Eto nas ponovo u onom nedobu od godine kad se privodi kraju izbor za diskografsku nagradu Porin. Nakon što se glasačko tijelo mačetama probijalo kroz stotine i stotine izdanja iz pandemijske 2020., prašina se slegla i ostali su stajati oni koji su dobili najviše glasova te čudne amorfne glasačke mase i oni se sada bore za komad kristala Ivice Propadala poput onih besmrtnika iz filma „Highlander“ – „There can be only one“. I dok je prvi „Highlander“ film koga se i dan danas rado sjećam, pitanje je čega ću se rado sjećati iz ovogodišnje berbe Porina kroz 10, 15, 30 godina…
No dobro, što je tu je, u užem izboru ostali su oni koji su ostali, oni koji i obično ostanu u ovakvim prigodama. Mala bara velikih krokodila svakako je razlog što neki izvođači čim prdnu zarade nominaciju a iskreno, siguran sam da Gnjavassimov prdac bolje zvuči nego glazbeno smeće kojim nas sterorizira, a tu je i uvjetovani Pavlovljev refleks dobrog dijela glasačke mašinerije koji, čim vide neko poznato ime, zasline i zaklikaju ne vodeći pretjerano računa o kvaliteti ponuđenog.
Kod Porina i dalje postoji sukob između tradicionalnog pristupa po kome su nagrade unaprijed rezervirane za Gnjavassima, Olivera, Gibonnija i slične te onog progresivnijeg dijela, obično glazbenih kritičara, koji tu i tamo omoguće iznenađenja pa i šokove, kao na primjer prošle godine kada je dodjelom nagrada trijumfirao J.R. August. Ne znam hoće li takvih iznenađenja biti i ove godine, no evo, u daljnjem tekstu izložit ću vam za koga sam ja glasao u desetak najvažnijih kategorija te neka moja promišljanja tko bi mogao pobijediti. Naravno, ja sam šugav prognozer, kao što sam šugav manje više u svemu što radim, ali kad već imam ovaj blog na kome mogu pisati što god mi se prohtije, zašto to ne iskoristiti?
U najvažnijoj kategoriji Albuma godine dvoumio sam se između starog mačka Rundeka sa svojom Ekipom (album „Brisani prostori“) i Je Veux (album „I Glow“), odnosno Željke Veverec iz benda Mangroove i za, hm, picinu dlaku Željka je pobijedila. Ne bih imao ništa protiv ni da Darkec osvoji nagradu, naravno, no čini mi se da prednost ipak ima bend Pavel Aljoše Šerića koji je s „Ennui“ izgleda dočekao onaj THE album koji se dogodi jednom u životu kada ti se sve zvijezde poklope. Ne treba unaprijed otpisati ni Matiju Dedića s albumom obrada Gibonnijevih pjesama, a tko je i zašto pripustio Prljavo kazalište s live albumom u glavnu kategoriju, to je van pameti. Eto, glasačko tijelo Porina podsjetilo nas je da Prljavci još uvijek postoje i da još uvijek snimaju, no to je informacija koja nam doista nije trebala u životu…
U kategoriji Pjesme godine glasao sam za staru džankozu Gorana Bareta i „Rođen za suze“. Drago mi je što se Elemental probio do finala s pjesmom „Hej, sanjalice“, no sumnjam da će im se ponoviti uspjeh „Golih i bosih“ od prije četiri-pet godina. Nažalost, apsolutni favorit je Gnjavassimo čiji je audio horor „Mali krug velikih ljudi“ bio jedan od najvećih hitova u sumornom post-apokaliptičnom arhipelagu zvanom HR radio postaje. Veliki hit bio je i duet „Ne daj na nas“ Pavela i Tedija Spalata, ali mislim da će glasači ovu dilemu riješiti tako da će Pavelu dati Porina za album, Gnjavassimu za pjesmu, a tebe Hadžo k’o jebe… 🙂
Kategoriju Novog izvođača godine gotovo sam propustio, no na kraju sam glas dao Vinku Ćemerašu i bendu Talvi Tuuli jer je riječ o bendu koji je objavio debi album s nekoliko čist’ polupristojnih pop-rock pjesmičuljaka. I jedini nemaju veze s Eurovizijom za razliku od njihovih konkurentica, Albine i Mie Negovetić koje bi trebalo spaliti na lomači. Inkvizijo vrati se, nisi dovršila posao… Tko će pobijediti? Zar ikoga doista boli kurac?
U kategoriji Najboljeg albuma zabavne glazbe također sam okusio žešću kurcobolju i kliknuo na Šerbedžiju i album „Ne okreći se, sine“. Starom asu su konkurencija još stariji as Stjepan Jimmy Stanić i Klapa Rišpet, pa je u takvoj konstelaciji živih mrtvaca i klapskih govana Šerbedžija Mozart i Beethoven u jednom.
U kategoriji Najboljeg pop albuma mislim da neizvjesnosti ne bi trebalo biti – Pavel je svjetlosnim godinama ispred onih abortiranih pop retarda tipa Damira Kedže i Mie Dimšić i lako moguće da se ovdje moj glas poklopi s glasom širokih navodnih masa.
