„Dugo sam bio daleko, dal’ me poželeo neko“, pitao se davnih dana panonski mornar Đole. E pa, i ja bijah dugo daleko, u gulagu u Istri gdje sam odrobijao pet i kusur mjeseci, ali sad sam se vrnuo u slavonsku pripizdinu i odmah me dočekalo brdo kulturnih događaja. Ja sam se odlučio za američki gudački kvartet Mivos i ne mogu reći da sam pogriješio, ali možda sam ipak trebao odabrati nešto manje zahtjevno za svoj povratak koncertnim zbivanjima…
Ono, mislim, nisam još ni kofere raspakirao kako treba, a kulture k’o u priči. Govorimo o tri događaja isti dan, naravno u isto vrijeme (zar ste sumnjali?): Rem je držao jedno od svojih ozloglašenih predavanja – removanja na Filozofskom faksu posvećeno mom pokojnom kolegi prevoditelju Ivici Zecu, u novootvorenoj Osječkoj pivnici u Tvrđi održavao se revijalni koncert dobitnika glazbene nagrade Status, a u Kulturnom centru nastupao je gudački kvartet Mivos iz New Yorka. Težak izbor, no na kraju sam se odlučio za KC i to iz jednostavnog razloga: samo je stotinjak metara udaljen od mog doma, a još me prao bus lag. To vam ga dođe nešto kao autobusna verzija jet laga, posljedica osam i pol sati truckanja autobusom firme Krstić od Poreča do Osijeka…
Otkud Ameri zalutali u ovu periferiju svijeta? Pa eto, kao dobitnici programa malih potpora veleposlanstva Sjedinjenih Američkih Država od prošle godine, Mivosovci su u Osijek došli kao gosti Akademije za umjetnost i kulturu gdje su tijekom dva dana, 24. i 25. listopada, održali rezidenciju – majstorske radionice za osječke studente kompozicije, a na kraju rezidencije održali su ovaj koncert. Što objašnjava zašto su većinu okupljenih činili studoši Akademije, pa sam se ja među svom tom mladeži osjećao kao starac bez mora.
Točno u pola osam u gotovo punoj dvorani KC-a program je otvoren prigodnom govorancijom predstavnice Akademije i gošće iz Zagreba, nekog niže rangiranog bića u hijerarhiji veleposlanstva, što je sve skupa bilo milosrdno kratko, a odmah potom na scenu su stupila četiri mušketira, odnosno dva mušketira i dvije mušketirke: Olivia de Prato (violina), Holly Workman (violina), Victor Lowrie Tafoya (viola) i Tyler J. Borden (violončelo).
Da nisu zalutali na ovu svirku potvrđuju kritičarske laude kako je riječ o jednom od vodećih američkih gudačkih kvarteta mlađe generacije koji je posvećen izvođenju glazbe suvremenih američkih kompozitora. Dakle, ono što ja zovem novokomponiranom klasikom i što volim čuti s vremena na vrijeme kao lijep odmak od kanona klasike koji čestim posjetiteljima glazbenih događanja ovog tipa već idu lagano na ganglije.
Repertoar se sastojao od četiri skladbe, no radi se o skladbama trajne vrijednosti, što će reći da traju li ga traju. Da je riječ o rock koncertu, Mivos bi možda bili neki post rock ili psihodelični rock bend, odlično bi funkcionirali i kao jazz kvartet, no ovo je ipak područje klasične glazbe gdje nismo navikli na takvo širenje glazbenih horizonata.
Mivos su odlični upravo u tom razbijanju klasičnog kanona: virtuoznost svirke se podrazumijeva, ali silne promjene u tempu, fraziranju, gradaciji tona te sklonost improvizaciji karakterističnoj za jazz ono su što nemamo prilike često čuti na koncertnim programima ovdje. Nije to laka glazba za uživati u njoj, da se razumijemo: ponekad imate dojam da slušate soundtrack za neki film strave i užasa i u par navrata palo mi je na pamet da bi John Carpenter u drugačijem aranžmanu i uz obilatu pomoć elektronike neke od ovih fragmenata ‘ladno mogao ubaciti u neki od filmova iz „Halloween“ franšize.
Imena autora/ica ovih skladbi ništa mi ne govore, pa pretpostavljam da neće ni vama, ali svatko od njih se istakao na polju skladanja. Posebno je zanimljivo što su sve izvedene skladbe novijeg datuma, nastale između 2017. i 2021. godine. Dakle, još su vruće.
Od skladateljice Hannah Kendall Mivosovci su izveli skladbu „Glance / I don’t belong here“, sastavljenu od sedam stavaka, kratkih minijatura inspiriranih serijom fotografija poznate fotografkinje Ingrid Pollard. To je bio kratak uvod u meni možda vrhunac nastupa, skladbu „Sixfivetwo“ Henryja Threadgilla, jazz kompozitora koji se također voli okušavati van žanrovskih granica te je tu skladbu napisao za poznati Kronos Quartet. Zanimljivost ove skaldbe je u tome što je ostavljena mogućnost izvođačima da određene dijelove improviziraju, što su Mivosovci i učinili i to tako tečno i fluidno da je neistreniranom uhu poput moga bilo nemoguće utvrditi gdje prestaju notni zapisi i gdje počinje improviziranje. Možda i najbolji dokaz koliko je ovak ekipa široka uma.
„Three fragments“ Petera Kramera još je jedna kompleksna skladba gdje su članovi kvarteta pokazali koliko su uigrani kao tim, ali i kako dobro funkcioniraju u suptilnim solo dionicama. Za kraj smo dobili monumentalnu 20-minutnu skladbu Georgea Lewisa „String Quartet 2.5 – Playing with seeds“, iznimno zahtjevno djelo napisano baš za Mivos Quartet koje je svojom energijom izvuklo i posljednji atom snage iz izvođača, ali i nas publike koji smo im se odužili dugotrajnim i zasluženim aplauzom. Nakon ovoga potrebe za bisom doista nije bilo…
Moram biti iskren i reći da sam tijekom tog završnog dijela koncerta osjetio kako me umor od putovanja i dugih noćnih smjena počeo hvatati. U jednom trenutku mi je radni pribor (olovka i papir, što ćete, old school) ispao iz ruke, a onda sam se ustao i k’o fol otišao fotkati nastup, ali zapravo sam pokušavao ostati priseban. Ništa od toga ne mogu pripisati izvođačima koji su svoje odradili za čistu desetku, ali malo sam se precijenio: ovo je i inače teška, hermetična glazba koja zahtijeva potpunu pozornost slušatelja, no ja sam bio rika jelena i kraj nastupa dočekao sam na debeloj rezervi. A da ne pričam pizdarije, evo reći ću vam i ovo: kad sam se vratio ćiku, bacio sam nešto u kljun i zalegao u krevet i nije me bilo među živima do duboko idućeg jutra. Jebiga, godina proizvodnje…
I mislim si, da sam kojim slučajem potegao na Filozofski na removanje, vjerojatno bih još i sad tamo ćorio negdje u kutu sobe. Ovako sam još i dobro prošao…
Hadžo, putnik zlonamjernik
zlihadzoponovojase 