Ljudi, ne biste believali, ali ovo mi je bio prvi klupski rock koncert u više od dvije godine. Dim cigareta, znoj, poganje, glasna glazba, stara ekipa, nikakva distanca, maski nema k’o gaća u pornićima… Da nije bilo Covid potvrda na ulazu bio bi to klasičan staronormalan koncert. Zovite me sentimentalnom starom ludom, ali baš mi je nedostajao jedan ovakav provod.
Sad, ako pratite ove moje črčkarije znate da sam u protekle dvije godine bio na toni koncerata, no velika većina njih održavala se vani na otvorenom uslijed pandemije Covida i epidemioloških mjera. Gledao sam i hrpu koncerata klasične glazbe u zatvorenom prostoru i još koješta, ali posljednju pravu klupsku rock svirku imao sam prije točno dvije godine, početkom studenog 2019. na koncertu za Koju u Begešu. Onda sam odrobijao tri mjeseca u Švabiji, pa sam se vrnuo kad je počela korona, pa sam ljetos odrobijao pet i kusur mjeseci na moru, pa svašta nešta i eto – zahvaljujući Slamanju prekinuo sam vjerojatno najduži post od klupskih svirki još tamo od ratne ’91. – ’92., a ako budem zločest pa me opet pošalju negdje na zimsku robiju proći će još puno vremena do sljedeće prilike.
Za one zaboravne, da vas podsjetim kako je Slamanje (ne)kulturno-umjetnički projekt nastao suradnjom udruge Slama i benda Harvo Jay, održavao se u onim predpandemijskim vremenima jednom mjesečno, osim ljeti, a kombinira vizualnu i glazbenu umjetnost, dakle izložbe i koncerte. I njih je ova korona kriza gadno pogodila, kao i ostale klubove uostalom, tako da su od početka pandemije održali tek nekoliko izdanja Slamanja, pa se nadam da je ovo novi početak. U skladu s epidemiološkim mjerama na ulazu su tražili da im predočimo Covid potvrde što je možda odvratilo dio njihove publike od dolaska jer gužva nije bila onakva kakva je znala biti, a možda im Vizelj nije bio dovoljno napet iako je riječ o jednom od najishypiranijih beogradskih bendova posljednjih godina. A možda su jednostavno antivakserska govna, jebo im pas mater!
Enivej, obzirom da je svirka morala početi ranije zbog obaveze zatvaranja svega živoga i neživoga u ponoć, u Tvrđi sam se nacrtao oko cenera, taman da malo popričan s drugom M. koga viđam prilično često i drugaricom S. koju jako rijetko viđam otkako smo zajedno robijali u Švabiji. Ubrzo potom buka iznutra dala nam je do znanja da šou počinje pa smo čoporativno krenuli unutra. Pokazivanje Covid potvrda na ulazu bilo je baš novonormalno, no sve ostalo bilo je kao u starim dobrim vremenima: kakva distanca, kakve maske, kakvi bakraći… Smrad dima od cigareta (već sam zaboravio kako je to vratiti se kući navečer i morati staviti robu na prozračivanje), ekipa s pivkanom u ruci, dobra zajebancija…
Program Slamanja otvorio je Nemeček (https://www.facebook.com/Nemecek4 ;
https://nemecek44.bandcamp.com/), noise folk/rock projekt tamburaša Vedrana Živkovića iz Slavonskog Broda. Očekivao sam bend, no ispostavilo se da je ovo one-man band, Vedran, njegova tambura i gomila efekata ispred njega kakvih se ni NASA ne bi postidjela. Da, čovjek svira tamburu, instrument koji je rijetko zastupljen na rock koncertima, no način na koji ju svira ono je što ga kvalificira za rock svirke: bučno, snažno, distorzirano, ni nalik onome kako prosječan Hadžo doživljava tamburašku, etno ili folk glazbu s ovih prostora. Neke stvari su mu čisti instrumentali, dok u drugima ima i pjevanja, no i ono je glasno i nerazumljivo ispod tog golemog zida buke. Netko ih je usporedio s kultnim bendom Swans i ima tu nešto, no ja bih prije rekao da je to neka kombinacija Swansa i naših bendova Legen, odnosno Kries, koje je predvodio Mojmir Novaković, s tom razlikom što je Mojmir bio i šoumen kojega je pratio bend, a Vedran sve radi sam. Nije to laka glazba za slušati, nakon otprilike pola sata postala mi je i lagano zamorna tako da sam kraj njegovog nastupa dočekao u središnjoj prostoriji čekirajući izložbu kolaža „9.45 bilijuna godina daleko“ umjetnice pod pseudonimom Amio Mon (https://amio-mon.com/ ; https://www.facebook.com/monamio/). Ne znam apsolutno ništa o njoj, osim da je žensko i da je s ovih prostora, ali izložba mi se baš dopala jer cura uzima stare analogne fotografije ljudi, gradova i prirode iz bivše Jugoslavije, reže ih i potom digitalno lijepi stvarajući distopijske kolaže koji spajaju retro i futurističku vibru. Umjetnicu očito pali svemir, tako da su na svim eksponatima prisutni Mjesec, Sunce ili neka druga svemirska tijela, obično u natprirodnoj veličini, i sve skupa to je veoma efektno. Bacite oko ako se zateknete u blizini.
