Konačno smo dočekali treće izdanje manifestacije HeadOnEast! Fala Kurzu! Nakon dva pomicanja termina zbog kiše koja se baš urotila protiv organizatora, kiša nas je „usrećila“ i ovaj put padajući cijelo poslijepodne te je izgledalo da ćemo i treći put hebati heža. No, predvečer se ipak smilovala i program se više-manje odvio po planu…
Osim što je ovo bila treća sreća, to je ujedno i treće izdanje ovog enološko-gastronomsko-glazbenog festivala. Prije dvije godine nisam bio u Osijeku kada se održavao početkom jeseni, prošle godine sam ga pošteno ovjerio, i prvu i drugu večer, a ove godine bih ga propustio da se dogodio početkom listopada kako je bilo prvotno planirano. No, kiša je utjecala na to da se festival prvo pomakne s listopada na studeni, pa je opet zbog lošeg vremena odlučeno da se održi pred sam kraj godine pa makar sjekire padale.
Ove godine HeadOnEast se morao izmjestiti iz Tvrđe koja je sva raskopana zbog velikih radova na obnovi instalacija, pa se pomaknuo par stotina metara dalje do Parka kralja Držislava, odnosno kod Školjke kako mi Osječani zovemo taj prostor. Jeb’o kraljeve i kneževe, kaži „kod Školjke“ da te ceo svet razume! Obzirom da je ipak hladnije vrijeme, većina sadržaja prebačena je u šatore tako da je kod Školjke niknulo pravo malo kirvajsko naselje jer tamo se nalazi i veliki panoramski kotač koji je postao atrakcija ovogodišnjeg adventskog programa.
Malo bazanja kroz to novoniknulo naselje otkriva da imamo pivsko-vinsku kupolu koja je, zar ste sumnjali, bila najposjećenija, no ja tamo nisam kopitom kročio jer ne jebem ni pivo ni vino pet posto. Kad budu imali neku Cocacolsku kupolu možemo razgovarati ali dotle, da citiram napušenog zeca, odjebite vi kopnene životinje! Tu je i gastro kupola, ali i meni najzanimljivija Kaleidoskop kupola, mračan šator osvijetljen samo laserima i svjetlosnim efektima gdje imaš dojam da hodaš po Mjesecu. Nije čudo što sam interview s ekipom iz Mangroovea odradio upravo ovdje i fakat je to najčudnije mjesto na kome sam ikad radio interview.
Općem dojmu kirvaja svakako su pridonijeli hodači na štakama, ujedno i bubnjari, bio je tu žongler, pantomimičar tužnog lika, a iz susjedne Orbanske, da ne kažem Mađarske, došli su nam „medo Brundo“ i njegov krotitelj. Krotitelj priča hrvatski pa je davao izjave za lokalne medije, dok Brundu očito još nije uspio dovoljno istrenirati jer ovaj priča mađarski i engleski. Dodajte svemu tome mirise klope koji se šire zrakom i imate kirvaj. Ja nikad nisam bio neki ljubitelj krivaja. Kurveraj da, ali kirvaj ne.
Sama Školjka nije bila korištena, osim kao zaklon od kiše koja je povremeno sitno paduckala, a na istočnom kraku ovog naselja postavljena je mala bina, odnosno Main Stage na kome se odvijao koncertni program. Kiša je dovela do kašnjenja u programu i prebacivanja osječkog benda Border s prve na drugu večer, a moguće da je u kombinaciji s hladnijim vremenom utjecala i na slabiju posjećenost. Na kraju se glazbeni program sveo na dva izvođača – zagrebački Mangroove i osječke The Morenos.
Mangroove (https://www.facebook.com/mangroovetheband) su glazbeni OPG kojim već više od desetljeća upravljaju Željka Veverec (vokal) i Toni Starešinić (synth, semplovi i svašta nešta). Gledao sam ih dva puta u Osijeku ali dosta davno: u ljeto 2012. na trgu u Tvrđi u sklopu manifestacije Simfonija pod zvijezdama i godinu dana kasnije u rahmetli klubu Oxygene. U ovih osam godina bend je objavio još dva albuma, stekao još širu afirmaciju, a tijekom pandemije i Željka i Toni objavili su solo albume, Željka jako uspješan „I Glow“ iz 2020. a Toni recentni, još vrući „Survival kit“.
U odnosu na ona dva pradavna nastupa, Mangroove su danas koncertna četvorka koju još čine bubnjar Silvio i klavijaturist Leo koji je zadužen i za flautu i bas. Znači, nema stalnog basa i trube što mi je bilo baš cool, ali ni ovako to nije zvučalo loše. Mangroove se drže svog prepoznatljivog zvuka, te uhuugodne kombinacije popa, neo-soula i acid jazza i to dobro rade, premda mi se i dalje na trenutke javi osjećaj monotonije, no potrudili su se i set listu aranžmanski prilagodili instrumentima s kojima raspolažu. Općenito, imam dojam da je zvuk malo više otišao na elektronsku stranu, više je naglaska stavljeno na plesni groove, premda na osječku publiku to nije djelovalo. Imao sam dojam deja vu-a dok je Željka pozivala okupljene da priđu bliže bini i zaplešu s njima, no publika ju nije baš zarezivala. Tako je bilo i na prethodnim nastupima i čini se da Osječani jednostavno slabije reagiraju na vibru benda.
