Dvoje mladih beogradskih glumaca, Miona Marković i Jovan Jovanović, dali su jedan nov i svjež pogled na klasičnu predstavu Josea Sanchisa. Me gusta, a ni drugarici D. nije bila mrska…
Nakon uobičajene siječanjske kulturne rupe, koja je ove godine zbog Covida bila ne rupa već put do središta Zemlje, Kulturni centar vratio se onome što radi najbolje i što mu je u opisu posla: kulturnim događajima. Nakon otvorenja izložbe Mirka Ilića u galeriji Kat, nedjelja i ponedjeljak donijeli su nam i jednu kazališnu premijeru, novu verziju predstave „Ay Carmela“ u izvedbi beogradskih glumaca Mione Marković i Jovana Jovanovića.
„Ay Carmela“ je djelo cijenjenog španjolskog dramatičara i kazališnog redatelja Josea Sanchisa Sinisterra. Otkako je prvi put postavljeno na binu 1987. godine doživjelo je velik uspjeh i postalo kazališni hit diljem svijeta. Zbog svoje teme posebno je omiljeno među tzv. „lijevom“ ili levatskom publikom, a kako se drugarica D. i ja smatramo takvima, lako smo se dogovorili da se ukažemo na predstavi. Naravno, pomaže i to što je poznatu temu iz jedne od ranijih verzija predstave uglazbio legendarni Darkec Rundek i što ju i dan danas ima u svojoj set listi.
Nakon što smo podigli karte otišli smo do obližnje birtije na visinske pripreme pred početak predstave te smo utvrdili kako smo se i izborom maski pripremili za šou: drugarica D. je imala bijelu masku sa crvenim zvijezdama petokrakama, dok sam ja imao komplet crnu masku koja se odlično slagala s mojom crnom košuljom i još crnjom dušom.
Nakon što smo riješili tekuće probleme, vratili smo se do KC-a. Mala sala u prizemlju bila je dupkom puna, iako u današnjim uvjetima ograničenog broja posjetitelja to baš i nije neko postignuće za Guinessa. Pokazalo se da je bila pametna odluka zakazati dvije predstave u dva dana jer sam čuo da je i druga predstava bila rasprodana.
Miona i Jovan su završili Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu kojima je „Carmela“ bila diplomska predstava. S izvedbama su počeli neposredno pred izbijanje pandemije pa ih je nesretna boleština zaustavila u mjestu kao i veći dio kulturnog života diljem svijeta, no malo pomalo ipak su se počeli vraćati izvedbama tako da je ovaj osječki nastup bio njihov jubilarni deseti po redu. Možda ne zvuči puno, ali nastup po nastup, grad po grad, i eto ti jubilarna stota ili tisućita predstava.
Sadržaj predstave vjerojatno većina vas zna, no evo ukratko o čemu se radi: godina je 1938., usred građanskog rata u Španjolskoj između republikanaca i fašističkih postrojbi generala Franka. Dvoje putujućih glumaca (Carmela i Paulino) obilaze sela i izvode svoje komične predstave, no jednog dana zalutaju u malo mjesto Belchite, neposredno nakon što je ono palo u ruke fašista. Talijanski poručnik, komandant garnizona, zapovijedi im da odigraju predstavu za njegove vojnike, ali i zarobljenike koji će dan poslije biti streljani. Paulino bespogovorno prihvaća sve poručnikove zapovijedi, uključujući i onu da promijeni tekst predstave u slavu đenerala Franka pravdajući se time da je on samo umjetnik kome je najvažnije izvući živu glavu iz sranja u koje je upao, no buntovna Carmela se od samog početka sukobljava s frankistima i priprema diverziju predstave svjesna da bi zbog toga mogla ostati bez glave.
Autori i glumci su unijeli nekoliko izmjena u odnosu na prethodne verzije ove predstave. Prva i najvažnija je da su uveli nelinearni oblik pričanja priče, odnosno događaji u predstavi prikazuju se napreskokce. To je prilično popularna tehnika pripovjedanja u filmovima, no ne toliko česta na kazališnim daskama, međutim priča je jasna i pregledna unatoč tim vremenskim skokovima naprijed i natrag.
Drugo, Miona i Jovan su mladi glumci pa su predstavu malo prilagodili kako bi odražavala njihove godine. Drugarica D. mi je pričala kako je svojevremeno u ulozi Paulina gledala velikog Ivicu Vidovića koji je već tada bio u godinama i to je svakako bila drugačija izvedba od Jovanove. S mladošću su autori donijeli i jednu novu energiju, drskost i samouvjerenost koja je posebno došla do izražaja kod Carmele. Predstava je dobila na brzini i dinamici, pa je puno toga ubačeno u nešto više od sat vremena izvedbe.
Konačno, tu je i jedan važan metafizički aspekt cijele priče koja, prezentirana na ovaj način, naglašava pitanja života i smrti. Iako neću spojlati glavni pokretački twist nove verzije predstave (reći ću samo dvije riječi: „Šesto čulo“), sviđa mi se ta nova perspektiva gledanja na događaje iz afterlifea, a posebno je zanimljivo kako pred kraj predstave i mi publika postajemo na neki način sudionici predstave, kako preuzimamo ulogu strijeljanih i mrtvih frankističkih zarobljenika.
Komorna predstava, sa spartanski uređenom binom na kojoj se nalazi samo jedan klavir i sanduk s nekoliko osnovnih rekvizita, najvećim dijelom je uspješna zbog ženske junakinje. Miona dolazi iz duge loze velikih beogradskih umjetnika, djed joj je pisac Dobrica Ćosić, a otac povjesničar Predrag Marković, a u ovoj predstavi daje sve od sebe predstavljajući Carmelu kao arhetip hrabre i snažne žene koja ne prihvaća sranja ni od koga. Karizmatična Miona (koja je ujedno i hot babe, iako to nema veze s ovim prikazom 🙂 ) potpuno gospodari predstavom i moglo bi se reći da je Jovana pojela za doručak, premda on ima taj hendikep da igra ulogu šonje i beskičmenjaka. Njegovi povremeni izljevi melodramatičnosti na granici s patetikom i preglumljivanjem vidljivi su s Marsa, ali služe ideji o (pre)naglašenom suprotstavljanju dva različita karaktera. Između njih, nešto poput tampon zone, glumi i klavijaturist Ivan Mirković, tih i nenametljiv.
I na kraju jedna zanimljiva, možda ne tako slučajna usporedba: Miona i Jovan su slobodnjaci, ne pripadaju niti jednom kazalištu, te baš poput Carmele i Paulina lutaju od grada do grada izvodeći svoju predstavu. Nadajmo se samo da ih neće snaći ista gorka sudba kao Carmelu i Paulina…
Fašist Hadžo
zlihadzoponovojase 