Nedjelja u Kulturnom centru Osijek ponudila je double whammy program: božićni koncert Vitomira Ivanjeka i prvi službeni nastup Big Benda Osijek. Obzirom da su se koncerti dijelom preklapali, morao sam otići ranije s Vitomira no to sam učinio tiho i neprimjetno. Tko bi rekao da će mi se pod stare dane isplatiti dugogodišnje iskustvo u tihom iskradanju iz brojnih ženskih kreveta… 🙂
A malo je falilo da oba ta događaja propustim. Društvo iz KC-a nešto slabo reklamira nadolazeće događaje, valjda zato što su u gužvi jer istovremeno organiziraju i programe na Adventiranju. I sad pazi ovo, ja stojim u redu ispred Zavoda za javno zdravstvo u Drinskoj, čekam da dobijem treću booster dozu i nezainteresirano vrtim prstima po mobošu kad ispadne informacija o dva koncerta u KC-u i to večeras. Ideš! Piknuo sam se, odmah odjurio ćiku nešto ubaciti u kljun i psihički sam se pripremio za dvostruki koncertni program.
U 20 sati u velikoj dvorani KC-a na katu nastupio je pijanist Vitomir Ivanjek. Ime zvuči poznato? Of skroz, isti taj lik gostovao je i prošle godine u KC-u i to na isti datum, 19. 12., samo što je tada svirao u dvorani u prizemlju a sada je avansirao u glavnu dvoranu. Nisam siguran da se taj avans isplatio jer je gledatelja bilo manje nego prošle godine, možda zato što nisu pojma imali da čovjek uopće nastupa, no obzirom na broj posjetitelja idealno bi bilo da je nastupio u maloj dvorani u prizemlju a da je Big bend svirao gore, ali ajd’ sad, tak’ je kak’ je. Smjestio sam se u gotovo prazni prvi red velike dvorane, ogrnuo se jaknom (jer u tom velikom prostoru bez grijanja bude prilična ledara) i čekao da maestro krene.
Neću nešto previše tupiti o njemu i njegovom liku i djelu jer osnovne informacije imate u tekstu od prošle godine. I ovaj put Ivanjek se pokazao kao ne samo iznimni pijanist, već i šoumen u svakom smislu te riječi. Njegovo držanje tijela, pokreti dok svira ali i dok ne svira, česti osmjesi koje dijeli s publikom ostavljaju dojma čovjeka koji je u nekom totalno svom filmu, a opet sve nas publiku uspije ubaciti u taj film da i mi guštamo s njim.
Program pod nazivom „Noć crno-bijele čarolije“ bio je potpuno drugačiji u odnosu na prošlu godinu i to je još jedan razlog zašto mi se ovaj nastup dopao. Majstor svira bez nota čak i zahtjevne komade poput Beethovenove „Mondschein Sonate“ ili genijalnog čardaša „Czardas“ Vittorija Montija i imaš dojam da bi mu mogao k’o u kafani naručiti „Sviraj Mozarta„ ili „Sviraj Schumana“ i ovaj bi ti bez jebemti ispunio želju.
Program je i ovaj put osmislio tako da kombinira svjetske majstore različitih epoha, hrvatske skladatelje poput Fortunata Pintarića, za koga je izvevši kratki ali preslatki „Rondo“ rekao da je on hrvatski Mozart s čime se slažem ili Đure Prejca, a naravno da je izveo i nekoliko vlastitih skladbi od kojih su mi najbolje zvučale „Rapska zvona“ i „Sjećanje“. Lik se igra s tim djelima, dodaje im nešto svoje, malo improvizira, taman koliko je potrebno da prepoznajemo osnovnu glazbenu temu, no obogaćenu nekim Vitomirovim tajnim sastojkom. Nešto poput malih tajni velikih majstora klavira. S tri žlice Vegete, naravno.
Bio je ovo baš dobar nastup otkačenog umjetnika koji ima svoj osebujan stil odijevanja i sviranja i po tome je kompletan umjetnik, no on je i sjajan skladatelj i izvođač. Još jedan od razloga zašto mi se ovaj nastup više dopao nego prošlogodišnji je taj što sam nakon sat vremena svirke morao zdimiti na sljedeći nastup, pa se nije ponovila situacija od prošle godine kada je s četiri bisa podavio nas nespremnu publiku, a još kad je u sevdahu izveo Škorinu „Ne dirajte mi ravnicu“ došlo mi je da bacim rigoleto bez uvertire. Ovaj puta toga nije bilo, ili bar ja to nisam dočekao jer sam se oko devetke tiho i neprimjetno pokupio i spustio iz velike dvorane dolje u prizemlje KC-a…
…gdje je nešto iza 21 h počeo nastup Big Benda Osijek. Ako vam ovo ime ne zvuči poznato, nemojte izvršiti harakiri: ekipi je ovo bio prvi službeni nastup u karijeri. Kičmu benda čini Osječki puhački orkestar koje sam prošle godine gledao dva puta, na njihovom također prvom službenom nastupu u Sakuntala parku te dva mjeseca kasnije u Domu HV-a uz pridodane članove nekih drugih big bendova iz slavonskih gradova ali i članova prethodne inkarnacije Big Banda Osijek.
