Izložba Mirka Ilića „Iz povijesti ljudske gluposti – Dizajnerska povijest svijeta“ bila je odlična prilika da se mi dinosauri prisjetimo lika i djela jednog od najpoznatijih ilustratora i grafičkih dizajnera s ovih prostora, ali i prilika da na jednom mjestu, u malom izložbenom prostoru, vidimo ili se podsjetimo kako ljudska glupost oblikuje vrijeme u kojem živimo. A kad vidim koliko su glupe i retardirane ove današnje degeneracije, za budućnost ove izložbe ne moramo se plašiti…
U petak navečer u Galeriji Kat Kulturnog centra koja se, ne bi čovjek nikad pogodio, nalazi na katu, otvorena je izložba „Iz povijesti ljudske gluposti“ svjetski poznatog grafičkog dizajnera Mirka Ilića, pa obzirom da pratim njegov lik i djelo doslovno otkako znam za sebe, nije bilo fuckin’ šanse da ovo propustim.
Moje druženje s Ilićem seže još do početka 80-ih, kada su njegove ilustracije krasile Studentski list i Polet. Ja sam redovno kupovao Polet, a moj stari je redovno kupovao tada popularne časopise Danas i Start. OK, reći će netko, Danas je bio politički tjednik, ali Start? Čega je tamo bilo osim golih teta u sredini? Tako sam i ja isprva mislio i u početku sam uzimao Start nakon što ga je stari pročitao samo kako bih izdrkao na cure (tinejdžerske godine, eh), a tek poslije sam otkrio da tamo zapravo ima i zanimljivih stvari za pročitati. Start je bio odličan primjer istraživačkog novinarstva s mnogo zanimljivih tekstova, s dosta humora, pa nakon što bih uneredio sredinu s tetama, nju bih iščupao i bacio, a ostatak magazina pročitao od prve do posljednje stranice. Danas mi je bio malo pretežak, barem u početku, ali Ilićeve ilustracije bile su mi oduvijek fascinantne. Sredinom 80-ih otišao je u Ameriku gdje i dan danas živi tako da se više nismo tako često susretali, ali je napravio veliku karijeru kao ilustrator za Time, New York Times, Wall Street Journal i brojne druge novine.
Još jedno područje gdje sam se susretao s Ilićevim radovima bila je glazba. Početak 80-ih je vrijeme novog vala, koji je širom otvorio prostor novim idejama i imenima u dizajnu, stripu i ilustraciji, a veliki omoti gramofonskih ploča postali su važni poligoni za predstavljanje nadolazećih i već etabliranih umjetnika. Ilić je dizajnirao omote albuma Prljavog kazališta, Aerodroma, Bijelog dugmeta, Parnog valjka, Drage Mlinarca, Leba i soli, Arsena Dedića, Josipe Lisac i brojnih drugih. No, na ovoj izložbi nije bilo omota albuma već isključivo plakata, novinskih naslovnica, ilustracija i stripova.
Na izložbi se okupilo dosta raje, od mlađe ekipe pa do matorih podrtina poput mene. Bilo mi je drago vidjeti i ekipu stripera iz HAS-a (Hrvatski autorski strip) koju u zadnje vrijeme rijetko viđam jer ne izlaze baš često iz svojih špilja, a i korona je poremetila brojna događanja. Za uvodnu šprehanciju bili su zaduženi Mihael Tomić iz Dizajnerske inicijative Osijek te kustos izložbe Marko Golub koji zbog boleštine nije mogao osobno doći na otvorenje pa nas je pozdravio putem video linka.
Govoreći ukratko o konceptu izložbe, Golub je rekao kako su prije dvije godine Dejan Kršić i on u Dubrovniku priredili izložbu „Trenutak pred katastrofu“ koja je bila velika izložba koja je pokrivala široki raspon Ilićevog rada. Naziv izložbe pokazao se proročanskim: samo šest mjeseci kasnije snašlo nas je više pošasti nego Egipćane u doba Mojsija – korona, potres u Zagrebu, potres na Baniji, HDZ na vlasti…Ah ne, pardon, HDZ na vlasti je katastrofa već 30 godina 🙂 . Dijelom i zbog tih okolnosti odlučili su izložbu redizajnirati i prirediti ju za predstavljanje u manjim prostorima poput HDD galerije u Zagrebu ili osječke galerije Kat.
