Kulturni centar Osijek obilježio je Svjetski dana kazališta, 27. ožujka, zanimljivim programom koji je uključio panel raspravu, projekcije poruke osječke kazališne publike te performans „Metaverse“. Mene je najviše zanimala rasprava pa sam to i ošacovao, premda čujem da je i performans bio simpa, no bit će još prilika, pogotovo za nas vječno mlade, da ne kažem zimzelene…
Prije nekih 20-ak godina friendica i ja bili smo u jednom zagrebačkom kazalištu i gledali smo predstavu (imena joj se više ne sjećam, toliko ih je bilo) gdje je publika sjedila na pozornici, a glumci su hodali između nas, čak uključujući neke od nas u ekšn. Bio je to moj prvi susret s participativnim kazalištem, a tada sam prvi put čuo i za izraz „rušenje četvrtog zida“, termin koji je potekao upravo iz kazališta, a označava trenutak kada se glumac izravno obraća publici rušeći na taj način granicu između fikcionalnog svijeta predstave i stvarnog svijeta.
I dok mnoga kazališta još nisu srušila ni taj četvrti zid, neka se već spremaju za gradnju petog, što je bila tema panel rasprave održane u osječkom KC-u u subotu, povodom Svjetskog dana kazališta, pod nazivom „Gradimo li peti zid?“. Na njoj su sudjelovali kazališna kritičarka i teatrologinja Anđela Vidović, glumica Katica Šubarić, Iris Tomić, autorica prve hrvatske VR predstave „Singularity“, umjetnički suradnik na odsjeku za Kreativne tehnologije Akademije za umjetnost i kulturu Davor Molnar i predstavnici tvrtke Culex, Darko Bilandžić i Mario Mikić-Vučak, dok je cijelim eventom moderirala Matea Bartulović.
Tema rasprave bio je fenomen koji postoji već dulje vrijeme, posebno se razvio posljednjih godina otkako imamo super brzi internet, a to je spoj analognog i digitalnog svijeta, odnosno uporaba tehnologije kojom se virtualno i realno spajaju u jedno, a kazalište otkriva i istražuje online prostor kao prostor izvedbe. Poseban zamah ove ideje dobile su u posljednjih godinu dana otkako je, uslijed korona pandemije, velik dio svijeta bio prisiljen ostati kod kuće i konzumirati kulturne sadržaje (i ne samo kulturne) na neke nove načine.
Ponegdje virtualna realnost (VR) dosta dobro funkcionira, npr. u kontekstu virtualnih izložbi gdje možete proći kroz cijelu izložbu nekog muzeja na drugom kraju svijeta, pritiskom na određeni eksponat dobiti sve informacije o njemu, a ponegdje čak imate i virtualnog vodiča-kustosa, koji vam u obliku avatara pobliže predstavlja svako djelo. O filmovima i glazbi koju komuniciramo klikom na miša izlišno je i razgovarati, streaming nam je postao kao „dobar dan“, ali kako bi kazalište funkcioniralo u tom Huxleyevom „vrlom novom svijetu“?
Sudionici panela ugrubo bi se mogli podijeliti u tri podjednako zastupljena tabora: Katica i Davor pripadaju onoj, uvjetno rečeno, tradicionalnijoj struji koja je oprezna po pitanju uvođenja tehnologije u kazalište; Darko i Mario koji dolaze iz osječke tvrtke koja se bavi razvojem i produkcijom virtualnih iskustava i interaktivnog sadržaja svesrdno podržavaju uvođenje VR-a u kazalište, dok su Anđela i Iris negdje između ta dva pola.
Posebno je zanimljiva Iris koja je autorica prve hrvatske VR predstave „Singularity“, u kojoj sudjeluju „jedan na jedan“ čovjek i android. Publika ulazi jedan po jedan i razgovara s androidima, nakon čega ulaze u virtualni svijet – singularity. U predstavi se koristi VR ne samo kao dio scenografije, nego gledatelj iz analognog svijeta uđe u VR svijet pomoću headseta i Iris je zadovoljna prijemom publike. (Inače, „Singularity“ bi se prema najavama trebao ukazati pred osječkom publikom tijekom travnja ili svibnja, pa ako budem u Osijeku svakako ću to otići ovjeriti).
Uglavnom, Iris je odmah na početku istaknula kako se kazalište nalazi u jednom novom trenutku u kome je bespredmetno govoriti o tome hoće li suvremena tehnologija (poput virtualne stvarnosti, umjetne inteligencije, robotike i sl.) postati dio kazališta, već kako od nje ne praviti bauk, neprijatelja koji prijeti da će zamijeniti kazalište. Po njoj, tehnologija nije i neće zamijeniti kazalište, ali ga može nadopuniti i kazališnoj publici ponuditi novo iskustvo, primjereno kazalištu 21. stoljeća.