I onda glavno jelo na meniju, prvi nastup beogradskog benda Vizelj (https://www.facebook.com/Vizelj ; https://vizeljbend.bandcamp.com/) u Osijeku. I ne samo u našoj palanci, već i u vasceloj Hrvatskoj, dakle imali smo svjetsku premijeru benda iz komšiluka koji postoji već eto osam godina ali se još nije ukazao kod nas do ovog petka. Puno je članova prošlo kroz bend tijekom tih osam godina, a danas postava izgleda ovako: Aleksa Nedić (bas, vokal), Veljko Milinković (gitara, vokal), Jelisaveta Todorov (bubanj) i novi član Pavle Petrović (synths, gitara, usna harmonika, štogod zatreba). Na mom blogu predstavio sam ih s hrpom singlova, no zanimljivo je sljedeće: Vizelj sam već jednom gledao i to davne 2016. godine u Bačkoj Palanci na FEP-u, Festivalu ekološkog pozorišta kada su nastupali kao predgrupa novosadskom bendu Wolfram. Ja, senilan kakav već jesam, potpuno sam zaboravio na to, baš kao i drug M. koji je bio sa mnom tamo. U ovih pet godina Novosađani su propali u zemlju, no Vizelj su postali jedan od bendova iz komšiluka o kojima se najviše priča.
Ona luđačka energija koja ih je krasila na bini još je uvijek tu, no dok su u Palanci svirali na velikoj bini na otvorenom, u Osijeku su nastupali kako bog zapovijeda, u klubu, i tu su ta njihova nabrijanost, bijes i žar došli do punog izražaja. Vizelj su alternativni rock bend ali u najširem smislu te riječi jer njihova je glazba eklektičan miks rocka, funka, punka, stoner zvuka, novog vala (prvenstveno neizbježnog Šarla) te, nećete vjerovati, narodnjaka. Da, u set listi imaju i hit Stoje Novaković „Umri“ u totalno raspašoj verziji koja zvuči poput neke izgubljene skladbe Black Sabbath ispod klasičnog srceparajućeg narodnjačkog teksta. Ali u sumanutoj verziji Vizelja to ima smisla.
Bend nas je kroz sat vremena svirke provozao kroz sva najvažnija poglavlja njihove karijere, od prvih singlova poput „Kafa i cigare“ ili „Idemo gore“ pa do trija novih koje najavljuju njihov nadolazeći drugi album (“Ne vidim te od dima”, “Novčanice” i „Šta je stid“). Sad, te nove pjesme mi se u studijskim verzijama nimalo ne dopadaju jer imaju previše elektronike, no uživo su mnogo bolje, poglavito „Ne vidim te…“ koja me podsjetila na LCD Soundsystem na steroidima. Možda nisu en pari starim hitovima, ali u live setu se odlično uklapaju.
Pred sam kraj svirke ekipa je ubacila u petu brzinu s “Nosorogom” koji je izazvao pravi stampedo u publici jer je zvučao poput Motorheada nakon žešćeg cjelonoćnog opijanja i gdje je Jelisaveta pokazala da su usporedbe s Milenom iz Repetitora na mjestu. Zapravo, cijeli bend ima nešto od repetitorovske divljine i brutalnosti uživo, ipak je to ista BIGZ škola, a Veljko i Aleksa su pokazali i da jako vole svirati u publici odakle su na samom kraju izveli „Kralja horsa“ u opičenoj, psihodeličnoj i hipnotičkoj jam session orgiji. Na brzinu su odradili i bis na kome su izveli rastrganu i nervoznu „Kadilak“ čiji refren „Mnogo nam se sviđaš“ može biti i najkraća ocjena ovog odličnog nastupa, ali ondak je uslijedio nametnuti fajront.
Vizelj jesu jako dobar bend, glazbeno, tekstualno i scenski kaotičan, ali u tom njihovom besmislu ima nekog smisla. Sat vremena brutalnog rock’n’rolla koji potvrđuje ono što već godinama ponavljam k’o papagaj, da r’n’r nije mrtav, samo je stjeran u rezervate gdje se obraća malobrojnoj publici koja nije potpala pod zli utjecaj cajki i hip-hop/trapa, ili crapa. Malo nas je, al’ smo govna rekli bi zlobnici, a ja dodajem da Vizelj trebate ošacovati da si malo obnovite poluprazne baterije te se nadam da do sljedeće doze klupske rock svirke neću morati čekati još dvije godine…
Nosorog Hadžo
zlihadzoponovojase 