Oni koji imaju slonovsko pamćenje možda se sjećaju da je taj projekt još prije desetak godina pokušao progurati osječki mag jazza Zlatko Barač, uspio je okupiti respektabilnu ekipu glazbenika i osnovati big bend, imali su i sjajan nastup u dvorištu Rektorata u ljeto 2011. godine, no Barač to nije mogao gurati sam, podršku je dobivao u vidu tapšanja po ramenima a ništa konkretno, pa je nakon nekog vremena odjebao tu priču. Onda se prošle godine pojavila nova generacija glazbenika predvođenih Denisom Ravlićem i Tomislavom Kruljcem koji su odlučili okušati sreću još jednom. Ovoga puta cijelom su projektu pristupili studioznije, dobili su prostor u jednoj od vježbaonica KC-a gdje su se mogli sastajati i održavati probe. Bez obzira što su imali nekoliko polujavnih nastupa i proba do sada, ovo im se računa kao prvi službeni koncert, pa sam morao biti tamo na tom čudu.
Big Bend Osijek broji čak 25 sjajnih glazbenika, nekih mladih koji su još piškili u pijesku dok je Baračeva inačica svirala, ali bogami i nekih starih džombi koje su svirale i sa Zlajom. Dakle, kombinacija mladenačke energije i iskustva starosti. Program je bio zamišljen kao kombinacija božićnih popevki, jazz standarda i prearanžiranih skladbi popularne glazbe za big bend, i moram priznati da je provod stvarno bio dobar.
Počeli su s nekoliko božićnih klasika („White Christmas“, „Santa Claus is coming to town“, „Jingle bells“) koji su mi inače ful bezveze, no u ovoj kombinaciji to uopće nije zvučalo loše. Osnovnu potku čini klasičan rock instrumentarij – gitara, bas, bubanj, kljove (koje svira cura – me gusto), a iznad toga diže se sva sila puhačkih instrumenata. A kad zapapre (a zapapre ga svako malo, kao u maestralnoj Wonderovoj „Superstitious“, „Just a gigolo“ Louisa Prime ili u klasiku US3 „Cantaloop“), dobijete zvučni ekvivalent biblijskoj priči o trubama sudnjeg dana i padu Jerihonskih zidina. Sad, koji se kurac tamo točno odigravao ne sjećam se jer je davno bilo kada sam išao na vjeronauk, ali bio je žešći pičvajz u kome su trube igrale glavnu riječ. Kao i ovdje, u društvu saksofona, trombona, klarineta i sličnih puhačkih instrumenata.
Kad spuste u nižu brzinu, kao u klasiku „When I fall in love“ Victora Younga, lijepo se čuje kako instrumenti tečno klize i tvore široku paletu zvukova i vidite da su se sati vježbanja itekako isplatili. Ima tu još mjesta za napredak, još nekih automatizama koje treba usvojiti, no osječki big bend već je vrlo blizu onom poznatijem požeškom koji je posljednjih godina postao popularan diljem zemlje. Volio bi ih uskoro vidjeti na nekom normalnom koncertu, bez tih božićnih sranja, možda i s gostima pevcima, jer siguran sam da je s ovim ansamblom i Osijek svog konja za trku big bendova dobio.
I još jedna sitnica za kraj: stojim ja tako s ekipom iz KC-a na kraju koncerta i pored nas prolazi Vitomir na putu prema autu. I ja mu kažem da sam morao preskočiti dio njegovog nastupa zbog Big Benda, a on mi odgovara da je sslušao kako ekipa svira: „I ja bih na vašem mjestu“. Mislim da je to ekipi iz Big Benda Osijek veći kompliment od svih ovih boranija koje sam ja na ove dvije stranice teksta nakenjao. A Vitomira ćemo ionako, po svemu sudeći, vidjeti 19. 12. iduće godine. Pazite što sam vam rekao…
Mali Hadžo iz velikog benda
https://www.facebook.com/Osje%C4%8Dki-puha%C4%8Dki-orkestar-283220872491636/
zlihadzoponovojase 