Zagrebački solisti, renomirani hrvatski ansambl s šest desetljeća dugom tradicijom postojanja i vrhunskih izvedbi, održao je u sklopu Koncertnog ciklusa grada u Kulturnom centru još jedan sjajan nastup gdje je potvrdio kako s pravom imaju mjesto u A-ligi domaće reproduktivne klasične glazbe.
Koncertni ciklus grada nastavio je uistinu sjajan niz koncerata koji je službeno započeo prošli tjedan nastupom Hrvatskog baroknog ansambla. Ovoga puta osječkoj publici predstavili su se, nakon duljeg izbivanja, Zagrebački solisti, koji su do posljednjeg mjesta ispunili foaje KC-a. OK, obzirom na epidemiološke mjere danas nije teško okupiti 60-70 gledatelja, no velik je broj onih koji su se prekasno prijavili na mail organizatora što dokazuje da je interes bio mnogo veći i da bi se, u nekim normalnijim okolnostima, ovaj koncert sigurno održao u većem, primjerenijem prostoru, i opet bi se tražila stolica više.
Ha, nije ni čudo ako se uzme u obzir reputacija ovog ansambla, osnovanog još davne 1953. godine. Pa sad neka dijete računa: 1953. – 2021., dodaj ovo, oduzmi ono i dođeš do 68 godina postojanja. Šta zna dijete što je 68 godina, ne znaju to ni Rolling Stonesi koji su tu negdje en pari s njima… Kroz tih sedam desetljeća vjerojatno bi i papak i antitalent poput mene ponešto naučio, makar kako pravilno izvaditi instrument iz futrole i vratiti ga natrag, no ovdje imaš brojne sjajne glazbenike različitih generacija koji su kroz to dugo vrijeme oblikovali zvuk i doprinijeli statusu koji ovaj ansambl ima danas, odsvirali gotovo 4000 koncerata na prestižnim svjetskim pozornicama na svim kontinentima, objavili više od 70 nosača zvuka s djelima barokne, klasicističke, romantičke, ali i suvremene glazbe, nebrojene nagrade i priznanja…
Uglavnom, reference koji malo koji ansambl kod nas, a i šire, ima. I kad ti takvi „teškaši“ dođu u goste, očekuješ samo najbolje. Ponekad su ta prevelika očekivanja teret, no kod ZG solista pokazalo se da nema mjesta strahu: očekivali smo the best, dobili smo the best, pa k’o nas jebe… 🙂
U Osijek su došli, nogometnim rječnikom rečeno, u svom najjačem sastavu, „dvanaestorica žigosanih“ koje čine Krunoslav Marić, Đana Kahriman, Davor Philips, Ivan Novinc, Mislav Pavlin i koncertni majstor Sreten Krstić na violini; Hrvoje Philips, Marko Otmačić i Lucija Brnadić na violi; Smiljan Mrčela i Jasen Chelfi na violončelu te Mario Ivelja na kontrabasu. Svi su solisti, no posebno mjesto među njima zauzima časna starina Krstić koji od 2012. godine nastupa u ansamblu. A da je lik manga i da nije samo tako zalutao u ovaj ansambl svjedoči činjenica kako od 1980. ima status koncertnog majstora u Münchenskoj filharmoniji.
Na koncertu u Osijeku izveli su atraktivan program koji se sastojao od Mozartove Koncertantne simfonije u Es duru za violinu, violu i gudače uz solističku izvedbu koncertnog majstora Krstića i violista Hrvoja Phillipsa te Simfonije u d-molu talijanskog skladatelja Luigija Boccherinija. Oni koji prate rad Solista znaju da im je Wolfgang često „na meti“, vole ga izvoditi i ta ljubav i poštovanje prema starom meštru došla je do izražaja i u Osijeku.
Koncertantna simfonija u Es duru originalno je napisana za violu, violinu i orkestar, ali ju je za gudače obradio Krstić i u mladom violistu Philipsu pronašao srodnu dušu s kojom će publiku provesti kroz jednu od najljepših Mozartovih simfonija. Uzvišeno i energično, pogotovo u finalnom Presto stavku, ansambl je briljirao kao savršeno uštimani organizam, a solo dionice Krstića i Phillipsa bile su precizne ali odmjerene, njihova suradnja bravurozna, a suradnja s ostatkom ansambla filigranski precizna. To je odlika velikih majstora svoga instrumenta: jesi u prvom planu, iznosiš neke od najefektnijih dionica složene i kompleksne partiture, ali nikada ne zaboravljaš da si ipak samo dio jedne dobro posložene cjeline u kojoj se neprijeporne sviračke vještine pojedinca stapaju u skladno sviranje cijelog sastava.
To je još više došlo do izražaja u Boccherinijevoj Simfoniji u d-molu iz 1771., popularnoj među širokim narodnim masama (hm, baš) pod nazivom “La casa del diavolo” iliti „Đavolja kuća“. Trostavačna simfonija izvedena je besprijekorno, tečno i nadahnuto, s osjećajem za razumijevanje autora i njegove poetike. Možda je Boccherini manje poznat od svojih suvremenika poput gluvare Beethovena ili Haydna, no bio je majstorski kompozitor ali i virtuoz na violončelu čije je djelo prozračno, bogato ritmičkim i dinamičkim finesama te s obiljem interpretativnih detalja koje su Solisti bez greške razumjeli te znalački i nadahnuto izveli.
Ansambl je zaslužio i dobio buran aplauz osječke publike te čak dva bisa, uključujući „Allegro“ iz Mozartovog Koncerta. Zagrebački solisti i ovdje su pokazali kako to rade pravi majstori: bisevi su bili kratki ali slatki, po nekoliko minuta, poput savršeno serviranog deserta nakon obilne večere. Za razliku od kolega iz Hrvatskog baroknog ansambla koji su svojim predugim bisom podavili publiku k’o mačiće, Solisti znaju da desert ne smije biti kaloričan poput glavnog jela. Oni znaju da treba stati kad je najbolje.
Uglavnom, sve je sinoć savršeno ferceralo. Imali smo prilike ponovno na djelu vidjeti jedan od najznačajnijih domaćih ansambala koji okuplja sjajne glazbenike koji postavljaju visoke glazbene standarde koje nije lako nadmašiti ne samo njihovim kolegama već i budućim članovima ovog ansambla. Uvjeren sam da će Zagrebački solisti dočekati još 70 godina postojanja i muziciranja, možda i više, i nešto mi govori da ćemo samo Joža Manolić i ja dočekati da s njima proslavimo stoti ili dvjestoti rođendan. Dobro, za sebe nisam siguran, ali za Jožu uopće ne sumnjam…
Hadžo iz đavolje kuće
zlihadzoponovojase 