Osam godina je prošlo od posljednjeg gostovanja Brune Mičetića u Osijeku u bilo kojoj pretumbaciji, a sudeći prema sjajnoj svirci koju smo dobili sinoć u maloj dvorani Kulturnog centra, bilo je to doista predugo čekanje…
Eh, koja su to vremena bila, kao da govorim o nekom drugom životu: u studenome 2013. četa mala ali odabrana putovala je u Novi Sad na tamošnji jazz festival gdje je, između ostalih, gledala i nastup jednog našeg predstavnika – tada još mladog i perspektivnog riječkog gitarista Brune Mičetića. A samo dan kasnije Bruno je sa svojim triom, u kome je bio i veliki bubnjar Ratko Divjak, došao i do Osijeka gdje je jammao s Baračem i njegovom ekipom. Tom prilikom čak sam odradio i brzinski intervju s njim i nadam se da sam bar nekome skrenuo pozornost na novu nadu jazza, ali i heavy metala (lik svira gitaru u metal bendu Keops, ali nemojte mu to uzeti za zlo…).
Nakon toga Bruno se u Osijeku nije ukazivao. Ovjerio sam ga još jednom prije četiri godine u Županji na River Jazz festivalu gdje je nastupio u formi seksteta s pet članova :), a nakon toga mi je nestao s radara. Sve do sinoćnjeg nastupa u Maloj dvorani Kulturnog centra gdje se okupilo nekih 30-ak duša i baš sam cinično komentirao jednom poznaniku da je to vjerojatno maksimalan broj ljudi koji će u Osijeku doći na jazz koncert bez da im uperiš kalašnjikov u glavu.
Nakon dvije godine izbivanja s pozornica uzrokovanog koronom našom svagdašnjom, Bruno je ponovo okupio svoj trio i, nećete vjerovati, krenuo na turneju po Hrvatskoj. Ali ne ono, kako se to danas radi, vikend turneje tipa petak i subota, već pravu turneju s pet nastupa u tjedan dana. Prije Osijeka „pale“ su Delnice i Varaždin, a potom slijede Zagreb i Sisak.
Trio po običaju čine vrhunski glazbenici: osim Brune na gitari, tu su Joe Kaplowitz na klavijaturama i Vladimir Kostadinović na bubnjevima. Na nastupu u Varaždinu prije dva dana Vladimira je zamijenio Ratko i neki su ljudi rekli kako je šteta što mu se nije pridružio i ovdje, no čovjek je bio u Osijeku prije dva tjedna na promociji filma o Dinamitima, a i nije da ga nismo tako dugo gledali: u svibnju 2018. nastupio je u Oxygenu sa svojim Ugrin-Divjak kvartetom. A i dobro je upoznati nekog novog glazbenika koji zna znanje poput Vladimira, iako sva trojica koji sviraju u ovom triju itekako znaju znanje.
Za razliku od prethodnih nastupa na kojima su izvodili mahom vlastite stvari, jer Bruno ima nekoliko albuma za pojasom, ovoga puta su se predstavili programom standarda. Kroz nekih sat i pol svirke proveli su nas kroz set probranih jazz, ali ne samo jazz skladbi: ima tu i puno bluesa, fusiona, a tek kad Joe „zamasti“ svoj synth u nekoj ukusnoj funkyjani za prste polizati… Mljac!
Za one koji se možda plaše jazza i njegovih free form pojavnosti i skladbi u trajanju od deset, 15 ili više minuta, Bruno i jataci pripremili su vrlo pitak koktel uglavnom bržeg, uptempo jazza i bluesa, tek tu i tamo spuštajući brzinu kao u soulom nafilovanoj laganici „Soul Eyes“.
Naravno, ljubitelji solo točaka nisu ostali uskraćeni ni za uživanje u solima trojice virtuoza te su svaki takav iskorak popratili snažnim aplauzom. I tu se vodilo računa o tome da publiku ne smaraju i da ne pretjeruju s prekomjernim granatiranjem, na čemu im hvala s moje strane kao čovjeka koji sola podnosi samo u malim i doziranim količinama.
Vladimir se pokazao kao odličan bubnjar, u što nismo ni sumnjali, a njegov solo odsviran dlanovima negdje na početku koncerta jedan je od vrhunaca cijelog nastupa. Joe je član HRT Big Benda dugi niz godina što je samo po sebi referenca, no njegov piano ima pomalo američki sound, malo drugačiji od sviranja domaćih jazzera, s više utjecaja funka, soula i općenito crne američke škole, nešto što se može naučiti radom i trudom, ali kod njega to špartanje kroz zvukove Amerike djeluje tako prirodno i neusiljeno, kao da je cijeli život brao pamuk na plantaži… 🙂
Jedna od najvažnijih karakteristika Bruninog trija, osim neupitne sviračke kvalitete, jest spontanost i improvizacija kao neke od glavnih odlika jazza. Kod tako dobrih glazbenika imaš dojam da telepatski komuniciraju: ništa nije unaprijed dogovoreno, samo se dogovore koju će pjesmu sljedeću izvesti, a što će se u njoj dogoditi, to ovisi o trenutku, o nadahnuću, reakciji publike… Zbog toga sam uvjeren da iste ove skladbe nisu zvučale jednako na svih pet nastupa turneje.
Bruno, Joe i Vladimir još su se jednom potvrdili kao majstori svojih instrumenata koji su sjajni kao solisti, ali ta njihova kvaliteta posebno dolazi do izražaja kada su sva trojica u akciji. Svirka je bila opuštena, neopterećena bilo čime, vidi se i čuje da njih trojica uživaju svirati zajedno. Kao da su glazbenici došavši na binu ostavili sve brige i probleme ovoga svijeta ispred ulaza u KC, a i mi publika s njima.
Ovo je fenomenalan jazz sastav koji je obradovao ne samo ljubitelje žanra, već i ljubitelje dobre, kvalitetne svirke bez obzira što inače slušali. Ponovit ću rečenicu kojom sam završio i prikaz njihovog nastupa u Oxygenu: nadam se da nećemo ponovo morati čekati osam godina da ugostimo Brunu u našem gradu, s ovom ili nekom drugom ekipom. Mislim, on da nasumce pokupi neka dva lika s ulice i dovede ih da sviraju s njim, to bi vjerojatno zvučalo sjajno…
Upswingirani Hadžo
https://www.facebook.com/miceticbruno/
zlihadzoponovojase 