Razgovor sa Željkom Veverec i Tonijem Starešinićem iz benda Mangroove odradili smo poslije njihovog nastupa prve večeri festivala HeadOnEast. Povod su bili njihovi solo albumi, Željkin „I Glow“ iz 2020. i Tonijev „Survival Kit“ iz prošle godine, ali naravno da smo se dotakli i njihovog matičnog benda. Ugodan razgovor vodili smo u Kaleidoskop kupoli gdje smo se osjećali kao da smo na Mjesečevoj površini, definitivno jedno od najopičenijih mjesta na kojima sam ikada radio interview…
Hadžo: Za početak moram reći da mi se vaši solo albumi više sviđaju od albuma vašeg matičnog benda. Kao da ste na njima izašli iz neke zone komfora koju ste pronašli unutar Mangroovea.
Željka: Kad smo krenuli raditi kao Mangroove, odlučili smo da to bude autorski bend s tekstovima na hrvatskom i u svojoj osnovi to je pop bend i ima neke svoje zakonitosti: izdaš prvi album, izdaš drugi album, dobiješ neku svoju publiku… Ali mi tu ne radimo nikakve kompromise, trudimo se biti autentični ali djelujemo u okviru zakonitosti jednog pop benda. Toga smo od početka bili svjesni i to smo zapravo i htjeli. Htjeli smo raditi lijepu pop glazbu, dobru pop glazbu koju bismo i mi slušali, onaj pop koji mi volimo i koji mislimo da bi se trebao vrtjeti na radiju.
I onda, naravno, imamo ove dvije da tako kažem frakcije, Toni koji je jako naslušan po pitanju jazza, rocka i progresivne glazbe, dok ja osobno jako volim soul i blues. Mislim da se sve te stvari donekle spajaju i u Mangrooveu, ali tamo ipak imaju neku kutiju i moraju biti, da tako kažem, kontrolirane. Ali se spajaju i mislim da je to lijep spoj i da smo pronašli ono nešto zbog čega ljudi za nas kažu da nismo tipičan pop bend. E sad, ove dvije frakcije su različite i trebaju biti različite, drago mi je što postoji jedan drugi dio mene kao autorice u Je Veux iako mislim da je i Je Veux melodični pop koji se naslanja na blues i soul prije svega. Nadam se da ću nastaviti otkrivati te moje manje poznate strane jer mislim da imam još neke ideje i eksperimente sa stvarima koje volim i koje još nisam dotakla. Toni je bolji muzičar od mene i on se više baca u to kombiniranje različitih žanrova i stilova tako da mogu reći super, na dobrom smo putu (smijeh).
Toni: Kad smo počeli raditi s Mangrooveom i objavili prvi album 2009. godine, to je bila ogromna škola za nas, snimili smo prve pjesme, odsvirali prve koncerte, i tek tada smo shvatili kojim smjerom zapravo želimo ići. Onda smo snimili „Put na Mjesec“ koji je na jednom albumu sadržavao sve ovo kasnije: i Mangroove i Je Veux i Chui, bilo je nekoliko pjesama na engleskom i nekoliko instrumentala i to je kasnije samo trebalo usmjeriti.
Željka: To je zanimljivo, „Put na Mjesec“ je objavljen 2012. a već tamo postoje primisli Chuija i Je Veux. Recimo, pjesma „Trip to the Moon“ kao i meni jako draga „Very Rare Condition“, koje sam obje ja napisala, mogle bi se komotno naći na Je Veux albumu. I čak razmišljam o tome da ih u nekoj svojoj kombinaciji ponovno otpjevam i snimim jer su prekrasne. E sad, ako želiš raditi autorsku glazbu na hrvatskom moraš se fokusirati, neke pjesme su bile na engleskom, neke na hrvatskom, ljudima je to bilo dosta teško pohvatati. Mi smo krenuli u sve to onako, sve što nam dođe može ići gore, ali onda shvatiš kad radiš album da on mora imati koncept koji ćeš ljudima predstaviti. Nikada nismo pravili kompromise oko onoga što smo radili, ali smo ipak trebali naći nišu i odlučiti je li ovo za Mangroove ili za neki od naših solo projekata.
