
Triput bog pomaže, treća sreća… Zovite to kako god hoćete, u svakom slučaju treći put u posljednje tri godine gledao sam Zorana Majstorovića uživo, ali tek prvi put u svome gradu.
Da podsjetim zaboravne, a tu uključujem i senilne poput mene jer sam i sam morao kopati po mojim prastarim raportima: prvi put to je bilo u Vukovaru, u sklopu Dunav Art festivala u lipnju 2018. kada je nastupio kao poseban gost riječkog sastava Putokazi, a potom, u studenome 2019., ulovio sam ga s njegovim bendom Atma Mundi Ensemble u Centru za kulturu Sigmund Romberg u Belišću. Oba puta nastupio je s bendom, a sada smo u Osijeku dobili priliku vidjeti majstor(ović)a u solo akciji. I bilo je do yaya.
A tko bi drugi mogao organizirati ovakav koncert u Osijeku u ovo pandemijsko nevrijeme osim Kulturnog centra koji je, čini se, postao nešto poput svjetionika kulture u ovim mračnim vremenima. Direktor KC-a Ivan Kristijan Majić obratio se okupljenima pred početak svirke iako to inače nikada ne čini, no ovaj put je to bilo s razlogom: Zoranov koncert poslužio je i kao oproštaj od izložbe fotografija Dalibora Olujića „Ljudi“.
Na stranu to što je ovo bila prilika da se i autor izložbe ponovno ukaže na njoj, to je ujedno i pokušaj kreiranja jedne nove paradigme, da se na ovakve izložbe ne dolazi samo na svečano otvorenje, već da se interes za nju „boosta“ raznim popratnim događanjima. To već par godina uspješno radi i Muzej likovnih umjetnosti, a sada im se priključio i KC. I još jedna stvar: obzirom da izložba prikazuje lica i ljude sa svih meridijana svijeta, nekako je prikladno da joj i glazbena pratnja bude sa svih strana svijeta, a Zoran je tu ulogu odigrao savršeno.
Zoran Majstorović je jazz i etno gitarist, aranžer, kompozitor i producent s 25 godina profesionalnog javnog nastupanja. Možda najvažnija njegova karakteristika je to da je multiinstrumentalist: na koncertu je rekao da svira ukupno dvadesetak žičanih instrumenata: osim ona četiri koje je za ovu prigodu stavio u „kofer“ (oud, saz, hamal i klasična gitara), svira i ukulele, sitar, mandolinu, ma sve što ima žice. Da mu donesete onu žicu za sušenje rublja, vjerojatno bi i iz toga izvukao neke zvukove…

Zoran je već odavno poznat kao istraživač etno zvukova koji koristi svoje neobične instrumente kako bi slušateljima dočarao putovanje kroz world music i glazbene tradicije sa svih meridijana. Volite afričku glazbu? Ima toga kod Zorana. Palite se na glazbeno nasljeđe bliskog i dalekog istoka? Nema zime. Freak ste za čudne, neparne ritmove iz Makedonije ili Bugarske? Što ne kažete. Više ste lokal patriot kojega zanima hrvatska tradicionalna glazba? Za svirku spremni! Volite osunčanu tradicionalnu glazbu porijeklom s Mediterana? Pridržite mi pivo… Jedva čekate da zbrišete iz ove vukojebine u Istru kao neki koje nećemo imenovati, recimo samo da pišu ovaj tekst? Došli ste na pravo mjesto.
Svega toga i još mnogo više ima u Zoranovoj glazbi. Međutim, ono što najviše karakterizira njegovo sviranje jest improvizacija. To je postalo jasno već u uvodnoj skladbi, istarskom tradicionalu „Ča je more“, odsviranom na oudu – arapskoj lutnji kruškolika oblika s kratkim vratom: samo u prvih nekoliko taktova držao se prepoznatljivog motiva pjesme, da bi potom odlutao u neki svoj svijet improvizacije, pri čemu je bio dovoljno ljubazan da i nas povede na to putovanje.