Golub kao autor izložbe, tekstova i postava nije imao lak zadatak iz gotovo 50 godina Ilićevog rada odabrati one novinske naslovnice, ilustracije, plakate i stripove koje će ubaciti u izložbu. Stoga je ograničio Ilićeva djela na suvremni dio dizajnerske povijesti svijeta: izložba kreće od početka 20. stoljeća (otprilike od 1900.) do danas i poredana je kronološki, ali ne po godinama kada su radovi nastali već po određenim značajnim razdobljima i epohama koja pokrivaju. Otud vrlo pretenciozan ali i prikladan naslov jer izložba doista panoramski pokriva 120 godina ljudske gluposti – od komunizma, 2. Svjetskog rata, pada Berlinskog zida, urušavanja sovjetskog imperija, socijalizma s ljudskim licem iz rahmetli Juge i sl.
Ilićeve ilustracije predstavljale su komunikacijski snažne, stilski pronicljive i jasne vizualne komentare koji su savršeno artikulirali neke od najvažnijih društvenih i političkih tema našeg i prošlih vremena. Svaki izložak snažna je izjava sam za sebe, ali postavljeni ovako čoporativno pružaju priliku za nov način sagledavanja starijih Ilićevih ostvarenja iz ex-YU faze karijere i onih nastalih u SAD-u do danas. Neki su od njih poznatiji široj javnosti, ali njima su pridodani i rijetko izlagani radovi ili radovi koji su rijetko izlagani zajedno, pa je konačni rezultat kreativna i zanimljiva putujuća izložba koja evocira neke od najvažnijih događaja koji su se odvili za ovih stotinjak i kusur godina.
Ono što je meni bilo najcoolije jest to što izloženi radovi često govore ne samo o prošlim vremenima, već govore i o događajima koji se lako mogu preslikati i na današnje vrijeme. Na primjer, naslovnica magazina Danas iz sredine 80-ih koja se bavi rastućom inflacijom u tadašnjoj državi i naslovom „Rastu li cijene do ucjene“ savršeno opisuje divljanje cijena kome smo danas izloženi. Simpatična je i ilustracija Gorbačova kako stavlja Duracell bateriju u maketu Sovjetskog saveza i na taj način ga pokušava održati na životu, dok danas gledamo kako mali Hitler iz sokaka, baćuška Putin, ognjem i mačem oživljava bivši sovjetski imperij ne pitajući svoje susjede žele li biti pod čizmom Moskve ili ne.
Neću ovdje ići u detalje o izložbi jer: a) znam da ćete mi biti zahvalni na tome i b) planiram ju ovih dana još jednom ošacovati i možda napisati detaljniji tekst na tu temu, nešto poput nestručnog vodstva kroz izložbu. Vama toplo preporučujem da dignete lijena dupeta i prošetate do KC-a, izložba je otvorena do 18. veljače radnim danima i subotom od 10 do 20 h.
Izložba je do sada gostovala u Zagrebu, Puli, Sisku, Bihaću i Splitu, a nakon Osijeka obići će još niz drugih gradova u Hrvatskoj i regiji tako da, čak i ako niste iz Osijeka, nije nemoguće da ju negdje ulovite.
Povijesna gluperda Hadžo
P. S. U prizemlju KC-a priređen je domjenak, što onima koji me poznaju objašnjava zašto nisam ostao dulje na samoj izložbi. Ali avaj, domjenak je bio za kurac – ništa konkretno, mesina, kalorije, znate na što mislim, već neke picaboce od čega su pola bila neka veganska sranja. Cikla u kiselom kruhu, humus, pa jebo mu pas mater! Ali zato su mi pažnju privukle male posude s desertom od tiramisua pa sam na to navalio k’o nespašen i očistio sam ih temeljitije nego što bi to termiti napravili. Eto, bar nešto. Ekipa iz HAS-a je predložila i after, no obzirom da u njihovom slučaju after znači ispijanje hektolitara alkohola u nekom smrdljivom, zadimljenom ćumezu, odlučio sam da ću taj film preskočiti…
zlihadzoponovojase 