Što ti tražiš na božićnom koncertu Brevisica, nesrećo matora, mogao bi upitati neki čitatelj mog bloga koji zna koliko volim žićbo i sve te kerefeke, a posebno božićne pjesmičuljke. Priznajem, uhvaćen sam s prstima u pekmezu ili, kako je to danas modernije reći, k’o župnik s kitom u ministrantovoj bulji, no razlog što sam otišao na tu svirku uopće nisu bile Brevisice…
Naime šta, svi pa i vaša pokojna baba znaju da je osječki Kulturni centar aktivan već skoro dvije godine, da su uredili dvije prostorije za svirke u prizemlju zgrade i galerijski prostor na katu plus još svašta nešta poput velike terase na krovu zgrade, no ono o čemu ništa niste mogli čitati do sada je izvještaj iz velike dvorane KC-a koja se nalazi na katu, iza galerijskog prostora.
To je ogroman i doista impozantan prostor koji još nije u funkciji jer nije dovršen. OK, reći da nije dovršen to je „understatement of the year“ jer to je još uvijek ogromna betonska gromada koja tek čeka da jednog dana krenu unutarnji radovi pa da to doista liči na nešto. U ovom trenutku ovo je čisti rohbau, no KC-ovci su dobili uporabnu dozvolu i odlučili da krenu s održavanjem manifestacija, a i da polako navikavaju publiku na ono što će jednog dana konačno dobiti – multifunkcionalnu koncertnu dvoranu za kojom vapimo od stoljeća sedmog, desetljeće više manje. Uložili su si truda da taj velik i prazan prostor koliko-toliko urede i okite gomilom borova, a kao bend koji će probiti led u novom-budućem prostoru odabrali su lokalnu ekipu, poznati osječki vokalni ansambl Brevis.
I to s povodom: ovaj popularni i nagrađivani pjevački zbor ove godine obilježava 25. rođendan i obljetnicu rada, pa su odlučili veliki slavljenički koncert održati u novom prostoru i tako postati prvi izvođači koji su tamo službeno nastupili. Jednog dana kada tamo budemo gledali U2, Stonese ili Coldplay, bit će to lijepo i krasno, ali ostat će zapisano u ljetopisima popa Dukljanina kako su Brevisice bile prve.
Tijekom tih 25 godina ja sam Brevisice gledao XY puta, možda ne baš 25 ali desetak ili petnaestak sigurno, u raznim pretumbacijama, kako izvode svjetovni ili duhovni repertoar. Posljednjih godina postale su standardni dio osječkog adventa sa svojim božićnim programom, prije nekoliko godina sam i pisao o njima nakon nastupa u Tvrđi, no nakon toga bi ih ošacovao, više ili manje uživao, urudžbirao i arhivirao. Kažem, nisam ljubitelj božićnih koncerata, eventualno božićnih domjenaka s ovalima punim mesine, no posljednjih godina toga je sve manje i manje. Ili se ja družim s pogrešnim ljudima…
Elem, dakle moj razlog dolaska na koncert bio je ovjeriti taj novi prostor, a manje sam se opterećivao time tko nastupa. Da ne griješim dušu koju nemam, s Brevisicama znate da ćete se ugodno provesti: cure prekrasno pojaju, njihovo višeglasje je snažan instrument koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim, a kao podrška tu su pouzdani suradnik Davor Dedić za klavirom i Antoaneta Radočaj-Jerković, dirigentica i umjetnička voditeljica zbora. Uostalom, da tu nema štofa ne bi cure ni primirisale neke od najprestižnijih svjetskih koncertnih dvorana poput Opere u Sydneyu, Carnegie Halla u New Yorku ili Grand Philharmonic Hall u Sankt Peterburgu.
O repertoaru neću drviti nadugo i naširoko, riječ je o miksu božićnih popevki („Rocking holidays“, „Let it snow“, „Have yourself a merry little Christmas“), sakralno-crkvenih papazjanija („Mary did you know“, „A clare benediction“) te duhovnih napjeva („Thankful“, „Go tell it on the mountain“), sve muy bien otpjevano ali ništa zbog čega bih pao u nesvijest. „Go tell it on the mountain“ izvela je Aklea Neon solo i nisam curu prepoznao bez one tone bombastičnog nakita i kojekakvih plemenskih džidža-midža; Sealovu „Kiss from a rose“ izveo je Goran Bošković, pjevač onog iritantnog estradnog pop govneta Fluentes, dok se u nekoliko pjesama istakla članica zbora Anja Papa.
No, najveća fora dogodila se negdje pred kraj koncerta kada je iskočio osigurač i cijela bina je ostala u mraku. Cure to nije spriječilo da pjesmu „muški“ izvedu do kraja a-capella, no tada se dogodio highlight nastupa: cijela dvorana izvadila je mobitele i uključila bljeskalice i tako su osvijetlile cure na bini. Bio je to super prizor, koji ja iz zadnjeg reda baš i nisam mogao najbolje vidjeti, no Dedinjo je bio toliko fasciniran da je morao napraviti fotku s bine. To je jedan od onih trenutaka koji se pamte, i kada Brevisice budu slavile 50. obljetnicu, nitko se neće pitati: Ej, jesi bio na njihovom slavljeničkom 25. rođendanu? ili: Hej, jel’ se sjećaš njihovog prvog koncerta u velikoj dvorani KC-a? Ne, svi će pitati: Jesi bio na onom koncertu na kome im je iskočio osigurač?
Kad je problem s osiguračem riješen, koncert je nastavio svojim tokom ali sve nakon te famozne scene meni je bilo antiklimaktično. No, to sam samo ja. Publika je uživala; kako i ne bi kad velik dio njih čine prijatelji i rodbina članica ansambla koji bi bili oduševljeni i da cure samo stoje na bini i čitaju kuharske recepte iz Karapandžine knjige. Ja ću i dalje tu i tamo navrnuti na neki od njihovih nastupa, prvenstveno onih svjetovnih, kada izvode pop i rock pjesme, a možda me se nagovori i da još koji put ovjerim i ovakve božićne pizdarije. Znate kako kaže Hadžizam broj 18 – svemu mogu odoljeti osim iskušenju…
U svakom slučaju, curama želim puno uspjeha uz još jedan prigodan obljetnički Hadžizam broj 10: prvih sto godina je najteže, poslije se čovjek navikne…
Hadžo u rohbau izvedbi
https://www.facebook.com/vabrevis/ ; https://www.brevis-osijek.com/
zlihadzoponovojase 