Nakon dugih šest godina izbivanja kultni slovenski kantautor Marko Brecelj vratio se u Osijek gdje je na Filozofskom faksu sudjelovao na EstLab tribini u sklopu Ciklusa novovalnih razgovora. Iako ozbiljno narušenog zdravlja, Marko je još uvijek lucidan i zanimljiv sugovornik oštrog jezika kojega je uvijek užitak gledati i slušati…
Brecelj i Osijek imaju dugu zajedničku povijest, od njegovih prvih nastupa s bendom Buldožer pa sve do današnjih dana. I na mom blogu Marko je bio više puta: 2013. godine održao je cjelovečernji koncert u osječkom kafiću Roko, kao i predavanje o mekom terorizmu u kampusu, a nakon toga sam ga uspio nagovoriti na intervju, koje inače rijetko i nerado daje. Dvije godine kasnije izveo je pravi desant na naš grad. Naime, nastupio je u bircu Barcelona s Raduletom iz Atheist Rapa te je održao performans na pješačkom mostu posvećen uspomeni na Josipa Reichl-Kira. A onda šest godina ni traga ni glasa od njega.
Kad smo drug M. i ja došli u Malu vijećnicu FFOS-a imali smo što vidjeti, odnosno gotovo da nismo imali što vidjeti: čovjek se u ovih šest godina promijenio. Fizički se prepolovio, što je posljedica tuberkuloze koja ga je jebala posljednjih osam mjeseci i još ga prca. Kaže da je izgubio 12 kilograma i to se vidi. Povrh toga, još mu je i korona zakucala na vrata a on, mlad i naivan, pustio ju je unutra. Naš prvi dojam bio je da gledamo ruinu od čovjeka i pitali smo se koji kurac ste njega našli maltretirati i dovlačiti iz Slovenije jer se doista doimao kao da je jednom nogom u grobu.
A kako se on uopće pojavio u Osijeku? Bio je gost na tribini Est Lab u sklopu Ciklusa novovalnih razgovora pod nazivom Svjedočenje: “Odgovori na i bez pitanja” koju su vodili Marijan Krivak i Goran Rem, obojica profaći na Filozofskom. Krivak je bio „kriv“ za Markov dolazak jer je veliki štovatelj Buldožera pa je htio seriju ovih tribina otvoriti upravo njegovim gostovanjem. U početku se činilo da će to biti priličan promašaj jer do 19 sati sala je bila gotovo prazna, no onda je počelo kapati građanstvo, studentarija i poštena inteligencija, pa se 50-ak postavljenih stolica brzo popunilo.
Loš dojam o Markovom izgledu samo se pojačao kada je tribina započela. U početku je govorio teško, riječ po riječ, vidjelo se da se muči i to je zvučalo otužno. No onda, vidi vraga, kako je program odmicao tako se polako oslobađao i ubrzo je to bio onaj stari dobri pričljivi i otrovni Marko kakvoga znamo i cijenimo. Očito je da su zdravstveni problemi ostavili traga na njemu: dugo vremena nije nigdje nastupao, ispao je iz forme, ali na svu sreću stari šoumen u njemu nije nestao, samo se pritajio i kad je izašao van u tribini se moglo baš guštati.
Ako ste ikada bili na nekoj seansi s Markom, onda znate da je on veoma zahvalan sugovornik za moderatore: postaviš mu pitanje i nakon toga možeš otići na cugu u obližnji kafić jer ovaj će pričati k’o navijen. Što u njegovom slučaju nije mana jer nakon 50 godina na sceni i svega što je u privatnom i profesionalnom životu prošao, njegove litanije nisu ni dosadne ni zamorne, poput na primjer mojih. Mislim da su mu moderatori postavili svega četiri-pet kratkih pitanja tijekom tih sat i 20 minuta koliko je program trajao i pustili ga da na njih odgovara onako kako on to najviše voli, strujom svijesti.
