„Nikada prije nisam ni čuo za njega“, bilo je najčešće što sam čuo od više poznanika pred početak subotnjeg koncerta gitarističkog virtuoza Petrita Çekua. Pa, nakon ovog nastupa sad mogu reći da ne samo da su čuli za njega nego su ga i slušali i lik ih je oduvao…
Ja sam za njega čuo ranije, ipak pratim scenu, čitam kritike i recenzije zanimljivih nastupa na kojima nisam bio pa sam tako ljetos nabasao na pozitivnu kritiku njegovog nastupa na Dubrovačkim ljetnim igrama, mislim u Jutarnjem. A znam se ponešto služiti i onim nesretnim Facebookom, pa je tako do mene došla informacija da Petrit u listopadu nastupa u Slavonskom Brodu, doduše ne solo već kao dio projekta Hrvatski gitarski kvartet, no kako sam u to vrijeme još robijao na lijepom plavom Jadranu, to sam fulao. A u Osijeku nikada do sada nije nastupao, no sve ima svoj prvi put…
Ono što je zanimljivo kod ovog lika je njegovo podrijetlo: rođen je i odrastao na Kosovu odakle je otišao početkom novog milenija bježeći od ratnih grozota. Njegov je otac sjajno svirao gitaru i vrlo rano je sina naučio tajnama tog instrumenta tako da je ovaj, kad je došao u Zagreb, već bio majstor svog instrumenta. Njegov talent odmah je prepoznat i uslijedilo je ono što već obično slijedi kod takvih wunderkindova: Dobitnik je velikog broja važnih nagrada za mlade glazbenike u Hrvatskoj i vani, osvojio je devet prvih nagrada na internacionalnim gitarskim natjecanjima, nastupao je kao solist uz mnoge simfonijske orkestre te surađivao s brojnim glazbenim velikanima koji su mu kao mladom gitaristu bili uzori, a potom je dijelio binu s njima na najvećim koncertnim salama diljem svijeta. Što bi mi Osječani „skromno“ rekli: „Eto, dokazao se u svijetu, sad može doći svirati i kod nas“… 🙂
Sala Kulturnog centra bila je dupkom puna, a obzirom na pooštrene epidemiološke mjere u posljednjih nekoliko dana, ulaz na koncert bio je slobodan, bez prethodne najave putem e-maila ili telefona, ali isključivo uz predočenje Covid potvrde. To je dosta brzo išlo tako da smo, unatoč velikom redu koji se stvorio pred ulazom, do početka koncerta svi bili na svojim mjestima.
Çeku se popeo na binu u društvu svog nerazdvojnog pratitelja, Gutmeierove klasične gitare, i nastup je otvorio jednom Mozartovom skladbom, „Fantazijom br. 3 u e-molu“ koja je izvorno napisana za klavir, ali ju je umjetnik odlično preoblikovao u gitaristički aranžman. Jedno od manje poznatih Mozartovih djela dobilo je sasvim novu dimenziju, od početnog laganog, meditativnog ugođaja koji se polako razvija pa do kraja gdje dobijemo klasičnog WAM-a, prepoznatljivog čak i odsviranog drugačijim instrumentom, u jednom novom svjetlu i kontekstu.
Mozart nije pisao skladbe za gitaru, barem koliko ja znam, no španjolski skladateljski as Fernando Sor jest. I ne samo da je bio skladatelj već i izvrstan gitarist, krajem 18. stoljeća smatran najvećim virtuozom tog instrumenta (a u ono je vrijeme gitara još bila slabo poznata i nedovoljno cijenjena kao instrument). I Sorov otac je bio odličan gitarist koji je svoje umijeće prenio na sina, što je još jedna poveznica s Çekuom, osim neupitnog muziciranja koje je pokazao izvevši tešku i zahtjevnu četverostavačnu „Sonatu u c-molu“. Sva četiri stavka su povezana u cjelinu, a glazbenik je posebno briljirao u trećem stavku, temi s varijacijama, gdje smo dobili kratku vožnju kroz povijest španjolske glazbe, od srednjevjekovnih minstrelista preko prigušenih zvukova flamenca do brojnih romantičnih obilježja koja su krasila romantičare onog vremena, prvenstveno germanske.
Potom je uslijedila kratka desetominutna pauza da umjetnik malo odmori prste, a po povratku smo dobili jednu prekrasnu lirsku minijaturu, skladbu “Omaggio a Marko Ruždjak” prošle godine preminulog gitarista i profesora Gorana Listeša originalno napisanu za gitaru a koju je Çeku praizveo neposredno prije autorove smrti. Prekrasna melodija, sjetna atmosfera i gitara koja doslovno jeca podsjetili su me na klasik Geogea Harrisona i Beatlesa „While my guitar gently weeps“ i taj naziv je možda i najbolji opis ove krasne skladbe.
Za kraj službenog dijela umjetnik se ponovo „raspištoljio“ i iz svog arsenala izvukao meksičkog skladatelja Manuela Poncea i njegovu „Sonate Romantique“ posvećenu velikom romantičnom skladatelju Franzu Schubertu koji je jako volio gitaru iako to nije bio njegov primarni instrument. Ali odlike njegovog stila bile su tu, u filigranski preciznoj Çekuovoj izvedbi i još jednom odličnom transponiranju skladbe pisane za klavir u drugi instrument.
Publika je glasnim aplauzom dala do znanja da želi još, pa smo i dobili još u vidu stavka iz Schubertove „Lob der Tränen“ za koju je maestro rekao da ju je obradio i da ju jako voli ali da je vrlo teška za izvesti pa se unaprijed ispričao ako ne bude savršena. No, ako i jest imao sitnih problema s njom, moje neistrenirano uho to nije primijetilo; dapače, meni je to čak bio vrhunac cijelog nastupa. Da se razumijemo, doista sam uživao u cijeloj svirci, ali sam ipak očekivao malo više gitarske „pirotehnike“, no veći dio nastupa bio je hipnotičan, meditativan i čaroban, ono, zen budizam uz zvuke klasične gitare, ali mu je falilo da ga malo „zapapri“. A tog ljutog začina smo dobili na kraju.
Poslije nastupa u kratkom razgovoru s umjetnikom rekao sam mu taj moj dojam i, za divno čudo, on se složio sa mnom rekavši: „Nastup je bio poput kelja, zdrav i ukusan, ali desert na kraju ipak je ono što nepci najbolje pamte“. I eto, čovjek je cijeli koncert sažeo u jednoj savršeno pogođenoj kulinarskoj metafori, a ja tu trkeljam stranicu i pol. Zato je on umjetnik, a ja obično piskaralo…
Hadžo, antitalent za gitaru
P. S. Treba pohvaliti i akustiku Kulturnog centra. To jest betonsko-stakleno-mramorna gromada od koje bi čovjek očekivao da ječi u vražju mater, no nije bilo tako. Sjeo sam na kraj hale u ravnini s maestrom gdje je zvuk bio pomalo tih ali savršeno čist i razgovjetan, Çekuovo fraziranje jasno i savršeno kontrolirano tako da se u zvuku inače tihog instrumenta kakva je klasična gitara doista moglo uživati. No, kad sam se popeo stepenicama da napravim par fotki odozgora, e tu se jeka već jasnije čula i zvuk je bio malo izobličen, pa sam se vratio dolje na svoje mjesto uživati u svirci…
https://www.facebook.com/petritcekuguitar ; http://petritceku.com/
zlihadzoponovojase 