U sklopu popratnog programa izložbe „Nastavit će se… Strip i vizualna kultura u Hrvatskoj“ u osječkom Muzeju likovnih umjetnosti održano je predavanje „Groteska, komika, satira i panonija u opusima Zlatka Boureka, Irene Jukić Pranjić, Denisa Kraškovića i Dubravka Matakovića“ autora Bojana Krištofića. I bilo je baš dobro.
Ne može se reći da novoj izložbi u MLU nisam posvetio dovoljno pažnje. Bio sam na danu otvorenih vrata tijekom službenog dana otvorenja, idući tjedan posjetio sam i stručno vodstvo kroz izložbu, a sada sam u društvu dvije djeve (drugarica V. i drugarica T.) ošacovao i nešto od popratnog programa.
I dok stručno vodstvo nije izazvalo neku snažniju reakciju publike, za ovo predavanje doslovno se tražila stolica više. OK, u ovim pandemijskim vremenima kad ti epidemiološke mjere diktiraju život, napuniti jednu prostoriju muzeja nije neki pothvat, ali lijepo je vidjeti opet punu salu ljudi, čak i ako nas nema više od 10-15 i sjedimo dva metra jedni od drugih. Oni koji se nisu prijavili na vrijeme ili nisu mogli doći, predavanje su mogli pratiti preko Facebook stranice Muzeja.
Predavač Bojan Krištofić (Zagreb, 1987.) je dizajner i pisac. Lik je magistrirao dizajn vizualnih komunikacija na Studiju dizajna u Zagrebu, piše likovne kritike, recenzije i prikaze u tisku, na internetu, radiju i televiziji. Piše i pjesme. Vodi emisije na radiju, voditelj je programa zagrebačke Galerije, bavi se istraživačkim i kustoskim radom, a za pojasom ima i više skupnih i samostalnih izložbi gdje je predstavljao svoje radove u polju dizajna i vizualnih umjetnosti. Osim toga, čovjek je i autor jednog od tekstova u bogatom i lijepo opremljenom katalogu izložbe „Nastavit će se…“, što će reći da u njegovu upućenost u materiju ne treba sumnjati.
Kao što sam naziv kaže, Bojanovo predavanje istražuje zajedničke nazivnike među radovima četvero naših umjetnika porijeklom iz Slavonije ili tu negdje: pokojnog Zlatka Boureka (1929.―2018.) te još živućih (a do kad će, ne zna se J) Irene Jukić Pranjić, Denisa Kraškovića i Dubravka Matakovića.
Osim što su svo četvero rođenjem ili djelovanjem vezani uz Slavoniju (Dobro, Irena je rođena u Bjelovaru, ali možemo joj progledati kroz prste…), Bojan je ukazao i na još neke poveznice među njima. Tu je, prije svega, medij stripa: Jukić Pranjić i Mataković su primarno strip-autori, iako rade i na animiranim filmovima; Bourek je klasik Zagrebačke škole crtanog filma dok i Denis Krašković radi amaterske, kućne animirane filmove, iako su obojica po obrazovanju kipari. Zajedničko svima njima je interes za strip, posebno onaj domaćih autora, tako da su njihovi radovi često vrlo stripovski, humoristični i satirični, bez obzira na medij u kojemu rade.
Zajednička im je i polazna točka: čuvena freska „Dance Macabre“ iliti „Ples smrti“ Vincenta od Kastva iz kasnog srednjeg vijeka, pradavne 1474. godine. Upravo u ovoj fresci kriju se brojni motivi koje dijele ovo četvero umjetnika u svojim radovima: teatralnost, karnevalizacija likova, obilato korištenje pučkih, folklornih (ne samo slavonskih) motiva uz izričaj koji je često apsurdan, groteskan, hiperboličan i pretjeran.
Ono što ih još veže jest karakterističan smisao za crni humor i satiru. Njihovi su likovi obični ljudi, često s dna društvene ljestvice, a prikazuju ih kolektivistički, kao prikaz društva od vrha do dna.
Da bi nam to demonstrirao, Bojan je svakog od umjetnika predstavio s jednim do dva djela koja su karakteristična za njih. Bourek je tako predstavljen s animiranim filmom „I videl sem daljine meglene i kalne“ iz 1964. Napravljen po motivima Krležinih „Baladi Petrice Kerempuha“ u kojemu koristi tehniku reducirane animacije tako da je rezultat veoma sličan freski „Dance Macabre“.
Dubravko Mataković, koji je s Bourekom imao zajedničku izložbu u Zagrebu 2015. godine gdje su se susreli umjetnici starije i mlađe generacije (hej, ako je Dubravko mlađa generacija, onda sam ja još u pelenama), predstavljen je jednim od svojih najranijih stripova iz sredine 80-ih, objavljenim za strip magazin „Patak“. Već tu se vide sve karakteristike njegovih kasnijih i popularnijih stripova, prije svega trajna inspiracija društveno-političkim događajima za što je život u raspadajućoj Jugoslaviji krajem 80-ih i nefunkcionalnoj Hrvatskoj od 90-ih do danas bio savršen. Bojan je iznio podatak kojeg sam i ja davno negdje pročitao, da je lik malog Ivice nacrtan po uzoru na Ivicu Čuljka, odnosno Satana Panonskog, što je Dubravko u više navrata i potvrdio i demantirao pa ‘ajd ti sad budi pametan, no ono što sam po prvi put čuo to je da je lik inspektora Daneta nacrtan po uzoru na „Fantoma“ Leea Falka. Eto, cjeloživotno učenje…
Krašković je predstavljen radom „Sveti Franjo razgovara sa životinjama“. Izravan i apsurdan prikaz fratra koji se obraća skupini od 13 različitih životinja može se promatrati kao kritika crkve, što je motiv koji također svi autori dijele, a zajedničko im je i to da u svojim stripovima/filmovima/whatever često koriste životinje. Često su te životinje personifikacija ljudi, kao na primjer ovdje (po meni ljudi koji idu u crkvu i doista vjeruju što im popovi trkeljaju u najboljem slučaju su ovce) a ponekad, kao u Matakovićevim stripovima, čak su i bolje od ljudi. Što više govori o ljudima, ne?
Za sam kraj, nimalo džentlmenski, Bojan se osvrnuo i na lik i djelo Irene Jukić Pranjić prikazavši nam njezin film „Gamer Girl“. Irenine radove karakterizira kritičan i ironičan prikaz uloge žena u današnjem društvu, također često korištenje životinjskih motiva i izravne reference na već pomenutu fresku „Dance Macabre“ ali provučenu kroz modernu prizmu. Film je frenetičan, jako podsjeća na kompjuterske igrice uz onu iritantnu tuc-tuc techno glazbu i to je jedina zamjerka koju imam na ovo predavanje: nakon nešto manje od sat i pol besjede, nisam baš bio u moodu za cijeli film, premda traje desetak minuta. Možda bi bolje bilo da je taj film došao na red ranije tijekom predavanja, ovako sam jedva čekao da završi i izađem van nadisati se svježeg zraka. Jebene maske…
Ipak, predavanje je bilo cool. Tema je bila odlično pogođena, a volim kad ju predavač ima u malom prstu, plus Bojan se potrudio da predavanje ne bude monolog tipa „Sveti Bojan razgovara sa životinjama“ već ga je popratio brojnim ilustracijama i filmićima koji su ga učinili zanimljivim. Najavljeno je još različitih predavanja i promocija vezanih uz izložbu, pa ću se sigurno nastaviti ukazivati na njima.
Zoomorfni Hadžo
zlihadzoponovojase 