Isti pristup primijenio je i u bugarskom tradicionalu „Ergen Dedo“ kojega je obogatio s nekoliko lijepih mediteranskih dionica koje su savršeno sjele, a pažljiviji slušatelj mogao je prepoznati i melodijske obrise nekoliko makedonskih tradicionala poput „Eleno kerko“ (najpoznatijoj po nadahnutoj obradi Amire Medunjanin od prije šest-sedam godina) ili „Prošeta se Jovka Kumanovka“ koju Vlatko Stefanovski često ima na repertoaru. Ali, kažem, to su samo familijarni fragmenti koji se pojave poput nekog duha u dvorcu da bi potom Zoranovi spretni prsti odlučili da je to bilo dosta i krenu u improvizaciju.
Prepoznao sam i „Bahiu“, jednu od skladbi iz „arapskog ciklusa“ koju je izveo i u Vukovaru, a negdje pred kraj izveo je i „Lamma Badu“ (ne „Lambadu“, ajte molim vas!), skladbu koju su arapski osvajači donijeli u Španjolsku, točnije u Andaluziju i tamo su je „cijepili“ elementima mediteranske glazbe.

Sviračko umijeće Zoran je pokazao mijenjajući instrumente iz pjesme u pjesmu, pa smo tako čuli i par skladbi na klasičnoj gitari, nekoliko na sazu, drevnom žičanom instrumentu iz Irana nalik na tamburicu ili bosansku šargiju, a bio je tu i hamal, afrički instrument okruglog oblika sličnog poznatijoj kori koji se svira poput pedal steel gitare, samo uspravno. Svaki taj instrument ima svoj poseban, karakterističan zvuk koji poznatim melodijama daje neku novu dimenziju: mediteranske motive smo svi više puta slušali u izvedbi na klasičnoj ili akustičnoj gitari, ali rijetko kada, ili nikada, na ovako neobičnim i osebujnim instrumentima.
Za bis smo dobili jednu stvar čija mi je melodija bila jako poznata i poslije koncerta sam pitao Zorana koja je to skladba bila, a on je odgovorio: „Čista improvizacija“. Isto vrijedi i za još neke trenutke ovog nastupa kada pomisliš da si uhvatio koju pjesmu izvodi, a onda se ispostavi da je to nešto sasvim deseto, trenutak inspiracije koji skladbu odvede nekim drugim kolosijekom.
U svakom slučaju, nakon kratkog nastupa u Vukovaru i nastupa s bendom u Belišću, ovo je bila prigoda uvjeriti se u svu raskoš Zoranovog talenta kao solista, plus svirka je odlično komunicirala s izložbom „Ljudi“ i projekcijama filmova koje je Dalibor napravio tijekom svojih boravaka u kojekakvim egzotičnim zemljama.
Mislim da su svi koji su bili prisutni otišli kući zadovoljni koncertom, a foyer KC-a bio je ispunjen do posljednjeg mjesta i to ne s 25 ljudi kao obično do sada nego s 50 uz pridržavanje mjera, razmak, maske i ostale pizdarije kojih se moramo pridržavati ukoliko želimo koliko-toliko uživati u kulturnim događanjima. Ovaj odaziv pokazuje da se publika zaželjela koncerata, pa se nadam da će KC iskoristiti ovo ljeto da dodatno afirmira trg kod fontane ili krov na vrhu zgrade kao koncertne prostore. Pa makar u svirkama uživali samo oni koji mogu predočiti dokaz da su cijepljeni ili da su preboljeli koronu. Ne znam hoće li nam se „staro normalno“ ikada vratiti, ali ja pristajem i na ovo novo normalno, a onaj tko se ne želi cijepiti, neka gleda prijenos koncerta online, tko mu jebe mater…
Hadžo koji svira oudu
http://www.zoranmajstorovic.com/ ; https://www.facebook.com/atmamundimusic
