Mnogi mi ne vjeruju, ali ja ne pijem alkohol. Nikada i nisam. Ili se bar ne sjećam da jesam. Možda sam bio prepijan da bih se sjećao, vrag će ga znati… Ali, to me nije spriječilo da uživam u ovom danskom hitu iz prošle godine, doduše ne uz čašu piva ili vina već uz čašu Fructalovog soka od jagode ali dobro, nitko nije savršen…
Prošla godina je bila katastrofalna za filmsku industriju. Osim što su kina u većini zemalja bila zatvorena, i ona koja su radila nisu imala bogznašto za prikazivati jer su holivudski studiji svoje favorite uglavnom prebacili za ovu godinu nadajući se smirivanju pandemije. Što se ispostavilo kao mauna, no dobro, to je njihov problem. Ipak, to je ostavilo prostor manjim, nezavisnim ili lokalnim filmovima da dođu do izražaja i neki su tu priliku iskoristili do ibera.
Tako je u Danskoj film „Druk“ ili na engleskom „Another Round“ poharao kino blagajne, a poharao je i ovogodišnje dodjele nagrada Europske filmske akademije. Osvojio je četiri nagrade, za najbolji film, Thomas Vinterberg za najboljeg redatelja, Mads Mikkelsen kao najbolji glumac te Vinterberg i Tobias Lindholm za najbolji scenarij. I vrhunac uspješne priče – nedavni Oscar za najbolji strani film, uz Vinterbergovu nominaciju za redatelja. A kad pogledaš kakvi su kokošari bili u konkurenciji za najbolji film, čovjek se zapita zašto je „Druk“ preskočen. Izgleda da nisu mnogo drukali za njega…
Film prati živote četiri srednjoškolska profesora (Martin, Tommy, Peter i Nikolaj) gimnazije u Kopenhagenu koje pere kriza srednjih godina i to, ono, žešće ih pere. Sva četvorica 40-somethinzi naizgled su ostvarili sve u životu – oženjeni, imaju kindere, zaposleni, relativno situirani kao pripadnici danske srednje klase – ali život im se pretvorio u kolotečinu i žabokrečinu. Sve je postalo monotonija, nezainteresirano predaju u školi podjednako nezainteresiranim učenicima, a o ispunjavanju „svetih“ bračnih dužnosti već odavno nema ni govora.
No, postoji teorija noveškog psihijatra Finna Skårderuda, da bi mala količina alkohola tijekom cijelog dana mogla poboljšati čovjekovu kreativnost i produktivnost, pa se naša četvorica profaća odlučuju na, kako bi to oni nazvali, socijalni eksperiment: dnevno će unositi koncentraciju alkohola u krvi od 0,05%. Pit će samo preko radnog tjedna, ne vikendom i ne iza 20 h, a rezultate će bilježiti i analizirati. Nabavljaju alkotestove za provjeravanje razine alkohola u krvi i počinju problemi s pronalaženjem prikladnih mjesta za sakriti cugu od ukućana i školskih kolega. Početni rezultati su ohrabrujući: alkohol oslobađa njihovu duboko zatomljenu energiju i strast, poboljšava im se život i na kućnom i na školskom planu, međutim kad momci odluče povećati koncentraciju alkohola da vide što će se dogoditi… Pa, pretpostavljate što će se dogoditi, zar ne?
Danac Thomas Vinterberg jedan je od potpisnika slavnog manifesta Dogma 95, radikalnog i eksperimentalnog filmskog pokreta čiji je najpoznatiji predstavnik Lars Von Trier. Pokret se zalagao za estetski realizam i odmak od klasičnog studijskog snimanja, zagovarajući kameru iz ruke, bez uporabe profesionalnog osvjetljenja, modernih tehnologija i specijalnih efekata. Cilj je bio upotrebom minimalističkih sredstava postići realističnu i dokumentarističku režiju. Vinterberg je 1998. režirao prvi Dogma film, „Festen“ („Proslava“), no brzo je napustio rigidni dogmatski stil, iako se nekih postulata drži i dan danas, što je u „Druku“ i vidljivo. Ovdje je htio postići gotovo dokumentaristički ugođaj sive svakodnevne stvarnosti, ali ga i kontrapunktirati zabavnom feelgood „pijanstvenom preobražaju“ četvorice junaka i u tome je potpuno uspio.
Osim efektne, premda dogmatski spartanske režije, Vinterberg je kao glavne adute imao i sjajan scenarij kojeg je preradio na osnovu kazališne predstave koju je napisao dok je živio i radio u Beču. Napisao ga je u tandemu s kolegom scenaristom i redateljem Tobiasom Lindholmom kojima je ovo već treća suradnja nakon filmova „Submarino“ i „Lov“. Lindholm je poznat po teškim, oporim dramama, TV publika ga najbolje zna kao glavnog scenarista sjajne krimi serije „Borgen“, a filmska publika ga je zapazila poslije „Lova“, filma o učitelju lažno optuženom za pedofiliju, u kojemu je glumio tada još ne toliko poznati Mikkelsen. Dakle, obojica su u ovom filmu malo izašli iz svoje zone komfora, no pokazali su da se dobro snalaze i u domeni lagane komedije/satire.
