Da budem iskren, najvažniji događaj druge večeri HeadOnEasta nije imao nikakve veze sa samom manifestacijom ali se fino uklopio, a to je domjenak u Tvrđi. I tako su se stjecajem okolnosti spojile moje dvije velike ljubavi, ona prema koncertima i ona prema dobro pečenoj mesini. I dok s mesinom nisam mogao pogriješiti, sa svirkama ipak nisam bio toliko zadovoljan…
Druga večer HeadOnEasta započinjala je ranije, pa sam se i ja kod Školjke nacrtao negdje iza šestice. Publike je druge večeri bilo znatno više nego prethodne, vjerojatno je tome pridonijelo neuobičajeno toplo vrijeme za ovo doba godine. Na bini je već bio prvi bend, osječki Vinyl 33 (https://m.facebook.com/VINYL-33-242359884369040/?ref=py_c), kojima je ovo prvi put da se pojavljuju na mom blogu, ali ujedno i posljednji. Prvo, ova petorka su koveraši što ih samo po sebi čini bezvrijednima, bez obzira što su svirački sasvim solidni i neke pjesme su im dobro zvučale. „One“ od U2 se još jednom potvrdila kao besmrtna pjesma, no većinu set liste činili su proljevi poput Dine Dvornika, Robbie Williamsa i – da pokažu kako i ispod dna dna postoji još dublje dno – Gnjavassimova „Kladim se na nas“. Par autorskih pjesama koje su izveli također su za kurac – ljigavi estradni pop na tragu Letećeg odreda (neki članovi benda su i svirali u toj ekipi) skrojen po mjeri Radio Osijeka, Croatia Recordsa i CMC televizije. Ako volite takav popić rokić samo navalite, međutim natoplije vam preporučujem da ako se ikad susretnete s njima odjebete u troskoku. Što sam ja i učinio i isključio se iz te zle buke dok sam malo obilazio ovo kirvajsko naselje.
Odluku da pobjegnem s mjesta zločina olakšala mi je i činjenica što je te večeri u Regionalnoj vinoteci u Tvrđi bio organiziran domjenak za novinare od strane grada i županije, pa kako sam i ja nekakva sedma sila (ili silovatelj, što je bliže istini) nisam mogao odoljeti zovu pečene mesine. OK, kobajagi ideš vidjeti kolege novinare nenaoružane kamerama, diktafonima, fotićima i drugim oružjem iz novinarske oružarnice, ali zapravo smo svi jedva čekali da završe kratke uvodne besjede gradonačelnika i župana pa da se bacimo na temeljito čišćenje pladnjeva ispred nas. Naravno, ne morate pogađati, pladanj najbliže meni bio je tako temeljito počišćen da ga nisu morali ni prati u kuhinji. Ma ni termiti mi nisu ravni kad je domjenak u pitanju…
Malo sam popričao s ekipom i potom odšetao, pardon, otkotrljao se bi bio bolji izraz, natrag do Školjke gdje je počeo nastup dua Nipplepeople (https://www.facebook.com/Nipplepeople-188800831158956/ ; https://nipplepeople.bandcamp.com/). Gledao sam ih zadnji put prije tri godine u bilijar klubu Plan B kad su gotovo napunili taj inače dosta velik prostor, što je bio dokaz njihove rastuće popularnosti. Taj rast se očito nastavio jer je i kod Školjke bila velika masa ljudi željna još jednom vidjeti Nju i Njega.
Sve ono što sam rekao u prošlom izvještaju mogu ‘ladno ponoviti i ovdje: Nipplepeople su popularan bend, ali u koncertnom settingu ne funkcioniraju najbolje. Fora s maskama na licu više nije fora, a bend jednostavno ne može iznijeti set od sat i pol bez da počnem lagano zijevati. Nisam ljubitelj elektronike i moš’ ga jebat’, ali priznajem da imaju svojih trenutaka.
Početak i kraj nastupa bili su rezervirani za hitove i to je ono što je podiglo publiku. „Ne volim te“, „Frka“, „Nikada“, „Sanjam“, „Dajem ti sve“ pa njihova meni možda i najbolja stvar za kraj prvog dijela, „Sutra“, sve su to sigurni koncertni zgoditci. Pohvalio sam curin vokal zadnji put, pohvale upućujem i sada jer ona to zbilja iznese van, a i jako je dobra šoumenica iliti šouvumenica koja plijeni pozornost i svojim gibanjem na bini. Njen kompanjon je skriven iza gomile synthova, semplera i bogova očeva i tek tu i tamo se ukaže da nešto malo otpjeva ili otpleše s njom.
Najviše zamjerke ide na strukturu set liste gdje su u sredini koncerta ubili atmosferu nizom laganijih stvari, a tu je i taj problem sintetičkog ritma: svi ostali bendovi koji su nastupali u ta dva dana imali su žive bubnjare i ta se razlika osjeti. To vam je k’o ona stara fora: Koja je sličnost soje i dilda? I jedno i drugo su loše zamjene za meso. Tako ni divlji techno beatovi na milijun bpm-a koji dolaze iz računala ne mogu zamijeniti prirodni, ljudski udarac bubnja. Neću reći da sam nezadovoljan, ekipa ima dovoljno dobrih pjesama da stoički podnesem tih sat i koliko već, no kad su se na traženje publike vratili na bis, moja čaša strpljenja se prelila i odlučio sam da je bilo dosta elektronike po glavi stanovnika (i kritičara) za jednu noć.
Bazajući malo po tom kirvaju nabasao sam na frienda koga dugo nisam vidio, pa smo se dogovorili za cugu. Hoćemo u pivsko-vinski šator, pita on? Nećemo, kažem ja, prezagušljivo je, prevelika gužva, a i ne želim se laktariti s ovim šljamom. I tako ti mi odemo do Atelier bara u zgradi Eurodoma koji mi je omiljeno mjesto ovih zimskih mjeseci iz nekoliko razloga: prvo, samo 100 metara je od mog stana, drugo ima odvojen prostor za pušače i nepušače što mi je jako bitno jer neka pušačka govna truju sebe koliko hoće mene neće i posljednje – Coca Cola tamo dođe 14 kuna što je super prihvatljivo (u gradu se penje i do 20 kn). I tako, ostatak priče možete zamisliti – jedna Cola, druga, treća, fajront, izbacili nas van, k’o smeće na ulicu, k’o zadnje kronere tako da sam propustio nastup osječkog blues benda Border koji su zatvarali manifestaciju. Više sreće drugi put.
Kad se podvuče crta, mislim da je HeadOnEast na novoj lokaciji opravdao očekivanja. Ako ništa drugo, ponudio nam je uglavnom dobar koncertni program kojim smo se efektivno oprostili od 2021. Ono estradno smeće od Ivana Zaka na staru godinu ne računam, stvarno me zanima koji je to retard u gradskoj upravi došao na ideju tako nešto dovesti. Ne znam kakva će biti situacija sljedeće godine u ovo vrijeme, hoće li se HeadOnEast vratiti na svoju staru lokaciju i u stari termin, ali mi je žao što Školjka kao prostor ove zime nije bila bolje iskorištena kao dio programa Adventiranja. Ona je idealna za manje svirkice i mislim da bi ju iduće godine trebalo koristiti za te svrhe u sklopu Adventiranja, uostalom ionako se nalazi na tom špancir potezu. Svake večeri ili barem vikendima po jedan do dva nastupa jazzera, bluesera, rockera, hip-hopera, bilo bi to za prste polizati… Think about it.
Hadžo osjetljivih bradavica
zlihadzoponovojase 