Željka ima lijep, ugodan glas koji u kombinaciji s toplim zvukovima flaute daje njihovim pjesmama jednu novu boju, tako da poznati hitovi poput „Vrijeme“, „Ljubav ni za lijek“ s Coldplayovskim kljovama (dok su ovi još nešto valjali) ili „Sanjala sam ljubav“ zvuče prepoznatljivo ali i malko drugačije. Ipak, po meni najbolje su bile one pjesme gdje je bend izašao iz svoje zone komfora: „Laka sam“ započinje glasnim techno uvodom da bi u drugom dijelu Toni oduševio divljom dionicom na synthu koja je zvučala poput neke od pjesama s njegovog solo albuma, dok je na „To se smije“ Leo synth zamijenio basom i to je odmah pjesmu diglo na višu razinu, pretvorivši ju u nasaftanu vintage funkijadu. Šteta što takvih iskakanja nije bilo više, no sveukupno gledajući ne mogu biti nezadovoljan: Mangroove su dobri u onome što rade, a i svirka je trajala nekih sat i 15 minuta tako da mi nije bila naporna ni dosadna.
Poslije njihovog nastupa pomogao sam im da odnesu stvari do kombija, evocirajući uspomene na tinejdžerske dane ponosa i slave kada sam kao klinac nosio kofere po hotelima u Istri i mlatio finu vulu, a potom smo otišli do gore pomenute Kaleidoskop kupole gdje smo odradili interview koji ćete kroz tjedan ili desetak dana imati prilike pročitati. Volim takva neobična mjesta, a očito nije bilo mrsko ni Željki ni Toniju, tako da smo odradili jedan fin i ugodan intervju.
To je utjecalo na to da sam propustio prvi dio nastupa osječkog benda The Morenos (https://www.facebook.com/pages/category/Musician-Band/The-Morenos-100516078112715/). Riječ je o relativno novom bendu na osječkoj sceni koje sam prošle godine gledao na nekim od njihovih prvih nastupa, na obilježavanju Međunarodnog dana jazza kada su svirali na prikolici koju je po gradu vukao tramvaj te nekoliko mjeseci poslije kada su nastupili na Vodenici u sklopu River Jazz festivala. Bend predvođen Morenom Pletikosićem na Hammond orguljama i dalje se vodi kao šestorka, no i ovaj put su nastupili okrnjeni, kao četvorka, uz Marija na gitari, Benjamina na tenor/teror saxu i Mihaela za bubnjevima. Njihova je čvrsta i energična svirka u kojoj se miješaju jazz, fusion, funk i latin-jazz, a bogami na samom kraju nastupa izveli su i jedan dobar lagani blues mutne vode koji kao da je bio okupan u Mississippiju.
U posljednjih godinu dana Morenosi su svirali diljem Hrvatske i to se čuje: usvirani su do ibera, a nastup je bio iznenađujuće energičan i žestok, što se ne očekuje kada znate da je riječ o jazz bendu koji svira instrumentale. Ne štede se i to se i vidi i čuje: stari lisac Lamza na saksu nije od onih stidljivih saksofonista koji odsviraju par tonova pa se maknu u stranu već njegov saks ravnopravno sudjeluje u vožnji s preostala tri instrumenta, a kada ipak uzme kratku stanku, znaš da ju je zaslužio jer puše kao da ima rezervno plućno krilo u koferu.
Nastavili su sa svijetlom tradicijom izvođenja vlastitih autorskih skladbi i mislim da nije daleko dan kada će biti u stanju izvesti cijeli koncert sastavljen isključivo ili većinom od originalnih skladbi. A to mogu i zato što je njihov autorski materijal podjednako upečatljiv kao i coveri koje izvode. Vjerujte mi na riječ, da Moreno povremeno nije najavio neku od njihovih skladbi, uključujući i par vasionskih premijera, pojma ne bih imao koja je njihova a koja obrada. A to nešto govori.
Bilo je to sat vremena guštanja i uživanja u svirci jednog od najboljih osječkih bendova neovisno o žanru i još jedna velika preporuka prije svega jazzoljupcima da ih ovjere kad im se ukaže prilika. A ja sam korakom laganim krenuo prema Sjenjaku zadovoljan što je glazbena večer bila vrlo uspješna, čak i ako je publike bilo manje nego što sam očekivao.
Hadžo bez osjećaja za groove
zlihadzoponovojase 