Naravno, postoje brojne prepreke na tom putu. Neka kazališta uvrstila su u svoju ponudu snimke svojih hit predstava da ih publika gleda online, međutim rezultati su često razočaravajući: statična kamera i loša kvaliteta snimke nešto je što će ljubitelje predstava odbiti od tog pristupa. Kako su Katica i Davor istaknuli, kazališta ne rade predstave za kamere: kazališno iskustvo traži prigušena svjetla, ne koriste se mikrofoni, za kvalitetnu snimku kazališta bi trebala investirati u nove miks pultove i rasvjetne pultove, a to je u ovom trenutku teško za očekivati. Kazalište je, osim toga, umjetnička forma koja slabije funkcionira online i u simulacijama jer traži ljudski kontakt, interakciju i razmjenu energije između izvođača i publike.
S druge strane, „virtualci“ na tribini postavili su pitanje: želite li da kazalište ostane isto onakvo kakvo je sada, što znači okamenjeno, petrificirano, anakrono? Istaknuli su primjere pozitivne prakse iz drugih država koje su uvele VR u kazalište, što je rezultiralo kvalitetnim online predstavama, pri čemu prednjače Britanci. Istaknuli su i druge mogućnosti koje moderne tehnologije pružaju, poput toga da glumci mogu održavati probe od kuće, što je opcija u ovo nedoba kada se preporučuje smanjenje socijalnih kontakata gdje god je to moguće. Moguće su i virtualne predstave gdje glumci glume od kuće u virtualnim odijelima iz onog doba koje predstava zahtijeva, gdje šapuću gledatelju u uho, sjede mu u krilu i to interaktivno ili participativno kazalište kompletan doživljaj diže na jednu višu razinu.
Naravno, ovo je bila samo tribina, nikakav boks meč gdje dva razjarena protivnika mlate jedan drugog dok jedan od njih ne padne na pod. Pripadnici obje struje ostali su kod svojih stavova, no složili su se da je virtualno kazalište ovdje, kuca nam na vrata i, htjeli mi to ili ne, klasično kazalište morat će naučiti živjeti s njim. Čak i ako ste protivnik „novonormalnog“ kazališta, morat ćete se prilagoditi. Trik je u tome da tehnologija bude u službi predstave, da se prilagodi kazalištu što manje ga mijenjajući u tom procesu.
„Ne smijemo bježati od tehnologije, ona je naš prijatelj, sve je to izvedbena umjetnost. Na nama kao kreatorima novih izvedbenih i produkcijskih praksi je da od tehnologije iskoristimo najbolje sto možemo“, glasio bi kratak zaključak ove zanimljive tribine.
Bilo je tu i pitanja od strane publike koja se okupila u solidnom, epidemiološki prihvatljivom broju, a iz tih pitanja dalo se zaključiti kako je i publika podijeljena između onih koji su za old-school kazalište i onih koji žele što brže uključivanje modernih tehnologija i VR-a.
A što se mene tiče, da i ja ubacim svojih par kuna: kao stara škola, za mene je odlazak u kazalište, kino, na izložbu ili na koncert kompletan doživljaj koji se ne može mjeriti s gledanjem iz kućne fotelje. Ali, ako mi se ponudi nešto zanimljivo, nešto što ne mogu drugačije pogledati jer su kazališta zatvorena ili je riječ o predstavi iz neke druge države, why not? Nisam još bio u prilici konzumirati nešto putem VR-a, nemam te moderne super trooper 3D, 4D ili koliko već deova naočale, ali nemam problem s tim da ih nabavim, ili ćemo ih uskoro svi dobivati od teleoperatera prilikom potpisivanja ili produživanja neke od njihovih usluga.
Ali, najvažniji će mi biti word of mouth ljudi koji su tehnološki osvješteniji od mene, koji imaju iskustva s time, i ako su njihova iskustva pozitivna, eto i malog Muje među svim Turcima. Nisam trendesetter niti to želim biti, ako treba bit ću i posljednji koji će prijeći na takav oblik konzumiranja kulturnih sadržaja, ali uskočit ću na taj vlak. Jer, to je neizbježno. Možda se sjećate ljudi koji su 90-ih vehementno odbijali koristiti se mobitelima jer „tko me želi pronaći, do 16 sati sam u uredu, poslije toga sam doma“. Pa su popustili, kupili mobitele i onda odbijali prijeći na pametne telefone jer „sve je to isto sranje, čemu trošak kad mi mobitel ionako služi samo za razgovore i poruke“? Tako je i s novonormalnim kreativnim i izvedbenim industrijama: možete se odupirati novim tehnologijama, pa ćete završiti poput pračovjeka u špilji. A toliko old school ipak ne želim biti…
Tehnološki onesviješteni Hadžo
zlihadzoponovojase 