Toni: Na tom se albumu nalazi i jedan instrumental koji je progresivniji od svega što sam uradio za Chui, a imaš tu i par pjesama koje, da su otpjevane na engleskom, zvučale bi kao da su došle sa Je Veux albuma. Isto tako, da je neka od pjesama Je Veux otpjevana na hrvatskom, zvučala bi kao Mangroove pjesma. To je tako, mi ne možemo pobjeći od sebe. Ljudima se jako dopao zadnji album Chuija, „Iz kapetanovog dnevnika“, a meni je on dobrim dijelom instrumentalni pop album, a na svom albumu „Survival Kit“ tu se već polako lome stvari, on je puno tvrđi, nervozniji…
Hadžo: Oba albuma su se pojavila za vrijeme Covid pandemije, a imam dojam da na potpuno drugačiji način pristupaju toj situaciji u kojoj se svi nalazimo. Željkin album „I Glow“ je eskapistički, kao da šalješ poruku ljudima da se povuku u neki svoj svijet, svoju sobu gdje preispituju vlastite emocije, dok se Toni na svom albumu „Survival Kit“ odlučio više za konfrontistički, combat-style pristup, počev od naslova albuma, preko omota, zvučne slike…
Željka: Ljudi često misle da sam ja ekstrovertna, a Toni introvert, a zapravo su stvari dosta drugačije. Ja sam introvert, napravit ću izvana sve što treba, ali imam puno više unutarnjih previranja i puno više se povlačim u sebe nego Toni. On voli stvari izbacivati van, a ja volim stvari potiskivati u sebe, tako da si to jako dobro primijetio iako moj album nema nužno veze s pandemijom obzirom da sam ga ja napravila prije pandemije, no izašao je tek 2020.
Hadžo: Ne mora to biti nužno pandemija već bilo koja krizna situacija s kojom se čovjek suočava…
Željka: Tako je, i taj album jest neki moj dnevnik, moj način na koji se borim sa stvarima u mome životu, to jesu moji unutarnji strahovi, moji odnosi s ljudima, ali drago mi je što su ljudi to prepoznali i pronašli se u tim tekstovima i pjesmama. Svi ljudi imaju problema s ljubavi, izdajom, strahovima, a na kraju krajeva svatko se ponekad zapita i o sebi samom, tko sam ja, što ja tu radim… A Toni je rekao da mora ići raditi svoj album, rekao je: Ja sam kao veliki prišt koji će eksplodirati (smijeh), dok ću ja implodirati…
Toni: Mogu jednu situaciju ispričati, radio sam remiks za jednu pjesmu i dobio sam traku vokala i saksofona. Ja sam dodao dosta distorzije na taj saksofon i meni je to zvučalo jako dobro, najbolji moment u tom remiksu, i onda kad je to bilo gotovo i kad je išlo dalje u kompletiranje, u produkciju, stigao je komentar da je to malo previše za publiku kojoj je to namijenjeno pa hajde to malo smanji. I onda kada sam snimao ovo svoje rekao sam: Vojkane, dođi ovamo, snimat ćemo saksofon i okrenut ćemo distorziju do kraja. Snimali smo i mikrofonije po kući, susjedi su hvala bogu sve preživjeli, nitko se nije pobunio, ali na taj način je moj album funkcionirao. Jednostavno, negdje je morao izaći taj prišt. Ali drago mi je što sam se tu izborio za neke svoje stvari koje nisam uspio isfurati u nekim projektima prije…
Hadžo: Da li su pjesme na vašim solo albumima bile namijenjene Mangrooveu ili ste odmah znali da to nije za vaš matični bend pa ste ih stavili sa strane?
Željka: Sve pjesme koje su na albumu Je Veux bile su isključivo za Je Veux. Kad sam započinjala s tim projektom, nisam odmah znala da će pjesme biti na engleskom, pisala sam i na hrvatskom no kad sam napisala dvije pjesme na hrvatskom, one su mi odmah zvučale kao Mangroove. Jedna od tih pjesama je „Dvoje“, koja se našla na albumu „Srce“ i to jednostavno nije bilo ono što sam ja htjela za Je Veux. Druga je „Daleko“ koju smo nakon brojnih transformacija na kraju ponudili Josipi Lisac. Jednostavno, odmah sam shvatila, čim je jezik isti prelako se prebacim u onaj modus koji ima Mangroove tako da mi je i pjevanje na engleskom pomoglo da se odmaknem.
Hadžo: Toni, ti nisi imao problema s engleskim jezikom, nisi imao problema niti s jednim jezikom (smijeh)…
Toni: Ja sam napisao samo jedan tekst o „Star Treku“ s „Kapetanovog dnevnika“, sci-fi je moje područje.