U početku je govorio o tome kako je bilo djelovati i stvarati u bivšoj državi kada je Buldožer počinjao. Jest, bilo je tu i cenzure i prijetnji zatvorom i svašta nečega, ali njegov je dojam da se tada, u doba jednoumlja, ipak disalo nešto slobodnije nego danas u tzv. demokraciji. To je posebno došlo do izražaja u drugoj polovici 70-ih kada je nastajala neka nova scena (novi val) kojoj Buldožer glazbeno možda nije pripadao, ali joj je nesumnjivo utro put.
Više od političkih pritisaka, momke iz benda gušila je hermetičnost i zatvorenost tadašnje slovenske scene zbog čega su odlučili da rade na dobardanskom jeziku, hrvatsko-srpskom ili srpsko-hrvatskom, tako da ih se razumije od Vardara do Triglava. Svojom glazbenom fuzijom svih zamislivih stilova i crnohumornim, montypythonovskim tekstovima rugali su se tadašnjem društvu, glazbenom mainstreamu, svojim kolegama zabavnjacima i prog rockerima, ali i samima sebi.
Doduše, Markova karijera kao kantautora započela je još prije Buldožera albumom „Cocktail“ iz 1974. na kome je bio i njegov prvi hit „Duša in jaz“. Promovirajući taj album Marko je nastupao odjeven u boje zastave bivše države: bijele hlače, crvenu košulju i plavo ofarbanu kosu, a kad su ga upitali „A gdje je zvijezda?“ odgovorio je: „Ja sam zvijezda“. 🙂
Bio je to začetak njegovih brojnih mekoterorističkih akcija koje će izvoditi, nešto s Buldožerom na njihova prva četiri albuma, no većim dijelom kasnije, tijekom solo karijere, kada se seli u Koper i postaje koncertni organizator i kulturni trudbenik. To svoje dejstvovanje lucidno je nazvao Pepeljugovanjem: radiš k’o konj a nemaš ništa od toga. Tada postaje ozloglašen kao aktivist u stalnom sukobu s tadašnjim županom, ali koji se nije libio ni iskoristiti posjet Pape za mekoterorističke provokacije i zajebanciju.
Marko je pričao i o svom odnosu s Osijekom u koji je često dolazio, u kojemu se opasno zaljubio, o suradnji s bendom Why Stakla, ali ponajviše o legendarnom voditelju STUC-ovih kulturnih programa tijekom 80-ih Branislavu Krivokapiću Krivom. U Osijeku je nastao i Markov možda najveći solo hit, „Kod Ljube Trovača“, koju je i ovaj put izveo na kraju nastupa, sam na gitari.
Moglo se s njim pričati do sutra, međutim faks ima dosta stroga pravila sa satnicom tako da je oko 20:20 bio oglašen fajront. Poslije smo još malo popričali s Markom, mene je konkretno zanimalo što je bilo s njegovim legendarnim TMBK-om, Tehnički i moralno besprijekornim kršem, sada već 40 godina starim Renaultovim kombijem oblijepljenim natpisima „EUshit“ i „SLOshit“ kojim se zadnji put dovezao ovamo. Nažalost, TMBK je sada doista zreo za krš ili za pretvaranje u muzej, a Marko i njegova životna družica Adrijana u Osijek su ovaj put došli s prijateljem u njegovom skoro novom, 11 godina starom Mercedesu.
Bilo je ovo sjajno druženje koje je na početku mirisalo na katastrofu no na kraju je sve ispalo OK. Drago mi je što je Marko žilav, ako već ne i zdrav, ne daje se i volio bih da do njegovog sljedećeg gostovanja ne prođe ponovo predugih šest godina. Jer, 2027. tko živ tko mrtav; on bi mogao doživjeti starost Broja Jedan, ali za sebe nisam baš siguran…
Kod Hadže Trovača
zlihadzoponovojase 