Prošlotjednim koncertom našeg uglednog harmonikaša Dražena Košmerla nastavljen je Koncertni ciklus grada. Bilo je lijepo čuti za promjenu instrument koji nije često zastupljen u programima klasične glazbe.
Četvrtak je bio neuobičajeno bogat kulturnim događanjima u gradu u pandemijsko nevrijeme – kino projekcija u Uraniji, predavanje u MLU i koncert u Kulturnom centru. Manje više sve u isto vrijeme, zar ste sumnjali? Obzirom da još nisam otkrio način kako se klonirati, što je dobra vijest za sve vas paćenike koji čitate ove moje bljezgarije, uspio sam junački odraditi kino i koncert, a predavanje ću pogledati odloženo na Facebook stranici MLU. Dakle, sve se može kad si čovjek i kritičar lijepo organizira vrijeme.
U Kulturnom centru nastavljen je Koncertni ciklus grada koji u Osijek dovodi vrhunske glazbenike. Obzirom na sve važeće epidemiološke mjere, ufur na koncert bio je moguć isključivo uz predočenje Covid potvrde. Znajući da publika neće baš u stampedu pojuriti na nastup harmonikaša, organizatori su nastup pametno prebacili u malu dvoranu u prizemlju KC-a koja je meni super, superija od hola u kome se svirke inače održavaju. Oni debeli zastori sa strane dvorane su totalka cool, kako vizualno tako i zbog upijanja zvuka, a velika staklena površina koja gleda prema glavnoj zgradi Eurodoma daje ti osjećaj da si u centru grada, a opet odvojen od gužve i vreve. Na kraju nas je bilo svega dvadesetak duša, taman po mjeri.
Bilo mi je drago što je na repertoaru klasična harmonika, instrument koji je veoma zapostavljen u ovom programu. Osim toga, harmonika je poput violine, tambure ili trube danas isprostituirana od strane kojekakvih antitalenata što sviraju po svatovskim ili kirvajskim bendovima. Da citiram Hadžizam br. 63: Svaki je instrument u biti plemenit, samo ga prečesto kojekakve budale uzmu u ruke…
A Dražen Košmerl je definitivno majstor svog zanata, nagrađivani harmonikaš i pedagog koji je svojim djelovanjem kao solist, komorni glazbenik, profesor i dekan Muzičke akademije u Puli značajno pridonio popularizaciji ovog instrumenta u hrvatskoj klasičnoj glazbi. Ovo mi je bio prvi put da ga gledam i baš sam guštao.
Na repertoaru su bile izvedbe djela J. S. Bacha, ukrajinskog skladatelja Vladimira Runčaka, ali i suvremenih hrvatskih skladatelja koji skladaju za harmoniku, Davora Bobića i Massima Brajkovića, dok je središnji dio programa bio posvećen velikom argentinskom skladatelju i virtuozu na harmonici Astoru Piazzolli.
Program je započeo klasičnim Bachovim djelom, poznatom „Toccatom i fugom u d – molu“, jednim od najpoznatijih i najpopularnijih djela baroka 19. stoljeća, gdje nam je maestro pokazao kako se lijepo i bešavno djelo izvorno napisano za orgulje može prevesti na harmoniku. Isto se može reći i za Runčakovu „Sonatu br. 1 Passione“, također izvorno skladanu za orgulje – jest da je riječ o skladbi religijskog karaktera koja zvuči onako kako mi mali Perice zamišljamo skladbe za orgulje – moćno, uzvišeno i staro, no Runčak je skladatelj novoga doba, a njegova sonata, iako zvuči poput nečega što je moglo nastati u Bachovo vrijeme, skladana je sredinom 90-ih. Pod vještim prstima majstora Košmerla, skladba je zazvučala bezvremenski.
Ljubitelji klasičnog „mainstreama“ zasigurno su uživali u prvoj od tri Piazzolline skladbe te večeri, legendarnoj „Ave Maria“, jednoj od autorovih najpopularnijih skladbi, također novijeg datuma jer ju je Piazzolla napisao 1984. za potrebe filma „Enrico IV“ Marca Bellocchija. Meditativna, nježna i osjećajna, skladba je dočarala Piazzollinu nježnu stranu zahvaljujući svirački preciznoj i uživljenoj izvedbi. (Inače, nisam siguran da sam gledao Bellocchijev film, ali znam da je nastao po kazališnom predlošku Luigija Pirandella u kome je igrala tada mlada i nevjerojatno lijepa Claudia Cardinale. Eto, reći će netko, tko o čemu priča a matori Hadžo o pičci; ha šta da radim kad sam u godinama i zdravstvenom stanju kada o pičci mogu samo pričati ili je se s guštom prisjećati… 🙂 ).
Maestro je u uvodu svake skladbe rekao par riječi o njoj, pa je povodom „Sonate br. 2 – Posthumne“ Davora Bobića napomenuo kako su on i Herr Bobić zajedno studirali u Kijevu tijekom 90-ih kada je skladba i nastala. Herr Bobić, jedan od pokretača ovog koncertnog ciklusa, jedan je od najplodnijih autora za harmoniku, a ova trostavačna sonata odličan je primjer modernizma u klasičnoj glazbi i autorove želje da svojim skladbama iskorači iz unaprijed definiranih kalupa. Bobićeve skladbe ponekad znaju biti teške i hermetične, ali imaju skoro pa jazzerski ugođaj što je Košmerl sjajno prenio. Još jedan domaći skladatelj „modernističkih“ shvaćanja na programu bio je Massimo Brajković, također Istrijan, čiji su „Kontrasti“ kratak ali efektan komad „novokomponirane“ klasike.
Za kraj službenog dijela programa dobili smo još dvije porcije Astora Piazzolle, skladbe „Sentido unico“ i „S’il vous plait“, koje su bile više u tango maniru, odnosno tzv. nuevo tangu koji je skladatelj doslovno izmislio. Piazzolla je najznačajniji skladatelj u povijesti tanga jer je ovu popularnu narodnu glazbu za ples pretvorio u visoku umjetnost, a obzirom da se ove godine obilježava 100. godišnjica njegovog rođenja, nije čudo što je dobio središnji prostor u programu. Osim što je bio sjajan skladatelj, Piazzolla je također bio i virtuoz na harmonici, pa kad već njega nisam mogao gledati uživo, Košmerl je bio tu kao sjajan nadomjestak.
Uslijedio je i kratak bis, odnosno bisić, i to je bilo to. Sat i desetak minuta odlične svirke u sjajnom ambijentu, mali odmak od klavirskih koncerata koji čine kičmu Koncertnog ciklusa ali kojih mi je već pomalo puna kapa. Nadam se da će ekipa iz KC-a nastaviti dovoditi sjajne glazbenike koji sviraju različite instrumente te time obogatiti zvuk Koncertnog ciklusa i unijeti dašak raznolikosti u program. Mislim, ja obožavam lazanje (pozdrav Garfieldu!), ali ne bi ih mogao jesti baš svaki dan…
Posljednji Hadžin tango u Parizu
zlihadzoponovojase 