toleranciji i prihvaćanju različitosti.
Muzej osobnih priča je, ukratko, sjajan projekt koji predstavlja drugačije narative i drugačije poglede na dvije kulture i dvije društvene skupine. Ekipa koja nas je ugostila vrlo je ljubazna, spremno odgovara na sva pitanja koja smo imali, jedino nisu bili sigurni kojom brzinom će se projekt nastaviti. Naime, on je financiran sredstvima iz EU fondova, ljudi koji su uključeni u njega uglavnom su volonteri tako da bi moglo proći ohoho vremnena dok se ne ostvari zadani cilj – predstaviti sve 22 manjine u Osijeku. Ali dobro, ja ionako planiram živjeti vječno pa ću to dočekati…
Eto, tako smo imali vrlo zanimljivo i neočekivano iskustvo u jednom novom prostoru o kome se jako malo zna u javnosti pa tko zna – možda netko pročita i ovaj tekst pa se odluči zaputiti tamo. Muzej osobnih priča radi subotom od 10 do 15 h u zgradi Stare pekare na drugom katu, a ulazi se s Trga Vatroslava Lisinskog. A ako niste za tjelesna ukazivanja u ovo nedoba pandemije, Muzej možete posjetiti i vantjelesno, virtualno, na donjim linkovima: https://muzejosobnihprica.com/osobne-price/ i https://www.facebook.com/muzejosobnihprica/ .
A možete se javiti i meni da vam pravim društvo. Prednost imaju plavuše bujnih grudi premda, kako mi ide u životu, veća je vjerojatnost da ću završiti u društvu prosijedog tipa mlohave čune i usahnulih muda. Tja, svakom po zasluzi…
Hadžo bez osobnosti
zlihadzoponovojase 