U kategoriji Najboljeg rock albuma još jedan podsjetnik iz kojeg stoljeća dolazi dobar dio glasača Porina: 19. Divlje fakin jagode? Mislim, ovo je već teži slučaj arheologije, kao da Grammy nagrade danas dobiju Jethro Tull ili Uriah Heep. I što je najgore, oni su favoriti zbog onog Pavlovljevog refleksa. Mlađi glasači možda će glas dati gore pomenutom Vinku Ćemerašu, a mi ostali, koji smo manjina, opredijelili smo se za Tomislava Golubana i album „Memphis Light“. Tomek je blueser, usnoharmonikaš i ovdje je samo zato što prošle godine izgleda nije bilo dovoljno blues izdanja za zasebnu kategoriju, no bilo bi mi drago da pobijedi Lipovaču i njegove iskopine.
Najbolji album alternativne glazbe – opet mala borba između Marka Mrakovčića i albuma „Breeding Black Sheep“ i Rundeka i Ekipe i opet je Darkec izvukao deblji kraj. Kod mene, barem, ali on je veliki favorit u ovoj kategoriji (opet Pavlovljev refleks!).
Najbolji album Hip Hop glazbe – sorry Remi i ekipa, ali Alejuandro Buendija, odnosno Saša Antić iz TBF-a ipak ima jači album i zaslužio je nagradu. Zaslužio ju je i Reper iz sobe, doduše, ali ja sam se ipak odlučio za Saleta. No, možda imate šanse kod šire glasačke populacije…
Kakva nam je bila prošla godina za rock glazbu možda najbolje opisuje podatak da mi je najbolja kategorijaove godine bio Najbolji album elektroničke glazbe. Tri jako dobra izdanja, „I Glow“ Je Veux, „Promjena stanja“ Discohernie i „Shapeless“ benda Trokut. Dosta dugo sam vagao između Željke i Trokuta i na kraju sam odlučio da dame ipak imaju prednost, a mislim da će i generalna glasačka populacija ići u tom pravcu.
U kategoriji Najboljeg ženskog vokala moj glas je opet otišao Željki; favorit se čini Vanna, dok za Dariju Hodnik nikad nisam čuo. Kod muškog vokala veliki favorit je naravno Gnjavassimo; moj glas je otišao Urbanu (kao i uvijek, priznajem), dok Marko Tolja može biti sretan ako ga ova dvojica pošalju do kioska po žvake. Najbolja izvedba grupe s vokalom bila mi je prigoda još jednom nagraditi neuništivog Bareta i lako moguće da i osvoji ovu nominaciju – Elemental ih već imaju podosta za pojasom, a Bang Bang su prebezvezan bend čak i za nepostojeće kriterije kvalitete Porina.
Zanimljiva je kategorija Najbolje vokalne suradnje gdje je moj glas dobila, prvi i vjerojatno jedini put u životu, Tereza Kesovija kao fičring gošća u rimejku klasika Leta 3 „Sam u vodi“. Nekima je to sparivanje svetogrđe; meni je to toliko opičeno da mi se sviđa. Ono, kao, toliko je loše da postane dobro. Favoriti su ipak Pavel i Tedi Spalato, a onaj gnojni izbljuvak od suradnje Zse Zse i Hiljsona Mandele neću ni komentirati…
Još jedna sjajna kategorija – Najbolji World Music album – moj glas očekivano je otišao Ognju iz Koprivnice za jako dobar album „Si kak jen“. Volio bih da oni dobiju, no preživjet ću i ako je dobije baka etno glazbe u nas, Dunja Knebl i njezin projekt Kololira, a teže bi mi palo da pobijedi Amira Medunjanin.
A gdje je J.R. August, pitate se, osim u naslovu ovog teksta? Evo novokomponiranog hipija u dvije kategorije: Najboljeg koncertnog albuma za „Live at Hrvatski glazbeni zavod“ i Najboljeg video spota za pjesmu „Dangerous Waters“ u režiji Filipa Gržinčića. U prvoj kategoriji favoriti su Prljavci s live albumom iz Arene kojim kao obilježavaju 30 godina od koncerta na trgu, yada yada yada, znate već domoljubno talambasanje jednog danas totalno nebitnog benda koji odavno nema što za reći pa se grebu na račun davno prošle slave, dok se bojim da će J. R. u kategoriji spota izvisiti u konkurenciji Gnjavassima, Lisice te Gopca i njegovih, također sve nebitnijih, Psihomodo popa.
A gore pomenuti Filip Gržinčić ima još jednu nominaciju kod mene, onu za Najbolji omot albuma za Pavelov album „Ennui“, za koju mislim da će biti i potvrđena nagradom u konkurenciji Elementala i instrumentalnog gitarskog trojca 9OF3. Ali, da me taj trojac, kojeg čine Ivan Pešut, Bruno Kovačić i Miroslav Lesić, ne bi došao tražiti i namlatiti svojim instrumentima k’o vola u kupusu, dobili su moj glas u kategorijama Najboljeg instrumentalnog albuma („9OF3“) i Najbolje instrumentalne skladbe („Lenny Bonham“).
I eto, to bi bilo to. Vidjet ćemo kakav ću ovaj put biti prorok Izaija: možda ispadnem dobar, no vjerojatnije je da ću, po običaju, promašiti „ceo fudbal“. Ali, netko i to treba znati…
Hadžo koji svijetli u mraku
zlihadzoponovojase 