Ipak, najveći prodajni adut ovog filma na tržištima Evrope i Amerike svakako je Mads Mikkelsen koji je u rodnoj Danskoj bona fide glumački superstar, no svjetsku slavu stekao je u ovom desetljeću glumeći Hannibala Lectera u vrlo dobroj seriji „Hannibal“. Nanizao je i nekoliko efektnih uloga u holivudskim blockbusterima poput „Casino Royal“, „Star Wars: Rogue One“ ili „Doctor Strange“ i posljednjih desetak godina zasigurno je najpoznatiji skandinavski glumac na filmskim platnima i TV ekranima koji čak i manje zahtjevne uloge odglumi savršeno.
Uloga Martina, učitelja koji kroz alkohol pronalazi mladenačku energiju i oživljava poslovni ali i ljubavni život s otuđenom suprugom Anikom, savršeno mu je legla, a mene je najviše oduševila posljednja scena filma, kada vidimo Martina kako na učeničkoj norijadi izvodi atraktivnu jazz dance točku na glazbenu temu „What a Life“ danskog benda Scarlet Pleasure. Kao i Martin u filmu, Mikklesen se u mladosti također bavio plesom, prvenstveno jazz danceom, i evo konačno je dobio priliku to prenijeti i na filmsko platno. Dakle, nema dublera, nema kaskadera, to doista pleše 56-godišnjak i to u velikom stilu i to je nevjerojatno efektno režirana scena. Tu su i ostala trojica profaća – Tommy (Thomas Bo Larsen), Peter (Lars Ranthe) i Nikolaj (Magnus Millang), svi odreda izvrsni, ali svjetla pozornice najčešće su na Mikkelsenu i to opravdano.
Možda jedina mana ovog filma je njegova predvidivost: sve teče po špranci koju smo već nebrojeno puta vidjeli u filmovima koji balansiraju na granici komedije i drame. Film počinje kao drama o krizi srednjih godina četvorice kolega, pretvara se u komediju pogonjenu alkoholom, zatim ponovno skreće u dramu da bi, kako je to već red i običaj, vrhunac dosegnuo u tragediji nakon koje, naravno, svi uključeni nauče neke važne životne lekcije. U nekim manje spretnim rukama ovaj bi film lako skrenuo na sklisko područje ispraznog moraliziranja i didaktičke lekcije o štetnosti alkohola, no Vinterbergu se mora priznati da je tom tankom linijom prošao prilično uvjerljivo, dočaravajući opasnosti koje alkohol predstavlja, ali obavijajući to u jedan optimističan, feel-good pristup životu.
To je tim dojmljivije što je „Druk“ obilježila velika osobna tragedija redatelja koji je htio da njegova 19-godišnja kćerka Ida odglumi Martinovu kćerku. No, samo četiri dana nakon početka snimanja, Ida je poginula u prometnoj nesreći kada je automobil u kome se vozila s majkom udario drugi vozač i na mjestu ju usmrtio. Vintergerg je bio toliko skršen da je prekinuo snimanje i čak je razmišljao da odustane od filma, Lindholm je preuzeo redateljsku palicu umjesto njega, no ipak se vratio i uspio film dovršiti u sjećanje na Idu. Učenici u Martinovom razredu učenici su s kojima je pokojna Ida išla u razred. Heavy stuff, ha?
I kad se sve to uzme u obzir, „Druk“ je ispao jako dobar film koji slavi život, upozoravajući istovremeno na štetnost pretjerivanja u bilo čemu. Alkohol, cigarete, lake droge, dobra papica – dok ste umjereni u tome te stvari vam mogu učmali, dosadni svakodnevni život učiniti zanimljivijim i zabavnijim, ali negdje se mora povući granica. Kriza srednjih godina, žal za propuštenim prilikama, zavist prema mladima i mladosti, sve to pogađa većinu nas i ne treba se prepustiti, već pronaći način da i kao matore sovuljage pronađemo nešto što će nas činiti sretnim i u čemu ćemo uživati. Većina mojih friendova smatra, nakon što su donijeli djecu na ovaj svijet, da je njihova uloga završila, na što im ja odgovaram: „OK, onda idi i ubij se jer je ionako previše ljudi na planeti“. Sad bih im mogao preporučiti da pogledaju „Druk“. Uz čašicu vina ili bocu piva, odnosno otrov po izboru…
Druker Hadžo
zlihadzoponovojase 