Hadžo: Na tvom albumu sve su instrumentali. Kad sam čuo da radiš solo album, prvo sam pomislio da će to biti nešto u stilu Chuija, osobito zato što sviraš i u bendu Josipe Lisac, međutim osim pjesme koja zatvara album, „Nothing Lasts Forever“ s Vojkanom koja je totalno u jazz fazonu, ostatak albuma je više elektronski orijentiran, a opet je drugačiji od svega što se na domaćoj sceni može naći čak i kad govorimo o elektronskoj glazbi.
Toni: Da, baš mi je drago što je Menart objavio dvostruki CD na kome se nalaze „Survival Kit“ i soundtrack za dokumentarac „Nesreća“ jer to su albumi koji nisu elektronika u smislu loopova i kompjutora već sintisajzeri, analogija, čega jako malo ima kod nas. A ja volim te analogne sythove jer imaju neki svoj poseban zvuk i jako mi je drago što su i album i soundtrack ispali tako dobro na kraju.
Željka: Ja bih isto rekla da je njegov album jer sam slušala dok ga je radio…
Hadžo: Vi ste glazbeni OPG na neki način, ne možeš pobjeći od njega… (smijeh)
Željka: Ne, ne mogu pobjeći ali odmah sam čula koliko je to zastrašujuće njegov album, autentičan i drukčiji do te mjere da sam se ponekad zapitala: Pa tko će ti to htjeti objaviti?
Hadžo: I tko će to htjeti slušati?
Željka: Da, i tko će to htjeti slušati ali, znaš, jako mi je drago što nije odustao od toga i mislim da će tek s vremenom ljudi shvatiti i prihvatiti taj album jer tako to ide s autorima koji ponekad idu ispred svoga vremena.
Toni: Iznenadilo me što sam dobio više pohvala od kolega glazbenika nego za Chui. Za fusion majstore Chui je možda previše pop, a ovo im je nekako više leglo.
Hadžo: Da li će vaša iskustva sa solo albumima utjecati na zvuk Mangroovea na sljedećem albumu? Radite li na novim pjesmama?
Željka: Uvijek sve utječe jedno na drugo i to se ne može odvojiti. Imamo jednu novu stvar od Mangroovea koja bi trebala izaći u prvom mjesecu. Čekamo naravno i taj čuveni Jazz orkestar i Mangroove što se malo odužilo ali bit će, a imamo i neke ideje oko toga da napravimo album koji će biti pop, ali će sadržavati i ono nešto između redaka, da morate poslušati cijeli album. Bit će neka pjesma koju će znati svi, a onda će krenuti neka druga priča. Tako da – da, nadam se da će sve međusobno utjecati, ne nužno u smislu da kopiramo sami sebe nego da rastemo i da se razvijamo. Kad smo ovu novu stvar za Mangroove dali na miks, ljudi su rekli: Aha, prepoznajem, ovo je Mangroove, nije Je Veux, znači zadržali smo tu neku našu prepoznatljivost, pa kad čuješ pjesmu na radiju odmah znaš da je to Mangroove bez obzira na ono što radim sa strane i što je to isti vokal.
Toni: Pop glazba se danas svela na singlove, a mi smo i dalje ostali u nekom starom dobrom razmišljanju o albumu kao cjelini koja ima početak i kraj, gdje su pjesme povezane.
Hadžo: OK, za sam kraj nešto malo neobično: dajem vam priliku da vi mene pitate nešto, bilo što.
Željka: Koja ti je najbolja stvar od Je Veux?
Hadžo: Volim „Girlfriend“, to je bio singl i prava je plesna bomba; simpatična mi je naslovna stvar zbog tvog koketiranja s hip-hopom, i sviđa mi se stvar koja zatvara album, „Song to my Wounded Self“ jer mislim da si tu najviše pronašla samu sebe kao tekstopisac i da je to iskren pokušaj samopreispitivanja i katarze.
Toni: Kako je biti glazbeni novinar i kritičar u Osijeku?
Hadžo: A joj! (smijeh) Pa znaš što, ovo sve što pišem na blogu to je isključivo moj hobi. Zarađujem radeći kao novinar, prevoditelj, recepcioner u sezoni na moru, a ovo sve što pišem je zato što volim glazbu, pop kulturu općenito i utvaram si da nešto o njoj znam. A ima i ljudi koji to još uvijek čitaju. Ja takvima uvijek kažem: Ljudi, daj nađite si život! (smijeh) Hvala vam na razgovoru.
zlihadzoponovojase 